KAD je ruski predsjednik Vladimir Putin prije četiri i pol mjeseca naredio brutalnu, neopravdanu i za obje strane katastrofalnu invaziju na Ukrajinu, pripremio je teren govorom u kojem je pokušao ne samo opravdati predstojeću agresiju na suverenu, međunarodno priznatu državu već i negirati samu ukrajinsku državnost i nacionalni identitet.
"Od pamtivijeka su se ljudi koji žive na jugozapadu onoga što je povijesno bila ruska zemlja nazivali Rusima i pravoslavcima. Tako je bilo prije 17. stoljeća, kada je dio ovog teritorija ponovno ušao u sastav ruske države, i poslije", objašnjavao je tog 21. veljače Putin.
Tvrdio je, podsjetimo ukratko, i da "Ukrajina nikad nije imala stabilnu tradiciju stvarne državnosti", već da je "modernu Ukrajinu u cijelosti stvorila Rusija ili, točnije, boljševička, komunistička Rusija", i to "na način koji je bio izrazito oštar prema Rusiji – odvajanjem, cijepanjem povijesno ruske zemlje".
Sada, zauzvrat, sam pokušava cijepati i komadati ukrajinsku zemlju, kad je već njegova vojska nije uspjela u potpunosti osvojiti, odnosno srušiti vlasti u Kijevu i instalirati Moskvi odan režim.
Ideja o vraćanju "povijesnih ruskih zemalja"
Ni kad su se ti početni ciljevi "specijalne vojne operacije" pokazali kao potpuno nerealni, Putin nije odustao od svoje imperijalističke fiks-ideje vraćanja "povijesnih ruskih zemalja", kako je nazvao Krim i Donbas u govoru na Dan pobjede 9. svibnja. Mjesec dana poslije konstatirao je da Rusija danas samo "vraća ono što je bilo rusko", kao što je to u 18. stoljeću činio car Petar Veliki u ratu sa Švedskom.
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov reciklirao je nedavno ovu tezu. Rusko ministarstvo vanjskih poslova citiralo ga je u objavi na Twitteru 26. lipnja. "Ukrajina je pokušala izgraditi svoj suverenitet otkazujući svoju povijest. Ali ona nema povijest bez ruskog naroda, nikakvu povijest."
Uz dokazano lažne tvrdnje o "genocidu" koji se provodio nad ukrajinskim Rusima u Donbasu i "nacističkom" režimu u Kijevu, ovo je od početka agresije bio jedan od ključnih argumenata ruskog režima i njegovog propagandnog medijsko-diplomatskog aparata.
Uz problem koji su tako postavili, spremno su ponudili i rješenje u obliku "deukrajinizacije", odnosno potpunog zatiranja ukrajinskog identiteta i kulture te likvidacije ukrajinskih nacionalista na okupiranom teritoriju, kako je u travnju zagovarao kolumnist državne agencije RIA Novosti. Redoviti gost na državnoj televiziji Rusija 1 istog je mjeseca to izrazio još konciznije - kao brisanje "same ideje bivanja Ukrajincem", a ne Rusom.
>> Što je istina o navodnom genocidu ukrajinskih Rusa i zabrani ruskog jezika?
Stoga je i dalje bitno pokušati utvrditi je li ovo negiranje ukrajinske državnosti obični povijesni revizionizam ili za narativ Putina i njegovih pomoćnika postoji povijesni temelj. Na ovu temu razgovarali smo s mladim povjesničarem Dujom Jakovčevićem, autorom knjige o posljednjem sovjetskom ministru vanjskih poslova Eduardu Ševardnadzeu.
Možete li nam ukratko izložiti povijest ukrajinske nacije do osnutka Sovjetskog Saveza, kada Putin tvrdi da je ona umjetno stvorena?
