Pročitali smo presudu Perkoviću i Mustaču. Organizirali su Đurekovićevu likvidaciju

Foto: EPA

PRESUDA Visokog zemaljskog suda u Münchenu kojom su Josip Perković i Zdravko Mustač, jugoslavenski pa hrvatski obavještajci, osuđeni na doživotni zatvor zbog ubojstva hrvatskog političkog emigranta i dugogodišnjeg njemačkog špijuna Stjepana Đurekovića počinjenog 1983. godine u Njemačkoj mogla bi se s 217 stranica teksta i 238 stranica priloga čitati i kao neka vrsta kriminalističkog romana s povijesnom podlogom. Samo da je tekst malo uredniji.

Pismo generala reaktualiziralo je presudu Perkoviću i Mustaču

Premda je stara gotovo šest godina, pročitali smo je ovih dana jer je cijela tema reaktualizirana nakon što je grupa hrvatskih generala predvođena Antom Gotovinom potpisala apel upućen predsjedniku države Zoranu Milanoviću da se Perkovića i Mustača pomiluje. 

Iz presude se doznaje štošta, ne samo o zločinu nego i o prilikama u Jugoslaviji, odnosima među hrvatskim iseljeništvom, o Đurekoviću, Perkoviću i Mustaču, funkcioniranju jugoslavenske Službe državne sigurnosti, poznatije i zloglasnije pod nazivom UDBA. Mnogo toga piše, ali ne i imena neposrednih egzekutora.

Osobe koje su prvo ustrijelile Đurekovića, a potom mu razbile glavu u improviziranoj tiskari u njemačkom Wolfratshausenu, vjerojatno će zauvijek ostati nepoznate. Istina, pred kraj presude navodi se da je jedan od svjedoka u sudskom postupku sa zločinom povezao Željka Ražnatovića Arkana i Đorđa Božovića Gišku, prominentne pripadnike beogradskog društvenog taloga koji su za jugoslavenski režim obavljali prljave poslove, no sudsko vijeće nije uvjereno u to, a i obojica su mrtvi.

Perković i Mustač osuđeni su kao organizatori akcije.

Uvodni dio presude podsjeća na osnovne činjenice o sudskom postupku protiv Perkovića i Mustača, ali i oslikava društveni kontekst u kojem se dogodilo ubojstvo. O sadržaju, uostalom, dovoljno govore naslovi poglavlja: Opće napomene i povijest postupka, Povijest i ustavno uređenje Jugoslavije, Situacija s hrvatskim iseljeništvom, Postupanje jugoslavenskih sigurnosnih službi protiv emigracije, Suradnik Krunoslav Prates, Osoba Stjepana Đurekovića, Osobna situacija optuženika, Radnje koje prethode zbivanjima dana 28. srpnja 1983. godine, Ubojstvo Stjepana Đurekovića, Zbivanja poslije počinjenja djela, Iskazi optuženika u kaznenom postupku, Vrednovanje dokaza, Pravno vrednovanje, Odmjeravanje kazne, Odluka o uračunavanju i Odluka o troškovima.

Perković je kriv zbog ključa garaže u kojoj se dogodilo ubojstvo. Mustač je osuđen kao Perkovićev šef

Perkovićeva se odgovornost izvodi iz tvrdnje njegovog suradnika Krunoslava Pratesa da mu je dao ključ garaže odnosno tiskare u kojoj je Đureković smaknut. Ključ je, po uvjerenju suda, Perković proslijedio ubojicama. Mustačeva krivnja temelji se na njegovom položaju u hijerarhiji jugoslavenske tajne službe, odnosno iz činjenice da je bio nadređen Perkoviću. 

Đureković je, kao bivši partizan, komunist i direktor Ininog marketinga, spadao u širi krug režimskih ljudi u socijalističkoj Jugoslaviji. Nije pripadao najvišim partijskim strukturama, ali je bio čovjek od povjerenja - jedan od šefova u tada državnoj Ini, čovjek upućen u tajne o strateškim rezervama nafte. Ili se barem tako predstavljao.

