Foto:
Oko 270.000 ljudi poginulo je, a više od četiri milijuna izbjeglo u četverogodišnjem sukobu snaga predsjednika Bašara al-Asada i različitih naoružanih skupina u Siriji. U zračnim udarima protiv Islamske države sudjeluje međunarodna koalicija predvođena SAD-om, a odnedavno i Rusija, koja napada sve protivnike Asadova režima.
"Naši su neprijatelji i Rusija i Islamska država (IS) i Asadov režim", rekao je Mustafa (39), učitelj engleskog jezika iz Homsa koji je utočište našao u izbjegličkom kampu Nazip na jugoistoku Turske, 35 kilometara od sirijske granice.
"Nama je svejedno, ubija nas i Asad i IS. A sad su počeli i Rusi. Samo želimo normalno živjeti i raditi", ističe 24-godišnji Sirijac Andi, profesor arapskog jezika koji radi kao konobar u Istanbulu.
Prema podacima turske vlade, gotovo 2,5 milijuna osoba - 2,2 milijuna Sirijaca i 300.000 Iračana, sklonilo se u posljednje četiri godine u Turskoj bježeći od ratova u svojim zemljama. Ankara tvrdi da je za njihov prihvat već utrošila gotovo osam milijardi eura, a od međunarodne zajednice primila je tek nešto više od 400 milijuna dolara pomoći.
Turski predsjednik Tayyip Erdogan u petak je rekao da je Europska unija prekasno shvatila važnost Turske u zaustavljanju vala izbjeglica iz Sirije.
Optužio je Europu da se "probudila" i reagirala tek nakon objave fotografija tjelešca trogodišnjeg Aylana Kurdija, koji se prošli mjesec utopio u turskome Bodrumu nastojeći s članovima obitelji stići do Europe.
"Tek nakon što je more izbacilo Aylanovo malo tijelo na plažu u Bodrumu, stavili su fotografiju na prve stranice svih novina i počeli se preispitivati. A mi vapimo i pozivamo odavno", istaknuo je Erdogan.
Glasnogovornik vladajuće Stranke pravde i razvoja Omer Celik kazao je da još nije postignut konačan sporazum o mogućoj pomoći EU-a Turskoj u iznosu od tri milijarde eura, iako su europski čelnici kazali da su se o tomu dogovorili s Erdoganom u skladu s migracijskim "akcijskim planom", te da se pregovori nastavljaju.
Izbjeglice u Turskoj su gosti i braća
I dok se članice EU-a međusobno prepiru oko izbjegličkih kvota, a neke vojskom i bodljikavom žicom štite svoje granice, Turska izbjeglice naziva gostima, braćom i prijateljima, nastojeći im osigurati dostojan život u 25 privremenih zaštitnih centara diljem zemlje u kojma je smješteno ukupno 257.000 Sirijaca.
„Te ljude ne smatramo teroristima, nego žrtvama koje su bile prisiljene napustiti svoju zemlju“, rekao je Haliz Uyumaz, zamjenik guvernera okruga Gaziantep u kojem je u pet kampova smješteno 53.00 izbjeglica.
„U našem pravnom sustavu oni nisu izbjeglice, nego gosti. Naravno, oprezni smo, ali ruku im moramo pružiti“, dodao je ističući da se dolaskom izbjeglica kriminal u gradu nije povećao. „To su obrazovani i vrijedni ljudi. Ako im pružite priliku, oni će raditi i sami zarađivati za život“.
Kada stignu na sirijsko-tursku granicu, naoružane se muškarce razoruža i zajedno s djecom, ženama i starijima evidentira uzimanjem otisaka prstiju te prebacuje u kampove, poput Nazipa II. u kojem živi 5000 sirijskih izbjeglica.
To kontejnersko naselje uz branu Birecik na rijeci Eufrat nalik je gradiću s vrtićem, školom, ambulantom i trgovinom, čak i nekom vrstom „društvenog doma“ u kojem je praonica rublja i krojačnica gdje starije Sirijke mlađe podučavaju šivanju.
