Na jednu od novinarskih "upadica" u pauzi summita Biden-Putin održanog u Ženevi 2021. godine, u kojoj se tražilo mišljenje tadašnjeg američkog predsjednika o agresivnoj politici Putina prema Ukrajini, Biden je odgovorio da ruski predsjednik vrlo dobro zna s kim njegova zemlja dijeli najizazovniju državnu granicu te odakle mu prijeti realna opasnost. Prema Bidenu, dakle, realna opasnost najvećoj nuklearnoj sili na svijetu uz Sjedinjene Države nije prijetila od Zapada, odnosno njegove ekspanzije na Istok putem širenja NATO saveza.
Mnogi promatrači su iz tog odgovora vrlo brzo izvukli zaključak kako i Amerikanci, zapravo, mnogo više strahuju od rapidnog gospodarskog, trgovinskog i vojnog napretka Kine negoli ekonomski "nedorasle" Rusije unatoč golemom potencijalu njenog nuklearnog arsenala. Umjetna je, dakle, dilema jesu li Biden i njegovi suradnici znali ono što zna trenutni američki predsjednik Donald Trump: Kina je, a ne Rusija najveća strateška prijetnja dominaciji SAD-a u svijetu te njegov glavni izazivač na geopolitičkoj pozornici. Postavlja se pitanje zašto su onda dvojica potonjih američkih predsjednika izabrala potpuno različite pristupe u rješavanju "kineskog problema"? I kako je došlo do toga da se sav teret "neraščišćenih računa" u trokutu Washington-Peking-Moskva "obije o glavu" Ukrajincima?
Unatoč mišljenjima da je bivša njemačka kancelarka Angela Merkel lansirajući agendu wandel durch handel (političke promjene kroz trgovinu i razvoj gospodarstva) - prvenstveno namijenjenu izbjegavanju štetnog sukoba s Kinom - proizvela razmimoilaženje s Bidenom, stječe se dojam kako ni bivši američki predsjednik poput kolega iz EU-a i UK-a nije "žurio" uletjeti u otvoreni konflikt s drugom najmoćnijom ekonomijom svijeta.
Biden je u prvi plan svoje vanjsko-političke agende istaknuo borbu demokracije protiv autokracije, promoviranje ljudskih prava i jednu vrstu konzerviranja ili, blaže rečeno, očuvanja zatečenog međunarodnog pravnog poretka. Kao netko tko se drznuo umiješati u američki izborni proces, za što ga je Biden od početka otvoreno optuživao, netko tko je progonio političke neistomišljenike, vodio hibridne ratove u nizu europskih zemalja te tijekom 2014. "bacio rukavicu u lice" Amerikancima anektirajući poluotok Krim, Putin je determiniran kao glavni remetilački faktor "na kratke staze" ili, po riječima Baracka Obame, "regijska prijetnja koja kinji male zemlje u susjedstvu".
Putinu je odmah nakon nezakonitih akcija na Krimu uveden režim trgovinskih, financijskih i diplomatskih sankcija. Rusija je doživjela djelomičnu izolaciju premda nisu suspendirani svi kanali komunikacije. Međutim, povjerenje prvenstveno između SAD-a i UK-a s jedne i Kremlja s druge strane bilo je dramatično poljuljano. Stječe se dojam da su američki demokrati, ali ne manje i republikanci te britanski konzervativci, kao ni laburisti, odlučili "kineski problem" staviti u drugi plan dok se ne razračunaju s Kremljom. Izolacija je kulminirala nakon ruske agresije 2022. godine.
Unatoč činjenici da Putinova Rusija ni izbliza nije bila niti mogla biti strateška prijetnja razine jedne Kine, ruski nuklearni arsenal je - kada se sumira sve što se dogodilo od Putinovog napada na punopravnu članicu UN-a do danas - ipak, čini se, odigrao ključnu ulogu zastrašivanja od dubljeg i svakako odlučujućeg uključivanja Zapada u konflikt. S druge strane Amerikanci nisu uspjeli ni u namjeri homogenizirati svijet u osudi ruske politike, a, što je još poraznije, ni uvjeriti Kineze da okrenu leđa susjedu. Naprotiv, ruski i kineski predsjednik su tijekom jednog od mnogobrojnih bilateralnih susreta u posljednjih par godina proglasili strateško partnerstvo dvije zemlje.
