GODIŠNJE izvješće Transparency Internationala pokazalo je porazne podatke za Hrvatsku. Ne samo da je naša zemlja na ljestvici percepcije korupcije pri samom dnu među zemljama Europske unije već bolji indeks od nje imaju Jordan, Saudijska Arabija, Gruzija i - Ruanda.
Dok je Hrvatska na 63. mjestu među 180 zemalja, Ruanda je na 54. mjestu na ovoj ljestvici. Još prije 10 godina Ruanda i Hrvatska dijelile su 69. mjesto, prije nego što je Ruanda prestigla Hrvatsku. A 2008. je Hrvatska bila debelo ispred Ruande - Hrvatska na 62., Ruanda tek na 102. mjestu. Godinu dana ranije razlika je bila još veća.
>>Novi indeks korupcije: Hrvatska gora od Ruande i Jordana
Dakle, ova zemlja, smještena u srcu Afrike, u posljednjih je desetak godina na ljestvici percepcije korupcije prestigla - dakle, percipirana je kao zemlja s manje korupcije - Hrvatsku, koja je u međuvremenu postala i članica Europske unije.
Valja pritom naglasiti da je riječ o percepciji eksperata i menadžera iz privatnog sektora, ne šire javnosti. Nadalje, kako Transparency International navodi u svom objašnjenju metodologije, njihov indeks percepcije korupcije (CPI) je najčešće korišten indikator korupcije na svijetu.
A Ruanda je, podsjetimo, zemlja koja je prije samo 26 godina imala genocid koji je potpuno razorio društveno tkivo te zemlje, od čega se i dandanas oporavlja.
U samo stotinu dana, od 7. travnja do 15. srpnja 1994., ekstremisti iz većinskog naroda Hutu pobili su od 500 do 800 tisuća pripadnika manjinskog naroda Tutsija, kao i političke protivnike iz redova Huta, one koji su se suprotstavili genocidu i teroru.
Većinski Huti krenuli u istrebljenje manjinskih Tutsija
Iako Huti čine oko 85% stanovnika Ruande, manjinski Tutsiji desetljećima su vladali zemljom. Huti su 1959. svrgnuli monarhiju u kojoj su Tutsiji vladali zemljom, nakon čega su stotine tisuća Tutsija izbjegle u susjedne zemlje, prvenstveno Ugandu.
Izbjegli Tutsiji osnovali su Ruandsku patriotsku frontu, pobunjeničku paravojsku koja je izvršila invaziju na Ruandu 1990. Građanski rat je trajao do 1993., kada je sklopljeno primirje. Međutim, pokret Moć Huta počeo je planirati "konačno rješenje" za Tutsije, po uzoru na ono koje su njemački nacisti planirali i zamalo ostvarili za Židove u Europi - istrebljenje.
A baš kao što je atentat na nacističkog diplomata Ernsta vom Rahma u Parizu 1938. poslužio kao povod za Kristallnacht u Njemačkoj 1938., tako je i ekstremističkim Hutima kao povod poslužilo rušenje aviona kojim je letio predsjednik Ruande iz redova Huta Juvénal Habyarimana. Počinitelj napada u kojem je predsjednik ubijen nikad nije definitivno utvrđen, ali Huti su optužili Tutsije i krenuli u pokolj.
>>U 100 dana ubijeno je 800.000 ljudi. Kako se Ruanda pomirila sama sa sobom?
Osim policije i vojske, kao izvršitelji genocida iskorišteni su mladi Huti koje je vojska još na početku rata naoružala mačetama, navodno za samozaštitu, i ustrojila u milicije nazvane Interahamwe - "Oni koji stoje zajedno". Milicije su dobile unaprijed sastavljene popise s imenima i adresama umjerenih političara, novinara i drugih istaknutih protivnika režima, Huta i Tutsija, koje su onda sustavno poubijali - od premijerke Agathe Uwilingiyimana nadalje.
Identificirali su ih pomoću osobnih iskaznica, ubijali mačetama i puškama
Idućeg dana počeo je genocid nad Tutsijima. Osobna iskaznica sadržavala je podatke o etničkoj pripadnosti, što je omogućilo vojsci, policiji i milicijama, ali i naoružanim civilima, da po naredbi s vrha identificiraju i likvidiraju sve Tutsije koje su zatekli uglavnom na cestovnim kontrolnim točkama koje su postavili. Ipak, uskoro su krenuli i u pretragu po kućama. Na selu su većinu ubojstava izvršili upravo civili koji su uspješno indoktrinirani da vide Tutsije kao opasne neprijatelje nacije.
Ekstremistički Huti su ubijali, sakatili i silovali svoje susjede, prijatelje, strance, čak i svoje partnere i djecu ako su imali veze s Tutsijima. Oni Huti koji su odbili sudjelovati u pokoljima označeni su kao simpatizeri Tutsija i sami ubijeni.
