Foto: Mira Lorger
"NA DAN Svetog Mihovila razorili su prostorije Dalmatinske akcije i za to optužili članove stranke, a to da je, tvrdili su, terorizam, za koji je bila zapriječena kazna od 3 do 15 godina zatvora. Nakon izbora 2000. zatražili smo od ministra policije Šime Lučina da javnosti predoči sve dokumente vezane za razaranje prostorija, hapšenje i maltretiranje naših članova u zatvoru, odnosno: po čijem nalogu je zgrada u kojoj su se nalazile prostorije stranke danima prije eksplozije bila ograđena, po čijem je nalogu upućena specijalna policijska grupa iz Zagreba koja je donijela već gotov, spreman popis imena osoba koje su odmah bile uhapšene, po čijem su nalogu rezervirane ćelije za uhapšenike čitav dan prije odluke istražnog suca, tko je sve znao za premlaćivanje uhapšenih, po čijem je nalogu uskraćivano davanje lijekova kroničnim bolesnicima, po čijem su nalogu uhapšeni vođeni na nova premlaćivanja nakon svakog pogrešnog iskaza, tko je sve znao za 80 hematoma 22-godišnjeg studenta kojeg su danima tukli u zatvoru, po čijem nalogu nisu poštovane odredbe ZKP-a i Konvencije protiv torture, po čijem se nalogu inzistiralo na upornom objavljivanju punih imena osumnjičenih i optuženih članova DA, dok su svima, baš svima, objavljivani samo inicijali, po čijem se nalogu proces nepotrebno odugovlačio, po čijem su nalogu članovi otpuštani s posla, kome je bilo u interesu da stranka sav novac troši na obranu... Na naša pitanja nikada nismo dobili nikakav odgovor. Umjesto toga uslijedilo je brisanje stranke. Potpisala ga je tadašnja ministrica Ingrid Antičević Marinović", nedavno je na svom Facebooku napisala Mira Lorger, predsjednica nekadašnje Dalmatinske akcije, stranke koja je nestala u ludilu devedesetih.
Dalmatinska akcija početkom 90-ih promovirala je regionalizam i iskazivala duboko neslaganje s politikom Franje Tuđmana i HDZ-a. Stranka je imala vrlo solidnu podršku, predsjednica Dalmatinske akcije Mira Ljubić Lorger bila je saborska zastupnica. No koncem rujna 1993. eksplozivom su razorene stranačke prostorije, a čelništvo Dalmatinske akcije završilo je u zatvoru s optužbom za terorizam. Među njima je bio i poznati splitski ugostitelj Miro Bogdanović, kojem su početkom 90-ih dvaput eksplozivom razorili restoran Stefanel, a koji je preminuo prije nekoliko mjeseci.
>> Umro je Miro Bogdanović, kuhar kojemu je Tuđmanovo ludilo upropastilo život
Suđenje je završilo 1996. oslobađajućom presudom, tri godine kasnije svi su pravomoćno oslobođeni. Ljudi koje je država optužila za terorizam isključeni iz javnog i političkog života, ostali su bez svojih poslova, izbačeni su iz stanova, Dalmatinska akcija pokopana je akcijom državnih organa. Nitko nikad u državnim strukturama nije odgovarao zbog evidentne farse od postupka, a Dalmacija više nikada nije dobila relevantnu političku stranku regionalnog predznaka. Kao da je eksplozija na Svetog Mihovila, u rujnu 1993. razorila svaku primisao regionalnog otpora centralizmu Zagreba. S Mirom Ljubić Lorger porazgovarali smo o tim danima, kao i o njenoj objavi.
I ove ste godine koncem rujna objavili tradicionalnu objavu na godišnjicu miniranja prostorija Dalmatinske akcije u Splitu. Otkada pišete tu objavu?
