MLADI Zadranin Robert Stanković odselio je s roditeljima u Njemačku 2015. godine zbog ekonomske krize. U stranoj državi bez prijatelja, dodatni problem mu je bila i jezična barijera zbog koje se teško uklapao. Unatoč tome u osam godina je naučio jezik, studirao na njemačkom i zaposlio se kao menadžer u jednoj firmi.
O njemu su pisali i njemački mediji koji životni put mladog Zadranina vide kao uspješan primjer integracije u društvu unatoč jezičnim poteškoćama. Za Index je otkrio kako doseljenici u Njemačkoj mogu postati uspješni unatoč predrasudama kako Hrvati rade najlošije poslove.
U Njemačku ste doselili sa 16 godina i bez ikakvog znanja jezika. Što vam je bio najveći izazov?
Učenje njemačkog jezika je bio veliki problem na početku jer se nisam znao sporazumijevati, ali što sam više učio i što je više vremena prolazilo, postalo mi je sve lakše. Najteže je bilo gramatiku naučiti i pamtiti neke stručne izraze. Pogotovo jer sam bio na ekonomskom koledžu, i to mi je na početku bilo previše, ali uz trud se dalo i to naučiti.
Jezik sam naučio tako da sam više vremena provodio za knjigom, a manje vremena u izlascima s prijateljima. Najviše su mi pomagali roditelji jer su i oni uz mene tako usavršavali jezik. Uz to su mi roditelji plaćali privatne satove kod profesorice njemačkog jezika koja mi je uvelike pomogla.
Na početku nisam vidio svjetlo na kraju tunela. Htio sam se vratiti doma. Nedostajala mi je obitelj, prijatelji, more i sunce. Bio sam frustriran i negativan oko svega. Tu mi je pomogao sport jer sam nastavio plivačku karijeru. Česti treninzi i nagrade su me motivirali da se izborim za bolju budućnost.
Koliko vam se kao tinejdžeru bilo teško uklopiti u društvo zbog jezične barijere?
Jezik je svakako igrao ulogu na početku u stvaranju prijateljstva. Prvih mjeseci uopće nisam ni imao prijatelje, tek kad sam se mogao osnovno sporazumjeti, došli su prvi prijatelji. Nijemci su pristupačni i spremni pomoći ako vide da se trudiš i da stvarno želiš uspjeti u tome. Ako vide da nemaš interesa naučiti njihov jezik i integrirati se, moguće je da i nisi baš bitan za njih.
Studirati na njemačkom jeziku i nije bilo toliko izazovno, zato što sam u vrijeme studiranja već znao tečno pričati i nisam imao toliko problema s jezikom. Najveći problemi su bili za vrijeme osnovne i koledža. Mnogi nisu vjerovali u mene. Bivši prijatelji u Hrvatskoj su me ismijavali i predviđali kako neće biti ništa od mene te da ću završiti kao radnik na gradilištu.
Većina profesora je imala razumijevanja i bili su spremni pomoći, ali nekoliko profesora i nije baš akceptirala moju jezičnu slabost, čak mi je i par njih govorilo da odustanem od svog sna i odem raditi nešto jednostavnije, zato što je jezična barijera prevelika i da ću to teško uspjeti.
Nakon osam godina u Heidenheimu poslovni i društveni život vam se posložio. Što si priželjkujete u budućnosti?
Trenutno radim kao supply chain manager u jednoj poznatoj njemačkoj firmi i imam puno odgovornosti. Trenutno sam zadovoljan. Moj plan je sada steći znanje i iskustvo ovdje i to iskoristiti u budućnosti za otvorenje svoje vlastite tvrtke.
Čak imam planove za Hrvatsku sa svojim bratom koji je pred diplomom magistra ekonomije u Zadru. Ali kao što uvijek kažem, sve u svoje vrijeme, tek su mi 24 godine, vizija i plan su tu, samo je pitanje vremena kad će se to realizirati.
Razmišljate li na hrvatskom ili njemačkom jeziku?
Ljudi me to često pitaju. I dalje razmišljam na hrvatskom jeziku i ne mislim da će se to ikad promijeniti. Pretpostavljam zato što hrvatski govorim svakodnevno sa svojim roditeljima u kući. Uostalom, to se i ne zaboravlja, Hrvatska je i dan danas dio mene, pogotovo Zadar, more i sunce. Hrvatski govorim perfektno, samo imam problema u izražavanju što se tiče stručnih riječi. Jer baš kad je takve riječi trebalo i učiti, ja sam otišao iz Hrvatske.
Nijemci čak pokažu interes za naučiti neke naše riječi, jer svi znamo da Nijemci zapravo vole Hrvatsku i vole otići na naše more preko ljeta. Tako da da, poštovanje prema nama imaju, to nema sumnje.
Završili ste u njemačkim medijima, koji su vas opisali kao primjer uspješne integracije. Kako gledate na javnu podršku?
Iskreno, znači mi puno da me oni tako definiraju. Jer i dan danas se stranci u Njemačkoj kritiziraju, ali kritiziraju se oni koji su došli bez nekog plana i bez cilja. Tako da moja priča je pokazatelj da se poštovanje u drugoj državi može steći, ako si spreman pokazati nešto i pridonijeti trudom i radom toj državi.