Hutu-ekstremisti pokrenuli su za potrebe svog genocidnog projekta i radiopostaju (RTLM) te novine preko kojih su diljem zemlje širili propagandu protiv Tutsija, pozivajući narod da "istrijebi žohare". Imena istaknutih Tutsija koje je trebalo pobiti čitala su se u eteru na ovom radiju.
Svijet je ostao u šoku kad su vijesti o pokoljima počele pristizati, ali nije intervenirao. Lokalna misija Ujedinjenih naroda (UNAMIR) svedena je na samo nekoliko stotina vojnika, nakon što su se belgijske snage povukle iz zemlje zbog ubojstva desetorice belgijskih vojnika koji su čuvali premijerku Uwilingiyimana. Preostali mirotvorci bili su nesposobni zaustaviti genocid,a za to nisu ni dobili mandat od svojih zapovjednika - baš kao što malobrojni i slabo naoružani kontingent nizozemskih vojnika u sklopu UNPROFOR-a nije bio u stanju zaustaviti genocid vojske bosanskih Srba nad Bošnjacima u Srebrenici godinu dana kasnije.
Čak su i svećenici i časne sestre Katoličke crkve sudjelovali u ubijanju. Neki od nesretnih Huta uzalud su se pokušali skloniti u crkve, tražeći zaštitu od onih koji su ih na kraju ubili, piše BBC u svojem članku o genocidu iz 2019.
>>Afričko bure baruta: "Rezultat pokolja je izjednačen, svi samo čekaju produžetke"
Suđenja, pomirba i obnova
Pokolj je zaustavljen tek iduće godine, kad je RPF na čelu s Paulom Kagameom, tadašnjim generalom pobunjenika i budućim predsjednikom države, uz podršku ugandske vojske ušao u Ruandu, a zatim i u glavni grad Kigali i porazio snage Huta.
Ruanda je ostala u ruševinama. Domovi, ulice i mostovi uništeni su, tijela su trunula na poljima i plutala rijekama. Na ulicama i u srušenim zgradama živjeli su deseci tisuća siročadi. Država nije funkcionirala, preživjeli su bili istraumatizirani, a počinitelje je trebalo kazniti.
U cilju pomirbe i obnove razorenog društva i nacije Ruanda je izabrala oblik društvene pravde u obliku sudova Gacaca koje su osnovali stanovnici u lokalnim zajednicama diljem države.
Kad su počeli s radom 2002., na suđenje je čekalo oko 120 tisuća osumnjičenika. Brojni su ostali slobodni jer su zatvori i sudovi bili pretrpani, kako je 2019., na 25. godišnjicu genocida, objasnio Fidele Ndayisaba, čelnik Odbora za nacionalno jedinstvo i pomirbu (NURC). Komunalni sudovi u deset su godina vodili čak 1.9 milijuna suđenja. Zločince koji su priznali krivnju nagradili su blagim kaznama poput rada za opće dobro.
"To je odabrano kao rješenje ne samo zbog zadovoljenja pravde nego i za stvaranje platforme za dijalog i istinu", rekao je Ndayisaba.
"Godine 1994. nije bilo nikakve nade... Oko nas je vladala samo tmina. No danas nas okružuje svjetlost. Kako se to dogodilo? Ruanda je ponovno postala poput obitelji", kazao je na 25. godišnjicu genocida Kagame (63), koji je na čelu države od 1994.
Sama ta činjenica, naravno, svjedoči da Ruanda nije prava demokracija - baš kao i činjenica da je Kagameov režim pomoću referenduma 2015. ukinuo ustavno ograničenje na dva predsjednička mandata, kao i to što je Kagame 2017. izabran za treći mandat s nevjerojatnih 98.79% glasova. Po evidenciji renomiranog Freedom Housea, Ruanda trenutno ima indeks slobode od samo 22 od maksimalnih 100 bodova, što je smješta u najnižu kategoriju - neslobodnih zemalja. Usporedbe radi, Hrvatska na ovoj ljestvici ima 85 bodova, što je smješta u kategoriju slobodnih zemalja, iako posljednjih godina stagnira.
>>Izvještaj Freedom Housea: Hrvatska nije postigla nikakav demokratski napredak
Cilj - postati "afrički Singapur"
Iako nije napredovala u političkom smislu, ova malena zemlja od nekih 12 milijuna stanovnika, bez izlaza na more, u ekonomskom pogledu je doživjela pravi procvat u posljednjih dvadesetak godina - procvat koji neki zovu i pravim ekonomskim čudom. Kagame je iznio ambiciozni cilj da pretvori Ruandu u "afrički Singapur" i krenuo u ekonomske reforme sa Singapurom kao uzorom.
Ruandske vlasti su 2000. objavile Viziju 2020., dugoročnu razvojnu strategiju koja je imala za cilj povećati životni standard pomoću snažnog privatnog sektora. Vlada je u sklopu te strategije dobila za zadatak osigurati dobru vladavinu kroz transparentnost, odgovornost i učinkovitost u korištenju slabo dostupnih resursa.