Ruski i ukrajinski identiteti počeli su se razdvajati još u 13. stoljeću nakon pada Kijevske Rusi koju su uništili Mongoli, ali ponajviše od 16. stoljeća kad područje današnje Ukrajine dolazi pod poljsku vlast. Tamošnje stanovništvo bilo je izloženo ekonomskim pritiscima zbog uvođenja tzv. drugog kmetstva i jačeg vezivanja seljaštva za zemlju, kao i onim vjerskim jer se od njih očekivalo da pravoslavnu vjeru odbace u korist grkokatoličke.
Tisuće seljaka tada su izbjegle u stepska prostranstva na jugoistoku zemlje, gdje su postali Kozaci čija su velika središta bila Zaporožje (zaporoška Sič) te Harkov (tzv. Slobodska Ukrajina). Kozaci su vrhunac doživjeli u vrijeme hetmana Bogdana Hmeljnickog sredinom 17. stoljeća, koji je razbio poljsku vojsku i neko vrijeme samostalno vladao golemom državom, ali je na kraju prihvatio vrhovništvo ruskog cara. Taj brak od početka nije bio sretan iz niza razloga.
Kada ta vlast nije uspjela zadovoljiti zahtjeve njemačkih okupacijskih snaga, na čelo Ukrajine bio je postavljen pronjemački general Pavlo Skoropadski kao hetman koji se održao do poraza svojih pokrovitelja potkraj 1918. Zatim je uslijedio sveopći kaos građanskog rata između bjelogardejaca, boljševika i ukrajinskih nacionalista u kojem su prevagu na kraju odnijeli boljševici, a Ukrajina je dobila status jedne od sovjetskih republika.
"Sličnost s napisima o hrvatskoj naciji kao rezultatu vatikansko-kominternovske zavjere nije slučajna"
>> Od ruskog vazala do borbe protiv diktatora. Povijest Ukrajine je krvava i teška
Naravno, nacionalno nezadovoljstvo neruskih naroda bilo je snažan revolucionarni katalizator i boljševici bi bili glupi da su ga ignorirali. Ali oni ga nisu izmislili i postojalo je i prije njih.Tvrdnja da su Lenjin i boljševici izmislili ukrajinsku naciju ispod je svake kritike. Svaka sličnost s napisima o hrvatskoj naciji kao rezultatu vatikanske i kominternovske zavjere, kakvi su bili aktualni koncem 1980-ih, dakako da nije slučajna.
U našem slučaju radilo se o ogorčenju što se na jezičnom temelju nije formirala ako ne unitarna jugoslavenska, a onda bar takva srpska nacija koja bi u sebe usisala i Hrvate i Bošnjake, dok se danas radi o istom takvom ogorčenju zbog činjenice da se svi istočni Slaveni nisu stopili u jedinstvenu rusku ili možda sovjetsku naciju.
Kijevska Rus, prva istočnoslavenska država na području današnje Ukrajine i Rusije stara više od tisuću godina, posebno je zanimljiva u ovom kontekstu. Možemo li tu državu nazvati ukrajinskom, ruskom, oboje ili nijedno? Možemo li govoriti o kontinuitetu državnosti između Kijevske Rusi i današnje Ukrajine?
Nezahvalan je posao moderne nacionalne identitete projicirati u srednjovjekovnu prošlost. Još od 19. stoljeća ruski i ukrajinski povjesničari prepiru se je li stanovništvo Kijevske Rusi poslije njezina pada pobjeglo na sjever ili je ostalo živjeti gdje je bilo – najvjerojatnije je istina na pola puta.
Za nasljedstvo Kijevske Rusi otimao se čitav niz država i državica, uključujući Vladimirsko-suzdaljsku kneževinu i Moskvu na sjeveru, ali i Galičko-volinjsku kneževinu na jugozapadu. Vjerojatno ćemo biti najbliže istini kažemo li da je Kijevsku Rus opravdano smatrati zajedničkim ishodištem svih triju istočnoslavenskih nacija – i ruske i ukrajinske i bjeloruske.
