DUGOGODIŠNJI vladar DDR-a Erich Honecker u siječnju 1989. javno je davao prognoze da će Berlinski zid stajati još 50 do 100 godina. Do kraja te godine Berlinski zid je pao, a Honecker i njegova komunistička partija su izgubili vlast i nestali s historijske pozornice.
Ove se godine obilježava 30 godina od pada Berlinskog zida 9. studenog 1989. godine koji je u jednom trenutku smatran simboličnim događajem koji je inaugurirao kraj povijesti i pobjedu liberalne demokracije i kapitalizma nad svim drugim formama društveno-ekonomskog uređenja, no sve više se čini kako današnje vladajuće elite trebaju obratiti pažnju na Honeckerovu sudbinu, tj. uvidjeti da je potrebno vrlo malo vremena za potpuni preokret. Sistem koji je nadživio svoju upotrebnu vrijednost ljudima može polako propadati, no kada krene konačno urušavanje, ono je brzo i brutalno, često krvavo za stare vlastodršce.
Sudbina Ericha Hoeneckera kao upozorenje današnjim vlastodršcima
Honeckera je od zatvora spasila dijagnoza raka jetre te je pušten da se iz Njemačke pridruži obitelji koja je emigrirala u Čile, gdje je umro 1994., no rumunjski diktator Nicolae Ceausescu nije bio te sreće, nego je strijeljan nakon ekspresnog suđenja.
Čini se da je toga svjestan francuski predsjednik Emmanuel Macron, tipski pripadnik liberalno-demokratske elite, ponikao u bankarskom sektoru, koji je kampanju vodio kao sposoban tehnokrat koji može popraviti reformama aktualni poredak. Macron je u dramatičnom intervjuu za britanski tjednik The Economist ustvrdio da je NATO na samrti, a Europa na rubu ponora.
Macronovo dramatično upozorenje
Macron je u intervjuu za The Economist upozorio europske zemlje da se više ne mogu osloniti na Sjedinjene Države, odnosno da se od Amerike više ne može očekivati da će stati u obranu zemalja članica NATO-a.
"Ono što trenutno prolazimo može se opisati kao moždana smrt NATO-a. Europa se nalazi na rubu ponora", kazao je Macron pa dodao kako Europa mora početi strateški razmišljati o samoj sebi kao o geopolitičkoj sili. "U protivnom, Europa više neće kontrolirati vlastitu sudbinu", rekao je Macron.
Uzroci kraha DDR-a
Baš to se dogodilo komunističkom režimu Njemačke demokratske republike (DDR) koja je bila svašta, ali najmanje demokratska. Građani su se pobunili i počeli masovno, u stotinama tisućama, napuštati DDR, a oni koji su ostali organizirali su masovne demonstracije. Glavni pokrovitelj DDR-a je pak bio SSSR koji je u to vrijeme imao svojih problema. Sovjetski lider Mihail Gorbačov je Hoeneckera čak i upozorio da će onaj koji se ne mijenja s vremenom propasti te je bio vrlo jasan da Istočni Berlin ne može računati na bezuvjetnu podršku Moskve, čime se de facto raspao i Varšavski pakt. SAD su dobile utrku u naoružanju, a DDR-u je susjedna Poljska bila u oslobodilačkom poletu koji je izazvao sindikat Solidarnost predvođen Lechom Walesom. DDR je bila na rubu bankrota i opstajala je zahvaljujući zajmovima nominalno konkurentske Zapadne Njemačke. Sve se mijenjalo.
DDR-ov režim jednostavno više nije mogao kontrolirati svoju sudbinu, što se vidi i na nivou apsurdnog načina na koji je došlo do pada Berlinskog zida. Naime, stvar je zakotrljala nesmotrena izjava člana Politbiroa Günthera Schabowskog koji je okupljenim novinarima priopćio pogrešan zaključak sa sastanka i izjavio da se slobodno može proći iz Istočnoga u Zapadni Berlin. Okupljeni građani Istočnog Berlina su se u večernjim satima zaputili u zapadni dio grada, policajci su ih propustili i - dogodila se povijest.
Antifašistički zaštitni zid
Podsjetimo, Berlinski zid - kojeg su komunističke vlasti DDR-a, ironično, zvale Antifašistički zaštitni zid - izgrađen je u prvoj polovici 1960-ih. Izgradnja je započela u kolovozu 1961., nakon što su godinama iz Istočne Njemačke, čije su se ekonomija i politička struktura temeljile na sovjetskom socijalističkom sustavu, deseci tisuća ljudi bježali u smjeru znatno prosperitetnije Zapadne Njemačke.
Najpovoljnije mjesto za prelazak u Zapadnu Njemačku bio je Berlin. Pretpostavlja se da je u razdoblju od 1949. do 1961. godine iz Istočne u Zapadnu Njemačku prebjeglo više od tri milijuna ljudi, među kojima značajan broj obrazovanih mladih ljudi.