"Već dugo, ali je slabije dopirala do javnosti. Na Fejsu je postala malo vidljivija i pišem je, istu, godinama. I to ne poglavito, iako i zbog toga, da nekada nekog navede da stvar istraži - a nije bezazlena, nego prije svega da podsjetim senzibiliziram hrvatsku javnost za politički program regionalizma za kakav se zalagala Dalmatinska akcija, a ja se zalažem i danas. Smatram da bi regionalno uređenje države bilo znatno racionalnije i manje skupo od sadašnjeg. Regije bi ravnopravnije sudjelovale u općim poslovima, a ukinule bi se nepotrebne županije te pretjerano veliki broj općina i u svima njima jednako nepotrebnih činovnika. Regionalno organiziranje države bi politiku približilo građanima i time povećalo njihovu političku kulturu te istodobno od Dalmacije otklonilo HDZ-u tako omiljene, a u stvarnosti neistinite, čak i smiješne optužbe za orjunaštvo i autonomaštvo koje su, međutim, zbog ovdašnjeg neznanja, uvijek efektna kočnica političkog iskazivanja dalmatinskih interesa."
U objavi ste spomenuli istaknute SDP-ovce.
"Da, nema nikakve sumnje u to da je HDZ počeo posao, ali ni SDP nije ništa poduzeo da se problem razjasni pa ni kada je bio na vlasti. Što je još bitnije, u vezi s regionalizmom, a to je ta važna ideja o pravednijoj i efikasnijoj državi, nisu poduzeli baš ništa. Oni su u vezi s tim u potpunom suglasju."
Vaša objava djeluje zastrašujuće, kao da smo na vlasti imali vojnu huntu iz Latinske Amerike.
"Bila, bila! U ono vrijeme je po mnogočemu bila, dok ovo što danas imamo više podsjeća na razdoblje Franca u Španjolskoj. Na djelu su ultrakonzervativna svjetonazorska hegemonija, kompradorska buržoazija kod koje samo naizgled vlada sukob neefikasne i korumpirane birokracije s neoliberalnim uništavanjem elementarne socijalne solidarnosti, dok je u stvari riječ o dogovaranju i suradnji. Socijalna struktura primjerenija je zemljama Trećeg svijeta, sa siromaštvom većine, lumpenproletarijatom i razorenim srednjim slojem, kako onim iz javnih službi, tako i srednjih i malih poduzetnika. Opozicije gotovo nema. SDP to nije. Ivica Račan je mirno prošao mimo stvaranja države uz oživljavanje simbola i ideja NDH, dogovarao se s Tuđmanom da bi zadržao imovinu SDP-a. Za njegove su vladavine rezana radnička prava. I na koncu, ima li kakve razlike između Milanovića i Plenkovića. Bojim se, nikakve. A moglo se i drukčije. Država se mogla stvarati na demokratskim načelima.
Danas smo u ponečemu i u goroj situaciji nego Latinska Amerika. Tamo ipak postoji tradicija otpora, ovdje je nestala s navodnim socijalizmom. Tamo je bila izuzetno utjecajna teologija oslobođenja, aktualni papa pomalo je rehabilitira, a ovdje imamo jednu od najkonzervativnijih crkava. Nemamo diktaturu u klasičnom smislu samo zato što vladajuće biraju na izborima. No potpuno je pogrešno smatrati da će građani, zato što su radnici siromašni ili onemogućeni u pokretanju male i srednje proizvodnje, misliti nešto drukčije pored ovakve opće situacije. Oni na svojoj koži znaju da ih pravosuđe neće zaštiti, da ni do posla neće doći ako nisu članovi HDZ-a ili SDP-a. To je, nažalost, i na sramotu Katoličke crkve, i to što je Crkvi NDH još uvijek vrijednosno pozitivna."
Nisu postavljeni kriteriji sposobnosti, gledaju se druge stvari.
"Ovoliki broj činovnika ne može nijedna država izdržati. Da su makar sposobni, nego su korumpirani i nesposobni. Stalno je prisutna negativna selekcija. Bićanić je izračunao da s ovim rastom od tri posto, ne samo da ne vraćamo vanjski dug, nego da najveći broj građana nema apsolutno nikakve koristi. Isključeni su prvo, jasno, oni koji odlaze, zatim strahovito veliki broj blokiranih, dok ostatak ide u korist malom broju umreženih poluprivatnika. Oni nisu kapitalisti, već polukapitalisti. Riječ je o kombinaciji rođačkog i državnog kapitalizma s privatnim. To je ta sprega. Zato mislim da za sada nema mogućnosti za napredak. Državni činovnici, primjerice suci, inspektori, poreznici, čelnici i pročelnici, uglavnom su nesposobni i korumpirani. To gledamo iz dana u dan. Što je napravio Baldasar kada je osvojio vlast? Prvo je zaposlio svoje. Što im je bila jedina kvalifikacija."