Je li povijesni odnos Rusije i Ukrajine zapravo bio kolonijalni odnos? Je li Moskva pokušavala rusificirati današnju Ukrajinu ili su se Ukrajinci do 20. st. naprosto smatrali Rusima, kao i Moskovljani? Je li Ukrajina povijesna Malorusija i Novorusija, kako Putin tvrdi?
Sigurno je da je uvođenje ruskog tipa uprave i ruskog kmetstva, koje je ustvari bilo još gore od poljskog, od početka izazvalo nezadovoljstvo i otpor prema "Moskaljima", tj. Moskovljanima. Ruski se smatrao jezikom kulture, umjetnosti i politike, dok se na ukrajinski gledalo s visoka i držalo ga se nedostojnim i priprostim seljačkim dijalektom.
Teško je proniknuti u um nepismenog seljaka iz 19. stoljeća pa utvrditi kakve je predstave on gajio o svojem nacionalnom identitetu, ali već tada postojala je obrazovana intelektualna klasa sigurna u to da su Ukrajinci zaseban narod i čija su uvjerenja u jednom mukotrpnom i dugotrajnom procesu na kraju prožela široke narodne slojeve – kako je to bilo i kod svih drugih europskih naroda.
Naziv "Malorusija" zapravo potječe iz srednjovjekovnih bizantinskih rukopisa i izvorno je označavao jezgru Kijevske Rusi oko Kijeva (u smislu u kojem primjerice "uža Srbija" kod nas označava Srbiju bez Vojvodine i Kosova). U 19. stoljeću koristili su ga oni koji su bili uvjereni da Rusi i Ukrajinci tvore isti narod, a oni koji su vjerovali da su to dvije odvojene nacije koristili su ukrajinsko ime.
Foto: Shutterstock
"Stepan Bandera i OUN predstavljaju iznimku, a ne pravilo"
O tome da je zasebna ukrajinska nacionalna svijest već tada dobro pustila korijenje svjedoči i činjenica da je nakon ruske revolucije iz 1905. godine u Dumi bilo izabrano četrdesetak ukrajinskih nacionalističkih zastupnika.
Zanimljivo je i to da je pravo središte ukrajinske nacionalne svijesti bila Galicija pod austrijskom vlašću, gdje su vladali znatno slobodniji i napredniji politički i društveni preduvjeti za razvoj moderne nacionalne svijesti, a i habsburški vladari blagonaklono su gledali na ukrajinski nacionalizam kao na korisnu protutežu poljskom. Naravno da su postojale čvrste veze i kontakti između jednih i drugih te su ukrajinski nacionalistički intelektualci često nalazili utočište u Galiciji.
Je li i u kojoj mjeri ukrajinska borba za neovisnost kompromitirana određenom suradnjom Stepana Bandere i njegovog pokreta s nacistima u Drugom svjetskom ratu te svojevrsnim kultom Bandere među radikalnim ukrajinskim nacionalistima danas?
>> Što je istina o ukrajinskim nacistima i navodnom puču 2014.?
Manji dio problema oko Stepana Bandere i Organizacije ukrajinskih nacionalista nalazi se u kolaboraciji s Nijemcima u Drugom svjetskom ratu koja je ionako prenapuhana s obzirom na to da je njihov pokušaj proglašenja nezavisne ukrajinske države završio neslavno, rastjerivanjem i hapšenjem vodećih članova, jer je u nacističkim imperijalnim planovima Ukrajina sa svojim prirodnim bogatstvima zauzimala prevažno mjesto da bi se prepustila lokalnoj satelitskoj vlasti, a Ukrajinci su jednako kao i Rusi bili smatrani za Untermenschen.
Daleko veći dio problema nalazi se u tome što OUN pripada ideološkom spektru tzv. integralnog nacionalizma s izrazitim antidemokratskim, totalitarnim i kolektivističkim obilježjima, uključujući i antisemitizam (o čemu su pisali i ukrajinski povjesničari kao John Paul Himka). To je u prvom redu problem za samu Ukrajinu i Ukrajince, koji će oni sami s vremenom morati osvijestiti vlastitim naporima jer se suvremeno demokratsko društvo ne može graditi na takvim temeljima.