Ruanda je uz podršku i nadzor Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda poduzela značajne ekonomske i strukturne reforme, u sklopu sedmogodišnjih Nacionalnih strategija za transformaciju kojima namjerava ostvariti ciljeve o održivom razvoju koje si je zadala. U sklopu prijašnjih, petogodišnjih Strategija za ekonomski razvoj i smanjivanje siromaštva (2008. - 2012. i 2013. - 2018.) ostvarila je impresivni ekonomski rast od prosječnih 7.5% godišnje u tom desetogodišnjem razdoblju i postala jedna od najbrže rastućih afričkih ekonomija.
Usporedbe radi, hrvatski je BDP rastao u prosjeku oko 3% godišnje do prošle godine, i to tek od 2014., kad smo konačno izašli iz šestogodišnje recesije,
Ekonomija koja je bila gotovo u potpunosti ovisna o poljoprivredi postala je mnogo raznolikija, s rastućim uslužnim i proizvodnim sektorom. Jedan od ključnih faktora zasigurno je i drastično poboljšanje poduzetničke klime - Ruanda se 2019. našla na visokom 29. mjestu na ljestvici Svjetske banke, po njenom indeksu Doing Business koji mjeri opterećenost poslovanja regulativom. To je ogroman napredak u samo deset godina - Ruanda je 2009. bila 143. na ovoj ljestvici.
>>Svjetska banka objavila Doing Business ljestvicu: Evo kako stoji Hrvatska
Ruanda 29. na ljestvici Doing Business, Hrvatska 51.
I tu je usporedba s Hrvatskom, nažalost, porazna. Naša je zemlja na ovoj ljestvici iz 2019. tek na 51. mjestu. Ruanda je pak bila jedina zemlja među prvih 30 na ovoj ljestvici iz kategorije zemalja niskih prihoda.
Razvojni odbor Ruande (RDB) zabilježio je investicije u vrijednosti većoj od 2 milijarde dolara 2018. Ipak, znatnu ulogu u Ruandi igra inozemna pomoć koja čini gotovo 50% proračuna zemlje.
Svjetska banka tako u svom izvještaju o Ruandi navodi kako ta zemlja sada ima ambiciju ući u kategoriju zemalja srednjih prihoda do 2035., a zatim i među zemlje visokih prihoda do 2050. Rast BDP-a iznosio je čak 10% 2019. BDP po glavi stanovnika iznosio je mizernih 146 dolara 1994., da bi se popeo na 774 dolara 2017., prema MMF-u, što je više od susjednog Konga i Ugande.
Snažan ekonomski rast doveo je i do značajnog rasta životnog standarda Ruanđana, a nije, kao u mnogim drugim zemljama, doveo do povećane nejednakosti. Indeks Gini, najčešće korištena mjera ekonomske nejednakosti, smanjio se s 0.52 u 2006. na 0.43 u 2017.
Smrtnost djece, koja je i dalje na alarmantnoj razini u većini Afrike, smanjila se za dvije trećine, a upis djece u osnovnu školu približio se stopostotnoj razini. Udio stanovnika koji žive ispod razine siromaštva smanjio se sa 77% 2001. na 55% 2017. i 39% do 2019. Više od milijun Ruanđana izvuklo se iz siromaštva od 2005. do 2011., prema istraživanju o životnim uvjetima provedenom u toj zemlji.
Očekivani životni vijek porastao je s katastrofalnih 29 godina iz sredine devedesetih na 69 godina 2019. Stopa smrti majki pri porodu pala je s 1270 na 100 tisuća živorođenih u devedesetima na samo 290 u 2019.
Ekonomski procvat pod cijenu diktature?
"Ekonomija je bila uništena i onda je, kroz proces ekonomske rekonstrukcije, uhvatila zamah s tendencijom da raste vrlo brzo, brže nego ekonomije koje su već razvijene", objasnio je jedan od faktora njihovog ekonomskog uspjeha ruandski politički analitičar Frederick Golloba-Mutebi, koji zasluge pripisuje i političkoj stabilnosti pod dugogodišnjom Kagameovom vladavinom.
Nažalost, smatraju neki analitičari, ekonomski procvat ostvaren je upravo pod cijenu demokratskog nazadovanja.
"U Ruandi ekonomski rast je postao moguć pomoću snage države i koncentracije moći u rukama vladajuće stranke", zaključila je tako američka profesorica sa Sveučilišta u Denveru, Marie Berry, za portal World Finance.
"Tehnokratska vlada Ruande bolja je nego u većini Afrike, ali njena politička vlast ima opasne nedostatke. Autoritarna vlast i frustracije koje idu s time mogle bi uništiti socioekonomske dobitke ostvarene od genocida 1994.", upozorava za isti portal i akademik Filip Reyntjens.
A ekonomist Leo Zeilig bio je najizravniji u svojoj kritici: "Vlada Ruande iskoristila je svoj uspjeh u smanjenju siromaštva i ekonomskom rastu za legitimiranje autoritarne vladavine."