Svaka obitelj dobiva kreditnu karticu na kojoj mjesečno raspolaže s 85 turskih lira (25 eura) po članu obitelji koje se mogu potrošiti u pristojno opskrbljenom „bazaru“.
„U kampu je sve dostupno i to je dobro, osobito za djecu koja zbog rata nisu išla u školu. Ovdje im je omogućena nastava na njihovom jeziku i po njihovom školskom programu“, rekla je 32-godišnja učiteljica koju plaća turska vlada.
U kasno poslijepodne, kada djeca izađu iz vrtića i škole, a stariji se vrate s posla u Gaziantepu, Nazipom zavlada živost i normalna svakodnevna rutina, posve suprotna patnjama kroz koje su ti ljudi prošli.
Djeca se igraju na „ulicama“ između redova kontejnera, dok muškarci ispijaju crni čaj na klupama pred svojim privremenim domovima iz kojih se širi miris u šećeru blanširanih datulja, sirijske slastice.
Sretni što su spasili živu glavu i zahvalni Turskoj na pruženom utočištu, nostalgični Sirijci nadaju se povratku u domovinu. „Sirija je u našim srcima i želimo se vratiti čim se situacija poboljša“, rekao je učitelj Mustafa. „Nadam se da ću jednoga dan ponovno vidjeti svoj dom“, dodaje 60-godišnja Mariam Nađar iz predgrađa Alepa koja je u ratu izgubila četvoro djece i u Nazipu živi već četiri godine.
U EU odlaze bogati, siromašni ostaju u kampovima
Krijumčari ljudima, uglavnom Sirijci, naplaćuju između dvije i tri tisuće eura izbjeglicama za put od Turske do Grčke, odakle nastavljaju dug i iscrpljujući put prema zapadnoj Europi, uglavnom Njemačkoj, kažu stanovnici kampa.
Tu avanturu, koja nerijetko završava tragedijama u istočnom Sredozemlju i Egejskom moru, mogu si priuštiti samo oni koji imaju novca. Ostali su u kampovima ili se snalaze po turskim gradovima, kaže Andy dok na ruci pokazuje rane od granate koja je pala na sveučilište u Idlibu u kojem je radio.
Službena Ankara tvrdi da čini sve da spriječi priljev imigranata u Europu i zamjera EU-u da poduzima akcije samo za vlastitu zaštitu, ignorirajući probleme u zemljama iz kojih izbjeglice dolaze i kojima prolaze.
Prema podacima turske vlade, ilegalne migracije morskim putem porasle su 2015. za 400 posto u odnosu na godinu dana ranije. Turska obalna straža je 2014. spasila 14.961 imigranata, dok ih je do 15. rujna ove godine spašeno 54.610, uglavnom iz Sirije, Afganistana i Iraka.
Europske zemlje moraju znati da se izbjeglički val neće zaustaviti na 100 ili 200 tisuća ljudi. To je fenomen koji neće brzo proći i zato moramo udružiti naše napore, rekao je visoki turski dužnosnik Cemalettin Hasimi.
On smatra da međunarodna zajednica nema sveobuhvatni plan za Siriju, bez kojeg se politička klima u toj zemlji neće promijeniti.
„Turska ne može sama riješiti izbjegličku krizu i EU mora shvatiti da prepuštanje tog tereta bilo kojoj državi, članici ili nečlanici Unije, nije dovoljno“, dodao je Hasimi.
I dok rat u Siriji bjesni i kraj mu se ne nazire, musliman Andi kontaktira s prijateljima alavitima i kršćanima u Siriji i vjeruje u suživot kakav je nekad postojao.
„Mi obični ljudi se i dan danas čujemo i razgovaramo. Kada se maknu 'velike glave', sve će ponovno biti kao prije“, rekao je.