GORDANA Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, četrdeset se godina svoje karijere bavi djecom. Kao dječja psihologinja u Klinici za dječje bolesti Zagreb često se susretala sa zlostavljanom i zanemarivanom djecom koja nisu imala potrebnu zaštitu odraslih. Stoga je bila među prvima koji su početkom 1990-ih godina u Hrvatskoj prepoznali ovu problematiku te joj je posvetila svoj daljnji rad.
Prof. dr. sc. Gordana Buljana Flander dobitnica je brojnih priznanja za svoj rad, između ostalih i Nagrade za životno djelo u području zaštite prava djeteta 2018., kao i Državne nagrade za znanost 2019.
Ovo je njenih pet omiljenih knjiga.
Životinjska farma - George Orwell
Orwell je veoma aktualan autor kojeg iščitavam još od gimnazijskih dana, a posebno mi je draga njegova Životinjska farma, prvi put objavljena još 1945. godine. Ne samo da je intrigantan prikaz razvoja međuljudskih odnosa od "svi smo jednaki" do "neki su jednakiji" i da često prepoznajemo prizore iz Životinjske farme u našim dnevno-političkim zbivanjima nego je meni intrigantan i prikaz kako "veliki" s vremenom obezvrijede "male". Malim dnevnim ukidanjem obroka i prava malih životinja za "opće dobro i u borbi protiv neprijatelja" na koncu to uspostave kao redovno "normalno stanje". Tako isto na razini obitelji zlostavljači uvjere djecu da ona ne zaslužuju bolje i da je upravo stanje u kojem je prisutno nasilje u obitelji normalno i da mali nikad ne trebaju sumnjati u postupke velikih. Tako nas Životinjska farma uči da se ljudske vrijednosti u društvu čuvaju zaštitom prava "malih i nezaštićenih", jer ako njih propuštamo zaštiti, onda uplovimo u nedemokratski sustav koji je dobar samo za povlaštenu elitu. I zato bih podsjetila na jednu američku izreku: "Just because you can, doesn’t mean that you should do it!" Ako imaš moć, i možeš pokoriti druge, ne znači da to i trebaš učiniti.
Kada tijelo kaže ne - Gabor Maté
Ovu knjigu kanadskog obiteljskog liječnika preporučila bih kao svojevrsni zdravstveni vodič jer na veoma pristupačan način prikazuje utjecaj emocija i stresa na naš imunosni sustav i tjelesno zdravlje. Sviđa mi se što Gabor hrabro propituje čestu praksu medicine koja tretira / liječi um i tijelo čovjeka kao dva odvojena sustava. Odlični su mi primjeri iz njegove obiteljske liječničke prakse, iz rada u palijativnoj medicini, s ovisnicima o drogama, traumatiziranom djecom, psihički oboljelima... koje kombinira s najnovijim spoznajama iz biomedicine kako bi objasnio važnost povezanosti uma i tijela, kao i utjecaj emocija na razvoj bolesti, ali i na ozdravljenje. Svoje teze potkrepljuje i vlastitom emocionalnom boli iz djetinjstva, kada je rano naučio da majčinu pažnju mora zaraditi, da majku ne smije opterećivati i da je najbolje potisnuti svoju tjeskobu i bol i na taj način štititi majku od svojih emocija. Kroz njegove i primjere njegovih pacijenta, kao i kroz biografske detalje nekih poznatih osoba, čitatelj može osvijestiti i prepoznati svoje životne priče, prepoznati obrasce mogućeg nastajanja bolesti te načine na koje to može pokušati razriješiti.
Ispričat ću ti priču - Jorge Bucay
Tu knjigu već godinama preporučujem svojim pacijentima (adolescentima i odraslima) kao dodatni alat za upoznavanje sebe jer smatram da nadilazi klasičnu self-help literaturu i da zaista može imati terapijski učinak. Glavni lik ima iste probleme i pitanja koje svi dijelimo: tko sam, kamo idem, koji je smisao života, kakav je svijet koji me okružuje, kako prihvatiti sebe, kako uz sva ta pitanja mirno živjeti, u skladu sam sa sobom... Knjiga je sastavljena od brojnih priča iz različitih kultura i naroda svijeta, odlično je napisana i užitak ju je čitati. To nije knjiga koju čitaš od početka do kraja, nego se, po potrebi, može čitati određena priča, a može se pročitati i više puta a da ne dosadi - jer sa svakim novim čitanjem priču možemo doživjeti na novi način. Očito je autor inspiraciju za pisanje našao pomažući pacijentima s kojima je radio kao psihijatar i psihoterapeut.
Drama djetinjstva - Alice Miller
Alice Miller je moja omiljena autorica i zbog tema kojima se bavi - privrženost, zlostavljanje, zanemarivanje i traume kod djece - koje povezuje s njihovim odrastanjem i problemima u odrasloj dobi. U knjizi Drama djetinjstva jasno pokazuje da zlostavljanje i traume nisu problemi koji će proći odrastanjem. Dapače, problemi i teškoće će se samo povećavati ako u odraslu dob ponesemo potisnute traume i rane psihičke povrede, a istovremeno stvaramo iluziju sretnog djetinjstva, prihvaćenosti i ljubavi. Ona to smatra korijenom psihičkih poremećaja i kriminaliteta, a prikazom djetinjstva i razvoja u odrasle osobe Hitlera i Staljina pokazuje da ih masovnim ubojicama nije učinilo samo okrutno djetinjstvo već i potpuno poricanje te patnje i bijeg od nje u destruktivnu grandioznost. Mislim da je ova njena misao iznimno važna kao poruka mnogima i zato ću je ovdje citirati: "Kad smo bili djeca, nismo imali drugog izbora do naučiti vještine potiskivanja osjećaja kako bismo preživjeli. Kao odrasle osobe možemo i moramo pozdraviti i podupirati nestanak potiskivanja želimo li živjeti slobodnije i punije, izbjegavajući pritom izlaganje vlastite djece onome što smo nekada davno potisnuli i još uvijek nosimo u sebi."
Knjiga opraštanja - Desmond Tutu, Mpho Tutu
Južnoafrički nadbiskup Desmond Tutu i njegova kći Mpho Tutu su autori ove knjige u kojoj se navode veoma konkretni razlozi zašto je opraštanje važno za sretan život čovjeka, uz konkretne naputke kako oprostiti. I sam je svojim životom i političkim angažmanom za nenasilnu borbu protiv apartheida pokazao moć oprosta, a za to je nagrađen i Nobelovom nagradom za mir 1984. godine. Vrlo lijepo objašnjava kako je opraštanje zapravo oslobađanje od gorčine i mržnje, osvete. Njegov poziv na opraštanje nije poziv na zaborav, nego poziv da pronađemo iscjeljenje i mir. Oprost ne oslobađa čovjeka koji nam je učinio zlo odgovornosti za ono što je učinio, nego nas oslobađa vezanosti za tu osobu (kroz mržnju i želju za osvetom) i daje nam mir da nastavimo slobodni sa svojim životom. Opraštamo kako ne bismo trpjeli fizičke ili mentalne posljedice zadržavanja ljutnje i mržnje u sebi. Isto tako, naglašava kako je važno oprostiti i sebi. U radu s traumatiziranom i zlostavljanom djecom i mladima i ja sam naučila da je oprost važan, ali ne način da relativiziramo i iskrivljujemo svoju prošlost, nego nakon što osvijestimo, suočimo se i prihvatimo, kako to kaže Alice Miller, "istinu svog djetinjstva".
Zaključila bih citatom Elizabeth Kübler-Ross, kojim završava i Knjiga opraštanja: "Najdivniji ljudi koje poznajemo su oni koji su iskusili poraz, patnju, borbu, gubitak i našli svoj put s dna. Takvi ljudi imaju poštovanje, osjetljivost i razumijevanje života, koji ih ispunjava suosjećanjem, obzirnošću i dubokom dobrohotnošću. Divni ljudi se ne rađaju, oni se stvaraju."