Istodobno, nasuprot tvrdnjama o totalitarnoj naravi bivše države, intrigantno zvuči podatak da je Đureković godinama bio njemački špijun: presuda precizira da je od travnja 1975. do siječnja 1983. godine radio za BND, njemačku tajnu službu. Citat s 13. stranice presude: "Predmetnoj je službi prosljeđivao obavijesti gospodarske, ali i vojne naravi - osobito ukoliko su se iste odnosile na opskrbu naftom. Za predmetne informacije, BND mu je platio barem 150.000 njemačkih maraka."

Đureković je, kako rekonstruira presuda, 22. travnja 1982. godine posljednji put otišao u svoj ured otvoriti bolovanje. Već narednog dana, u petak 23. travnja, s ljubavnicom zauvijek napušta Zagreb i Jugoslaviju. Prva stanica mu je Austrija, gdje ostaje do 12. svibnja. Ljubavnica se vraća u Jugoslaviju, a on odlazi dva tjedna na Tenerife pa 27. svibnja 1982. godine leti za München gdje 1. lipnja 1982. godine podnosi zahtjev za dobivanje političkog azila. Odobren mu je 27. listopada.

I dok su desni publicisti romantizirali razloge Đurekovićevog bijega, opisujući ga kao čovjeka koji je otišao u emigraciju da bi se otvoreno nastavio boriti za samostalnu Hrvatsku, presuda njegove motive opisuje kao nešto prizemnije. "Razlog za bijeg iz SFRJ između ostalog je bila bojazan da će u svojstvu visokorangiranog menadžera biti osobno okrivljen za lošu gospodarsku situaciju u Jugoslaviji", što je navodno naslućivao od početka 1982. godine.

Piše i da je već nekoliko godina namjeravao napustiti državu te objaviti svoje kritičke knjige o režimu i društvenom uređenju, ali i da je "eventualno računao i na to da je procurio njegov obavještajni rad kojega je u Hrvatskoj obavljao za BND, budući je kratko vrijeme prije toga pokušao vrbovati jednog drugog radnika INA-e za suradnika".

Đureković je bio njemački špijun kojeg "novčane brige nisu morile"

Đureković je, dakle, u času kad je zbrisao bio opterećen špijunažom za Njemačku i neuspješnim pokušajem vrbovanja jedne osobe. Uz to, sin Damir mu je u srpnju 1981. godine pobjegao iz Jugoslavije kako bi izbjegao služenje vojnog ruka. Otac i sin zajedno su živjeli u Münchenu od svibnja 1982. godine, a u presudi stoji kako "novčane brige nisu morile Stjepana Đurekovića: na njemačkim, austrijskim i švicarskim bankovnim računima raspolagao je sa cca. 500.000 njemačkih maraka". U jednom novinskom razgovoru, pak, Đurekovićeva udovica Gizela, koja je ostala u Hrvatskoj, posvjedočila je da su 1977. godine na Krku kupili teren za izgradnju kuće. Tada, čini se, još nije razmišljao o odlasku.

Presuda opisuje pokojnikove kontakte s tadašnjom hrvatskom političkom emigracijom, ponajprije s Ivanom Jelićem, čelnim čovjekom Hrvatskog narodnog otpora. Za njihov list Hrvatska država Đureković je napisao pet članaka, a razgovarali su i o mogućnosti tiskanja knjiga protiv jugoslavenskog režima i tada već pokojnog doživotnog predsjednika Josipa Broza. Jelić je Đurekovića i povezao s kolegom, emigrantom Pratesom, vlasnikom male tiskare u Wolfratshausenu, u kojoj je ubijen. Nije, naravno, znao da Prates radi za UDBA-u.