Ono što odmah upada u oči kada se analizira Trumpova vanjsko-politička agenda je drastična promjena pristupa rješavanju "kineskog problema". Očiti dokaz za prethodnu tvrdnju su sadržaj i karakter njegove inicijative za okončanje rata u Ukrajini, gdje se Trump umjesto daljnje konfrontacije s Rusijom kao tradicionalnim suparnikom opredijelio za politiku razumijevanja i uvažavanja ruske pozicije. Zašto je to uradio? Tri su ključna razloga i sva tri su na ovaj ili onaj način povezana s Kinom.
Prije svega radi se o kontinuiranoj želji – u većoj ili manjoj mjeri – svih dosadašnjih američkih administracija, pa i Trumpove, za postizanje neke vrste "vječnog mira" s arch-enemies (iskonskim neprijateljima) iz Kremlja. Na taj način bi se ostvarila geopolitička harmonija ili savršena ravnoteža Zapada i Istoka. Međutim, u cijelu priču su neplanirano uletjeli Kinezi.
Upravo je definitivna separacija Rusije od Kine drugi ključni razlog zbog kojeg Trump želi Putina kao saveznika, a ne strateškog oponenta. Imajući u vidu Putinov fanatizam u osporavanju identiteta i suvereniteta ukrajinskog naroda i države, američki je predsjednik kirurški precizno izračunao da od ruskog autokrata može tražiti apsolutno sve što mu padne na pamet u zamjenu za 20 posto ukrajinskog teritorija, limitirani suverenitet te smjenu trenutnog rukovodstva zemlje. Na primjer, ne samo raskid gore spomenutog dogovora o strateškom partnerstvu s Kinezima nego moguće i ulazak u potencijalni konflikt s južnim susjedom, i to na strani Washingtona.
Treći, ne manje značajan, razlog u naznačenom razvoju događanja je "procvat" gospodarske suradnje SAD-a i Rusije. Kao netko s prefinjenim poslovnim instinktom, Trump jako dobro zna što bi za gospodarstvo SAD-a i njegovu agendu America First značila kombinacija jeftinih ruskih sirovina i energije s američkom naprednom tehnologijom.
Ukrajina, dakle, prema Trumpovom planu ne gubi suverenitet, ali ne može računati na sve teritorije koje je imala prije 2014. godine. Ako se samo prisjetimo činjenice da su joj upravo SAD, UK i Rusija jamčili suverenitet u granicama do 2014. godine, pod uvjetom da se odrekne trećeg po veličini nuklearnog arsenala na svijetu s oko 170 interkontinentalnih balističkih projektila ICBM te 33 teška bombardera (sveukupno oko 1700 nuklearnih bojevih glava), onda je valjda svima jasno o kakvom je stupnju hipokrizije riječ.
U planu je i raspoređivanje "vojne čizme" na zemlji - ni Putin ni Trump nemaju ništa protiv toga da Europljani preuzmu taj dio odgovornosti - kao sigurnosna garancija da Rusi ponovo neće napasti Ukrajinu "kad za to dođe vrijeme" te mogućnost da Ukrajina jednog dana postane dio EU. Krasna vijest za suverenu naciju i zemlju koja slobodno odlučuje o svojoj sudbini.
Prije toga jedno Trumpovo kviz pitanje koje je i Putin rado postavljao: ima li Zelenski potreban legitimitet obnašati dužnost predsjednika Ukrajine? Ako nema, onda treba izabrati nekog manje rizičnog i iritirajućeg. Zbog demokracije. I suvereniteta.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala