Posljednji izbori su ponovo demonstrirali klasične slabosti koje se ponavljaju iz jednog izbornog ciklusa u drugi. Ponovo gledamo nepravednu raspodjelu mandata – primjerice, Domovinski pokret, Možemo i Most su dobili redom 200.000, 190.000 i 165.000 glasova, no raspored mandata je 14 za Domovinski pokret, 10 za Možemo i 11 za Most.
Također, opet svjedočimo izrazito različitim "cijenama" zastupnika: za jednog zastupnika je HDZ-u bilo potrebno manje od 12.000 glasova, dok je IDS za jednog zastupnika morao dobiti 17.000, a Možemo 19.000 glasova. Također, opet imamo situaciju da je stranka (ovog puta Možemo, a na prijašnjim izborima to se dogodilo HNS-u) prešla izborni prag, ali nije dobila mandat.
Naravno da takve anomalije treba adresirati, no analiza izbora u Hrvatskoj redovito je obilježena krivim razumijevanjem parametara na kojima je izgrađen izborni sustav. Najčešće se to sumira kao "rezultat D'Hondtove metode koja nagrađuje najjaču listu". Iako to objašnjenje ima temelje u stvarnim svojstvima D'Hondtove metode, pravi je razlog zapravo u zloupotrebi metode, odnosno namjernom potenciranju neželjenih efekata koji idu u korist – HDZ-u.
Svaka metoda radi neku vrstu greške
Prvo, mora biti jasno sljedeće: svaka, doslovno svaka metoda koja prevodi glasove u mandate nužno radi neku vrstu greške. Promotrimo sljedeći slučaj.
Recimo da se u nekoj jedinici dijele tri mandata te se natječu tri liste koje dobivaju 11.000, 10.000 i 9000 glasova. Razumno je očekivati da će svaka od tih lista dobiti po jedan mandat.
No što ako te tri liste dobiju 14.000, 10.000 i 6000 glasova? Kako u tom slučaju raspodijeliti tri mandata? D'Hondtova metoda bi prvoj listi dala 2 mandata, drugoj 1, a trećoj niti jedan. Metoda najvećih ostataka bi svim strankama opet dala po jedan mandat. No i jedna i druga metoda rade neku vrstu nepravde.
Ti nepravedni ishodi postaju puno manji ako se umjesto tri raspoređuje šest mandata – tada bi obje spomenute metode listama redom dale 3, 2 odnosno 1 zastupnika.
Ovaj primjer jasno pokazuje u čemu je problem – ako se raspoređuje (relativno) mali broj mandata, rezultati jače odskaču od pravednog, proporcionalnog rješenja. Upravo to HDZ-ov izborni zakon radi s glasovima na izborima – relativno mali broj mandata generira odstupanja od pravedne raspodjele, što se potom množi s deset (izbornih jedinica). Rezultat su svi problemi pobrojani na početku teksta.
Hrvatska kao šest izbornih jedinica
Dakle, ako želimo pošteniji izborni sustav, sustav koji će napraviti pravedniju raspodjelu mandata na temelju rezultata izbora – treba okrupniti izborne jedinice.
Jedan smjer je formiranje jedne izborne jedinice, no i takav sustav ima svoje neželjene posljedice – njime se onemogućuje pristup regionalnim strankama u parlament. Primjerice, Nezavisna lista Matije Posavca na nacionalnoj razini ima tek 1.2% glasova, što je daleko ispod uobičajenog praga.
Drugi smjer modifikacije izbornog zakona artikuliran je kroz prijedlog GONG-a, koji je predstavljen u svibnju 2022. Na tom su prijedlogu radili i naši poznati politolozi, kao što su prof. Berto Šalaja i prof. Gorana Čulara.
Tim se prijedlogom predlaže podjela Hrvatske u šest izbornih jedinica (sjeverozapadna Hrvatska, grad Zagreb, Slavonija, središnja Hrvatska, Istra i Primorje, Dalmacija) koje bi pratile granice županija, a u kojima bi broj zastupnika varirao od 17 (sjeverozapadna Hrvatska) do 29 (Dalmacija), ovisno o broju birača u pojedinoj izbornoj jedinici.
Cilj ovog teksta je usporediti rezultate koje smo dobili kroz HDZ-ove frankenštajnske izborne jedinice s GONG-ovim prijedlogom izbornog sustava, koji su prikazani u sljedećoj tablici (radi se o mandatima bez dijaspore):
U odnosu na rezultate HDZ-ovog izbornog zakona, Možemo dobiva tri mandata više, IDS jedan mandat više, a HDZ gubi četiri mandata (radi se o rezultatima bez dijaspore).
Frankenštajn od izbornih jedinica
Istaknimo kako je ovakav rezultat i neposredna posljedica nereagiranja Ustavnog suda, koji je, nakon svoje odluke da granice izbornih jedinica trebaju poštivati administrativne i prirodne granica, bez riječi dopustio HDZ-u da kreira novog Frankenštajna od izbornih jedinica. Kao što vidimo, u svoju korist.
Izračun za kreiranje ove raspodjele mandata napravljen je na podacima Državnog izbornog povjerenstva o rezultatima parlamentarnih izbora, koji su preraspodijeljeni u predložene izborne jedinice. Pri tome je upotrijebljen izborni prag od 4%, što je adekvatna mjera za prag koji može varirati od 3% (što bi bilo primjereno za nacionalnu razinu) do 5% (što je primjereno za manje izborne jedinice, poput trenutnih ili pak na lokalnim izborima).
Kada bi se u izračunu upotrijebio prag od 3%, tada bi u II. izbornoj jedinici Fokus uzeo jedno mjesto HDZ-u, a u VI. izbornoj jedinici Ričard Nezavisni jedno mjesto SDP-u.
Provjerimo li kako se ovi rezultati nose s anomalijama iskazanima na početku teksta, možemo zaključiti sljedeće: izborni model u šest umjesto u deset izbornih jedinica mandate raspodjeljuje u skladu s ukupnim brojem birača, što se vidi na primjeru stranaka Domovinski pokret, Možemo i Most – stranka s većim brojem glasova dobiva i veći broj mandata.
Prosječna "cijena" jednog mandata ne varira drastično. HDZ i SDP mandat dobivaju za svakih 12.800 birača, a Domovinski pokret, Most i Možemo za 14.500-15.000 birača. Jedini značajni izuzetak je Fokus čiji mandat vrijedi skoro 50.000 glasova, zbog toga što stranka samo u jednoj jedinici prelazi izborni prag.