Odlukom komunističkog režima, kako bi se spriječio odlazak istočnih Nijemaca, u noći 17. kolovoza 1961. počela je gradnja Berlinskog zida visokog 3,6 metara. Izgradnja, održavanje i nadziranje zida bili su vrlo skupi i predstavljali su značajan teret za istočnonjemačku ekonomiju. Kroz sam Berlin prolazila su 44 kilometra zida.
Destabiliziranje Njemačke
Danas u Berlinu jedva da ima ostataka zida te su oni, koji su preostali, zaštićeni kao kulturno dobro i povijesni spomenici. Glavni grad Njemačke je ujedinjen i preobražen u nešto posve drugo u odnosu na desetljeća u kojima ga je dijelio zid. No, vrijeme bezbrižnosti je prestalo: u Njemačkoj vlada duboko neomiljena velika koalicija demokršćana i socijaldemokrata, umorna kancelarka Merkel odrađuje svoj zadnji mandat, ekstremno desni AfD osvaja u pojedinim (većinom istočnim) pokrajinama i više od 20 posto glasova, a ekonomski rast ovisi o useljavanju, temi koja najviše daje goriva usponu populista.
Stabilna Njemačka se klima, a ona je posljednja oaza u Europi koja prolazi kroz duboke političke transformacije: Brexit, migrantska kriza, zaustavljanje proširenja, ekonomska nejednakost članica, kulturološki rat itd.
Višeslav Raos: Problem je što u Hrvatskoj sve tumačimo kroz prizmu 1991. i rata
Stoga smo se obratili politologu Višeslavu Raosu, docentu na FPZ-u, za komentar na temu što pad Berlinskog zida znači za nas u Hrvatskoj danas.
“S padom Berlinskog zida činilo se da liberalna demokracija nema alternativu, da je kraj povijesti u onom hegelovskom smislu”, kaže Raos, objašnjavajući što je zapravo značila teza američkog intelektualca Francisa Fukuyame o “kraju povijesti”, te podsjeća da se i sam Fukuyama u međuvremenu ogradio od toga.
“To je bio trenutak kada su Amerikanci bili nadmoćni, govori se u unipolarnom momentu, no ubrzo dolazi do uspona Kine i promjena”, dodaje Raos.
Što je pad Berlinskog zida značio u Hrvatskoj i za Hrvatsku, pitamo Raosa.
“Problem u Hrvatskoj je što sve tumačimo kroz prizmu 1991. godine i rata pa onda zaboravljamo što se sve događalo. U Hrvatskoj su se u 1980-ima događale jako zanimljive stvari, od sukoba u Partiji, preko toga da su se sakupljali potpisi za izbore pa do osnivanja političkih stranaka koje se tako nisu smjele zvati pa zato imamo situaciju da npr. HDZ i IDS nemaju riječ “stranka” u imenu. Plesalo se po rubu. U Partiji se tada raspravljalo o tome. Jedni su zagovarali da se unutar Socijalističkog saveza organizira pluralni politički život, dok su drugi željeli sve zaustaviti. Iz današnje perspektive lako je zaboraviti i što je značio onaj koncert Prljavog kazališta na Trgu. Tu je i povratak bana Jelačića, a 1989. Ivica Račan na Televiziji Zagreb čestita Božić. To su sve bili momenti tranzicije koji se danas zaboravljaju jer se sve gleda kroz kontekst kasnijeg rata”, odgovara Raos.
Ovaj politolog ističe da je pad Berlinskog zida bio ključni događaj širenja demokracije te da se baš po tom kriteriju vidi kako danas živimo u drugačijem svijetu.
Trend širenja demokracije ja završio
“Događaji iz 1989. su započeli trend širenja demokracije koji je u međuvremenu u opadanju. Mi imamo sve veći broj ljudi na svijetu koji žive pod autoritarnom vlašću, u autoritarnom poretku. Mnogi su od tih poredaka kompetitivno autoritarni, poput Rusije i Turske, u kojima ipak postoje izbori, ali neslobodni. Početak demokratizacije u Europi zapravo počinje padom polufašističkog režima u Portugalu, koji je izvela vojska, a završetak je pad Miloševića u Srbiji. To se iscrpilo. Život u autoritarnim režimima je za mnoge ljude atraktivan, oni znaju nuditi ekonomsku sigurnost i sigurnost uopće, a mnogi će ljudi to izabrati prije slobode”, objašnjava Raos.
U svijetu u kojemu vladaju Trump, Putin, Erdogan i Orban, koji svi na ovaj ili onaj način zastupaju ideju neliberalne demokracije, kako je taj poredak nazvao rodonačelnik Orban, ideali iz 1989. se čine napuštenima. Dapače, sklonije autoritarnim liderima često su baš one europske zemlje koje su bile iza Željezne zavjese, koje su se krajem 1980-ih borile za demokraciju, u koju su se mnogi u međuvremenu razočarali.