U presudi stoji, a i savršeno je logično, da je Đureković stalno živio u strahu od jugoslavenskih tajnih službi. Svojoj njemačkoj djevojci govorio je da mu je glava ucijenjena na pola milijuna njemačkih maraka. Ipak, javno je istupao protiv jugoslavenskog režima pa je, primjerice, listu Bild am Sonntag 5. prosinca 1982. godine dao intervju o svojim knjigama Komunizam - velika prevara i Ja. Josip Broz Tito. Objasnio je otkud mu informacije: 

"Dvadeset godina slobodno sam se kretao među jugoslavenskim vlastodršcima. Čuo sam i vidio puno toga - puno i previše." U Novoj Hrvatskoj, glasilu bliskom Hrvatskom narodnom vijeću, iste je godine otkrio da su jugoslavenske rezerve naftnih derivata u slučaju rata katastrofalno male, dovoljne za svega petnaestak dana. Naveo je i lokacije vojnih podzemnih skladišta nafte te skladišta naftnih derivata Savezne direkcije za rezerve industrijske robe.

Jugoslavenske tajne službe progonile su i diskreditirale Đurekovića

Sve to Đurekovića je učinilo interesantnim jugoslavenskim tajnim službama. Od listopada 1982. godine, UDBA sastavlja specijalne informacije o njegovim knjigama opisujući ih kao tendenciozna djela napisana s ciljem diskreditacije Tita, ostalih vodećih ličnosti Jugoslavije, njezinog društvenog uređenja, državnih i društvenih struktura te uništavanja međunarodnog ugleda države.

Istodobno, presuda veli da je Đureković pokušao postati ujedinitelj i lider emigrantskih skupina. Razmišljao je o postavljanju radiostanice u Jadranu.

Presuda, potom, vrlo detaljno opisuje osobne prilike Mustača i Perkovića, njihovo zdravstveno stanje i visinu mirovina - Mustačeva je pet i pol tisuća kuna, a Perkovićeva oko šest i pol tisuća kuna. Mustač je u jugoslavenskim tajnim službama radio od završetka studija 1964. godine do travnja 1991. godine, kad postaje savjetnik Franje Tuđmana do umirovljenja 1993. godine.

Perković je, pak, prema njemačkoj presudi, "dobio 1969. godine diplomu Ekonomskog fakulteta u Osijeku" i potom radio 20 godina u jugoslavenskim tajnim službama. Od ožujka 1991. godine prelazi u Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, pa do umirovljenja 1995. godine u činu brigadira, radi u raznim tajnim službama. Uz ostalo, početkom 1992. godine bio je pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška i načelnik Sigurnosno-obavještajne službe.

Njemački sud tvrdi da je nekih mjesec dana po Đurekovićevu bijegu Perković, u svojstvu načelnika Drugog odjela hrvatske Službe državne sigurnosti, inicirao pokretanje istrage protiv njega, dok je Mustač 7. srpnja 1982. godine, kao načelnik SDS-a, odobrio kampanju s ciljem Đurekovićeve diskreditacije u inozemstvu.

Zagrebački centar SDS-a podnio je Okružnom državnom tužiteljstvu 16. veljače 1983. godine kaznenu prijavu protiv Đurekovića zbog kaznenih djela protiv osnova samoupravnog socijalističkog društva i sigurnosti SFRJ. U prijavi stoji da je u emigraciji stupio u kontakt s vodećim osobama ekstremnih fašističkih iseljenički organizacijama te da djeluje neprijateljski protiv SFRJ...

Sud smatra da je Đureković neosnovano optužen za gospodarski kriminal i utaju velike svote novca

Đurekovića će se, potom, u Jugoslaviji teretiti za štošta, ponajprije za gospodarski kriminal i to, prema presudi, neosnovano. Nadalje piše da je upravo Mustač 15. travnja 1983. godine, na 8. sjednici Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, rekao kako operativna saznanja dovode do sumnje da je Đureković u Ini utajio osam milijuna američkih dolara.