"Politička kultura u Ukrajini dosta drugačija od one u Rusiji"
Dakako, nemoguće je i nepravedno sve oblike ukrajinskog nacionalizma stjerati pod taj nazivnik jer Stepan Bandera i OUN predstavljaju iznimku, a ne pravilo – ukrajinski nacionalisti 19. stoljeća kao Taras Ševčenko, Mihajlo Hruševski, Lesja Ukrajinka ili Ivan Franko bili su redom liberali i socijalisti. A još manje se time može racionalizirati vojna agresija na međunarodno priznatu zemlju i pokušaj rušenja njezine demokratski izabrane vlade tenkovima.
Može li se, u široj slici, ukrajinski nacionalizam okarakterizirati kao antiautoritaran i slobodarski s obzirom na povijest Kozaka koju ste spomenuli? Postoji li kontrast između ruskog nacionalizma kao goriva za izgradnju imperija, u kojem se individualna sloboda i narodna autonomija tradicionalno zatiru, i ukrajinskog nacionalizma kao izraza antikolonijalnog otpora?
Rasprostranjeni je stereotip o opreci između ukrajinskog slobodarskog mentaliteta ukorijenjenog u kozačkoj tradiciji i ruske autokracije, čiji su korijeni u Bizantu, te potrebi izgradnje državnih i društvenih oblika sposobnih odoljeti napadima na prostranom ravničarskom prostoru.
Stereotip kao stereotip uvijek sadrži barem zrnce istine - naravno da se iz tih razloga povijesno Ukrajina teško mirila s vlašću Moskve, a i danas je politička kultura u Ukrajini dosta drugačija od one u Rusiji, pri čemu su ulične demonstracije i smjenjivost vlasti ondje sasvim uobičajena pojava.
Kao ideologija, nacionalizam samo određuje legitimitet vlasti i može se ispuniti najrazličitijim sadržajima, od humanističkih i liberalno-demokratskih do totalitarnih i nedemokratskih. Trenutno u Ukrajini prevladava neka vrst državotvornog nacionalizma čiji je cilj izgradnja nacionalnih institucija odozgo. Kakav će karakter ukrajinski nacionalizam imati ubuduće, pitanje je na koje odgovor mogu dati jedino Ukrajinci sami.
Postoji li opasnost da Ukrajina, u pokušaju da poništi stoljetni imperijalistički utjecaj Rusije, obespravi rusku manjinu i dodatno produbi jaz između onog dijela zemlje koji je okrenut Zapadu i onog koji je i dalje okrenut Rusiji?
To je moguće, ali je li i vjerojatno? Zakon o položaju ruskog jezika donesen neposredno nakon prevrata 2014. godine, oko kojeg se diglo dosta halabuke, na kraju nije bio proveden u djelo jer je na njega veto uložio tadašnji v.d. predsjednika Republike Oleksandr Turčinov.
Sasvim legitiman proces izgradnje nacije kakav se provodi u Ukrajini ne može se sam po sebi okarakterizirati kao obespravljivanje ruske manjine. S obzirom na to da znatan broj Ukrajinaca još uvijek kao svoj prvi jezik navodi ruski, a i da se dosta polagalo u razvoj građanskog nacionalizma prema kojem i etnički Rusi mogu biti djelatni ukrajinski patrioti, racionalna ukrajinska politika teško može stremiti obespravljivanju ruske manjine.
No i onaj ukrajinski državnik koji dočeka kraj rata morat će prema današnjim separatistima, poput Abrahama Lincolna u Americi prije stoljeća i pol, postupati ne samo kao prema neprijateljima nego i kao prema zabludjeloj braći želi li ostati upamćen kao istinski heroj demokracije.