Posljednji izbori su ponovo demonstrirali klasične slabosti koje se ponavljaju iz jednog izbornog ciklusa u drugi. Ponovo gledamo nepravednu raspodjelu mandata – primjerice, Domovinski pokret, Možemo i Most su dobili redom 200.000, 190.000 i 165.000 glasova, no raspored mandata je 14 za Domovinski pokret, 10 za Možemo i 11 za Most.
Također, opet svjedočimo izrazito različitim "cijenama" zastupnika: za jednog zastupnika je HDZ-u bilo potrebno manje od 12.000 glasova, dok je IDS za jednog zastupnika morao dobiti 17.000, a Možemo 19.000 glasova. Također, opet imamo situaciju da je stranka (ovog puta Možemo, a na prijašnjim izborima to se dogodilo HNS-u) prešla izborni prag, ali nije dobila mandat.
Naravno da takve anomalije treba adresirati, no analiza izbora u Hrvatskoj redovito je obilježena krivim razumijevanjem parametara na kojima je izgrađen izborni sustav. Najčešće se to sumira kao "rezultat D'Hondtove metode koja nagrađuje najjaču listu". Iako to objašnjenje ima temelje u stvarnim svojstvima D'Hondtove metode, pravi je razlog zapravo u zloupotrebi metode, odnosno namjernom potenciranju neželjenih efekata koji idu u korist – HDZ-u.
Prvo, mora biti jasno sljedeće: svaka, doslovno svaka metoda koja prevodi glasove u mandate nužno radi neku vrstu greške. Promotrimo sljedeći slučaj.
Recimo da se u nekoj jedinici dijele tri mandata te se natječu tri liste koje dobivaju 11.000, 10.000 i 9000 glasova. Razumno je očekivati da će svaka od tih lista dobiti po jedan mandat.
No što ako te tri liste dobiju 14.000, 10.000 i 6000 glasova? Kako u tom slučaju raspodijeliti tri mandata? D'Hondtova metoda bi prvoj listi dala 2 mandata, drugoj 1, a trećoj niti jedan. Metoda najvećih ostataka bi svim strankama opet dala po jedan mandat. No i jedna i druga metoda rade neku vrstu nepravde.
Ti nepravedni ishodi postaju puno manji ako se umjesto tri raspoređuje šest mandata – tada bi obje spomenute metode listama redom dale 3, 2 odnosno 1 zastupnika.
Ovaj primjer jasno pokazuje u čemu je problem – ako se raspoređuje (relativno) mali broj mandata, rezultati jače odskaču od pravednog, proporcionalnog rješenja. Upravo to HDZ-ov izborni zakon radi s glasovima na izborima – relativno mali broj mandata generira odstupanja od pravedne raspodjele, što se potom množi s deset (izbornih jedinica). Rezultat su svi problemi pobrojani na početku teksta.
Dakle, ako želimo pošteniji izborni sustav, sustav koji će napraviti pravedniju raspodjelu mandata na temelju rezultata izbora – treba okrupniti izborne jedinice.
Jedan smjer je formiranje jedne izborne jedinice, no i takav sustav ima svoje neželjene posljedice – njime se onemogućuje pristup regionalnim strankama u parlament. Primjerice, Nezavisna lista Matije Posavca na nacionalnoj razini ima tek 1.2% glasova, što je daleko ispod uobičajenog praga.
Drugi smjer modifikacije izbornog zakona artikuliran je kroz prijedlog GONG-a, koji je predstavljen u svibnju 2022. Na tom su prijedlogu radili i naši poznati politolozi, kao što su prof. Berto Šalaja i prof. Gorana Čulara.
Tim se prijedlogom predlaže podjela Hrvatske u šest izbornih jedinica (sjeverozapadna Hrvatska, grad Zagreb, Slavonija, središnja Hrvatska, Istra i Primorje, Dalmacija) koje bi pratile granice županija, a u kojima bi broj zastupnika varirao od 17 (sjeverozapadna Hrvatska) do 29 (Dalmacija), ovisno o broju birača u pojedinoj izbornoj jedinici.
Cilj ovog teksta je usporediti rezultate koje smo dobili kroz HDZ-ove frankenštajnske izborne jedinice s GONG-ovim prijedlogom izbornog sustava, koji su prikazani u sljedećoj tablici (radi se o mandatima bez dijaspore):
U odnosu na rezultate HDZ-ovog izbornog zakona, Možemo dobiva tri mandata više, IDS jedan mandat više, a HDZ gubi četiri mandata (radi se o rezultatima bez dijaspore).
Istaknimo kako je ovakav rezultat i neposredna posljedica nereagiranja Ustavnog suda, koji je, nakon svoje odluke da granice izbornih jedinica trebaju poštivati administrativne i prirodne granica, bez riječi dopustio HDZ-u da kreira novog Frankenštajna od izbornih jedinica. Kao što vidimo, u svoju korist.
Izračun za kreiranje ove raspodjele mandata napravljen je na podacima Državnog izbornog povjerenstva o rezultatima parlamentarnih izbora, koji su preraspodijeljeni u predložene izborne jedinice. Pri tome je upotrijebljen izborni prag od 4%, što je adekvatna mjera za prag koji može varirati od 3% (što bi bilo primjereno za nacionalnu razinu) do 5% (što je primjereno za manje izborne jedinice, poput trenutnih ili pak na lokalnim izborima).
Kada bi se u izračunu upotrijebio prag od 3%, tada bi u II. izbornoj jedinici Fokus uzeo jedno mjesto HDZ-u, a u VI. izbornoj jedinici Ričard Nezavisni jedno mjesto SDP-u.
Provjerimo li kako se ovi rezultati nose s anomalijama iskazanima na početku teksta, možemo zaključiti sljedeće: izborni model u šest umjesto u deset izbornih jedinica mandate raspodjeljuje u skladu s ukupnim brojem birača, što se vidi na primjeru stranaka Domovinski pokret, Možemo i Most – stranka s većim brojem glasova dobiva i veći broj mandata.
Prosječna "cijena" jednog mandata ne varira drastično. HDZ i SDP mandat dobivaju za svakih 12.800 birača, a Domovinski pokret, Most i Možemo za 14.500-15.000 birača. Jedini značajni izuzetak je Fokus čiji mandat vrijedi skoro 50.000 glasova, zbog toga što stranka samo u jednoj jedinici prelazi izborni prag.