"Trenutak donošenja odluke o likvidaciji u svakom je slučaju bio prije početka lipnja 1983. godine. Naime, početkom lipnja 1983. godine, optuženik Perković dobio je od Krunoslava Pratesa kopiju ključa kasnijeg mjesta počinjenja djela i to u svrhu ubojstva Stjepana Đurekovića. U tom trenutku već je bilo definitivno da potonji treba biti ubijen", piše u presudi uz opasku kako nije poznato kad je točno donesena odluka o njegovoj likvidaciji.

Slijedi opis uloga Perkovića i Mustača. Perković je, kako stoji, "od svog suradnika Krunoslava Pratesa, početkom lipnja 1983. godine u Luksemburgu preuzeo kopiju ključa kasnijeg mjesta počinjenja djela (mjesta zločina), tiskare u Wolfratshausenu i to u svrhu ubojstva Stjepana Đurekovića".

Uz to, Perković je osuđen i zbog čestih pokušaja uspostave telefonskog kontakta s Pratesom na kraju dana u kojem je pronađen Đurekovićev leš. "Da optuženik Perković i Prates nisu bili sudionici predmetnog ubojstva, ne bi postojala ni potreba tako upornog postupanja", smatra njemački sud.

Mustača se smatra krivim jer je bio "politički načelnik SDS-a SRH", a sudjelovao je u pokretanju operativne obrade protiv Đurekovića, takozvane akcije Brk. Navodi se i da je15. travnja 1983. godine bio na sjednici republičkog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka. Glavna tema bili su Đureković i Ina. Mustač je tada prenio razgovore sa saveznim sekretarom Stanom Dolancem koji je, kako je rekao, bio "vrlo kritičan" zato što je Đureković promakao tajnim službama.

Iz toga sud izvlači zaključak da je Mustač "u potpunosti bio uključen u operaciju vođenu na štetu Stjepana Đurekovića", da "nije samo prosljeđivao naloge iz Beograda koje prethodno nije ni pročitao". Sud je uvjeren i da je Perković stalno obavještavao Mustača, kao nadređenog, o daljnjim planovima, ali sudsko vijeće jasno navodi kako ne zna tko je izabrao neposredne počinitelje.

Prema presudi, Prates je bio u društvu u jednoj minhenskoj gostionici kad je Đureković najavio da će 28. srpnja odnijeti jedan članak u tiskaru. Sud zaključuje da je tu informaciju Prates proslijedio Perkoviću, a on pokrenuo ubilački stroj.

Kako je ubijen Stjepan Đureković

UDBA je i posredno odgovorna za Đurekovićev dolazak u tiskaru fatalnoga dana. Naime, kad je doznala da se Đureković namjerava kandidirati za Hrvatsko narodno vijeće, utjecajno emigrantsko tijelo, tiskala je cijeli broj emigrantskih novina Nova Hrvatska i u njoj lažni Đurekovićev intervju pod naslovom "Neću se kandidirati za parlament Hrvatsko narodno vijeće." U garaži-tiskari gdje je smaknut, Đureković je ostavio članak kojim je htio demantirati UDBA-inu krivotvorinu.

Tako je barem utvrdio sud.

Ubojstvo je izgledalo ovako: "Dana 28. srpnja 1983. godine Stjepan Đureković je tijekom prijepodneva napustio svoj stan u Münchenu te je s određenim zaustavljanjima osobnim vozilom otišao do Wolfratshausena. Zbog praćenja od strane jugoslavenskih tijela sigurnosti, a koje je praćenje bio primijetio, svoje je osobno vozilo iz razloga sigurnosti parkirao na parkiralištu koje je bilo pomalo udaljeno od tiskare.

Kada je stigao na adresu Sauerlacher Strasse 1. Stjepan Đureković otključao je drveno krilo vrata s ključem kojega je dobio od Krunoslava Pratesa. Predmetno krilo je, kao i inače, bilo dva puta zaključano, a Stjepan Đureković potom kroz vrata ulazi u prostoriju garaže. Kako je prekidač za svjetlo postojao samo u srednjoj od tri prostorije, ostavio je otvorena vrata da bi u unutrašnjost garaže ušla svjetlost.