Uspon Kine
Povrh toga, tu je i Kina kojom, čvrstom rukom, vlada Komunistička partija koja je najmnogoljudniju azijsku zemlju pretvorila u svjetskog ekonomskog giganta. Kina je i dokaz da kapitalizam ne treba demokraciju da bi funkcionirao, što dodatno oslabljuje poziciju liberalne demokracije koja je do kraja zaživjela jedino u dijelovima Europe (koja u Bjelorusiji i dalje ima jednu diktaturu) i Americi. Demokratski ideal iz 1989. izašao je iz mode i više nije tako privlačan. Ovaj put, vjetar promjena puše protiv demokracije.
U zapadnim demokracijama je sve veći broj ljudi svjestan toga ili pak to osjeća na svojoj koži. Financial Times poziva da se resetira kapitalizam čiju trenutnu verziju vidi opasnom jer proizvodi prevelike nejednakosti u društvu, a to je i glavna tema na Svjetskom ekonomskom forumu proteklih godina, glavnom okupljanju bogatih i moćnih. Desni i lijevi populisti te sve radikalnije političke ideje dobivaju podršku, dok tehnokratska kompetentnost počinje izazivati sve veći prezir.
“Jao onoj vladi koja nema dobru oporbu. To vrijedi i na nacionalnoj razini, ali i na globalnoj”, kaže Raos, referirajući se na to da je postojanje SSSR-a tjeralo Zapad na izgradnju socijalne države i poštivanje ljudskih prava kako bi se pokazali boljim od svojih ideoloških protivnika iz Moskve. Kada je taj pritisak nestao, krenula je i unutarnja transformacija zapadnih društava.
Transformacija zapadnih društava
“Došlo je do transformacije socijaldemokracije u zapadnim demokracijama s Trećim putem Tonyja Blaira i Gerharda Schrödera, a predstavnik toga u Hrvatskoj je Zoran Milanović”, podsjeća Raos koji smatra da je najveća transformacija u Europi ona demografska zbog koje su potrebne migracije u europske zemlje. Dakle, u trenutnoj situaciji je moguće pokušati spasiti trenutni poredak reformama ili ga pak rušiti i kao zamjenu ponuditi, većinom, populizam i nacionalizam. Jedino što je nemoguće je održati trenutni status quo.
Višeslav Raos ima i upozorenje za vladajuću političku klasu Europske unije. Naime, u Bruxellesu je lako izgubiti iz vida obične Europljane i njihove potrebe i percepciju te se baviti temama koje su relevantne samo eurokratima.
Višeslav Raos
“Istočnonjemački režim je na kraju izgubio dodir sa stvarnošću. Oni nisu imali kontakta s običnim ljudima, s ulicom i zapravo je smiješno kako su s vremenom od jednog opakog režima, koji je sve želio kontrolirati, došli do toga da pacerski izgube”, ističe Raos i dodaje da “nijedna revolucija nije došla preko noći”.
Tako se i sve ovo što danas potresa demokratski svijet kuhalo desetljećima, da bi na površinu izbilo ponajviše nakon svjetske ekonomske krize 2008. godine koja je za mnoge bila prijelomni trenutak u kojem su izgubili vjeru u dominantni ideološki narativ demokratskog napretka koji ide ruku pod ruku s ekonomskim u liberalno-kapitalističkom okviru.
Hrvatska nije otok blaženih
A koja je lekcija za Hrvatsku iz svega toga? Što nas uči pad Berlinskog zida, pitamo Raosa na kraju.
“Mi u Hrvatskoj se često ponašamo kao da smo otok blaženih. Kada je krenula svjetska kriza 2008. mi u Hrvatskoj smo se pravili da se nas to ne tiče i da će nas zaobići, a isto je bilo 2015. s migrantskom krizom, sve dok nije došla direktno na vrata. Tu se nije mnogo promijenilo u odnosu na prije, jer je Hrvatska i 1989. bila nespremna na ono što slijedi”, ističe Raos.
Nije sigurno hoće li Hrvatska, ako sljedeća globalna ekonomska kriza izazove veće urušavanje aktualnog svjetskog i europskog poretka, dočekati to spremna ili će se opet tvrditi kako će nas sve zaobići. Ako znamo jedno, onda je to da nas zaobići neće.
“Problem koji danas imamo je što je emancipacija s početka 1990-ih bila nacionalna, a ne građanska te nam je potreban građanski odgoj. Mi moramo naučiti što znači sloboda govora, sloboda udruživanja, sloboda da svatko može živjeti svoj privatni život. Trebali bismo pokušati promijeniti to da se ponašamo kao djeca kojoj država sve mora riješiti u životu. “To treba država riješiti”, često se može čuti, a ta država je jedan mistični objekt, a ne zajednica građana”, zaključuje Raos.