Stjepan Đureković otišao je do fotokopirnog uređaja na kraju srednje prostorije te je tamo, sukladno dogovoru s Krunoslavom Pratesom, ostavio dokument s naslovom 'Zašto se kandidiram za HNV' na hrvatskom jeziku. Predmetni dokument bio je pisan strojem te je obuhvaćao tri strane, a na njega su bile dodane rukopisne napomene. Neposredno nakon ostavljanja ovog pismena Stjepan Đureković se spremao napustiti tiskaru te se okrenuo u pravcu izlaza.

U namjeri da ga ubiju, dva neposredna počinitelja koja su se prije toga skrivala u stražnjoj prostoriji tiskare odzada (s leđa) su pucali na Stjepana Đurekovića koji na početku napada isti nije očekivao, upotrijebivši pri tome pištolje: čehoslovačku 'Cesku' s metcima kalibra 7,65 mm te pištolj s metcima kalibra 22 mm, eventualno talijansku 'Berettu.' Stjepan Đureković je bježao u pravcu desnog krila garažnih vrata kroz koje je bio ušao u prostorije.

Još dok se nalazio u srednjoj prostoriji, pogodio ga je barem prvi metak na ili u tijelo te je zadobio ozljedu koja je krvarila. Dok je bježao prema prednjoj prostoriji (garaži) počinitelji su nadalje pucali na njega. Ukupno su ispalili osam hitaca: sedam hitaca s pištoljem s metcima kalibra 22 mm te jedan hitac s metkom kalibra 7,65 mm. Nedaleko od desnog krila vrata Stjepan Đureković se srušio još unutar garaže.

Kada više nije imao uspravno držanje tijela te kada je eventualno u daljnjem slijedu zbivanja iza desnog ulaznog krila ležao na estrihu, neposredno pored drvene palete koja je bila pala, počinitelji su ispalili daljnje hitce na žrtvu. Ukupno je barem pet hitaca pogodilo Stjepana Đurekovića odzada.

Pronađen samo trag tenisice

Nakon toga, treći počinitelj zadao je žrtvi koja je ležala na podu nekoliko udaraca s nekim oštrim udarnim alatom, vjerojatno nekom mesarskom sjekirom (satarom) ili borbenim nožem. Ovi udarci bili su upravljeni protiv glave žrtve te su vršeni s namjerom da ju ubiju. Na isti način Stjepan Đureković pretrpio je nekoliko proboja skalpa i vrška lubanje te bočnih dijelova koštane lubanje s dubinskim ozljedama lijeve polovice malog mozga te dubinskom ozljedom lijeve sljepoočnice."

Preminuo je istoga dana, a ubojice su, kako piše, "neotkrivene napustile mjesto zločina". Pronađen je samo jedan trag tenisice.

Desetljećima kasnije, njemačka je osudila Perkovića i Mustača na doživotnu robiju te ih, potom, poslala u Hrvatsku na izdržavanje kazne. Ovdje im je doživotna robija, koje nema u hrvatskom pravu, preinačena u faktički doživotnu - Perković je dobio 30, a Mustač 40 godina. Inače, Mustač je rođen 1942. a Perković 1945. godine.

Đurekovićev sin umro je nekoliko godina kasnije u Kanadi, pod sumnjivim okolnostima. Premda nema čvrstih dokaza, i njegova se smrt pripisuje UDBA-i.

Procjena trebaju li Perković i Mustač posljednje godine života provesti u svojim kućama ili u zatvoru, sada je na Milanoviću. Presuda je rekla to što je rekla. I ostavila dojam nepotpunosti, ali i jeze kakva se već može osjetiti dok se čita o hladnokrvnim egzekucijama ljudi.