Ali to je standardno, svi se tako ponašaju.
"Isti je HDZ. Ali je li Milanović bio drukčiji? Kada dođu na vlast, toliko se plaše njihovih činovnika, policije i branitelja da zapravo ta vlast ničemu ne služi."
Ova vlast vas podsjeća na Franca. U Španjolskoj opet vrije. Katalonci su izglasali nezavisnost. Premda su vas optuživali za separatizam, Dalmatinska akcija nije imala takve planove.
"Nismo jer je to besmisleno. Biti mala država ima mnogo mana. Tražili smo veća politička prava, ne autonomiju. Dalmacija je opterećena time što se ovdje sustavno, jednako i za vrijeme Jugoslavije, svaka politička misao proglašavala autonomaštvom. DA nije ima cilj autonomiju tipa Baskije, nego regionalizam i decentralizaciju u kojoj se sve odluke ne bi donosile u Zagrebu i u interesu Zagreba. U isto vrijeme u Dalmaciji bi se stvorio temelj za suradnju gradova i općina. Sada ne surađuju. U Zadru se dogodi poplava, Split ne mrdne ni prstom. Ni o ekonomiji, ni o bilo čemu drugom, mi se ovdje ne dogovaramo. Nama je to bio cilj da o svemu odlučuju i naše regije. Slavonija, Istra, Dalmacija, Međimurje."
Na prvim parlamentarnim izborima ostvarili ste kvalitetan rezultat. Ušli ste u Sabor, podrška je rasla.
"Kasnije smo dobili 16 posto. Bila je to velika podrška. Na izborima za Županijski dom Sabora dobili smo više nego SDP sa svim satelitima. Bili smo odmah iza HDZ-a u Županiji. No s bombom i procesom postavilo se pitanje tog legendarnog dalmatinskog dišpeta. To je bio moj početak bavljenja mentalitetom, stereotipima, autostereotipima. Ma koji crni dišpet?! Uostalom, i izvan Dalmacije je jednako. U ono vrijeme je u Novom listu objavljeno pitanje jednog člana IDS-a Jakovčiću zbog čega je potpisao da se odriče suradnje s Dalmatinskom akcijom. Na pitanje nije odgovorio."
Državni vrh vas je ocijenio kao veliku opasnost. Insceniran vam je kazneni postupak, nekoliko viđenijih članova završilo je u zatvoru. Podmetnut je eksploziv u stranačkim prostorijama, a za eksploziju je optužen vrh stranke. Na svojoj koži ste osjetili državni terorizam.
"Da, nisu nas rušili suptilnim metodama. Dapače, sasvim su dobro procijenili. Mi jesmo bili velika opasnost. Ne za Hrvatsku, nego za HDZ, a to nije isto. Bili smo protiv Škegrina modela privatizacije. Protiv nacionalizma kao dominantne političke platforme, protiv centralizma kao načina na koji se Hrvatska organizirala. Bili smo i za to da se ni unutar Dalmacije ne priča o zajedništvu i jedinstvu jer je to nacionalizam u malom. Bili smo protiv rata u Bosni. Bili smo za istragu i osudu ratnih zločina. I bili smo uspješni. Čak i u vrijeme kada su od Splita napravili logističku podršku takozvanoj Herceg-Bosni, a teroristi radili po Splitu što su htjeli, izbacivali su ljude iz stanova i s posla.
Jednaka je strahota bilo i ono što je radio dio Srba u Dalmaciji. S jedne strane si imao one koji su željeli oživjeti ustaštvo, a s druge - četnike. Od samog početka sam mislila kako je to čisto samoubojstvo za taj narod. Istina, Račan ih se odrekao, nisu mogli računati na SDP, ali su možda mogli na neke druge stranke. Mogli su biti opozicija u Hrvatskoj. Bilo je jasno da su drukčijim izborom, odnosno takozvanom Krajinom, naštetili opoziciji i istodobno sami sebe osudili na propast.
Mi jesmo bili velika opasnost jer smo bili prava opozicija, za razliku od SDP-a koji nije bio nikakva opozicija. Uostalom, oni su bili desno, a mi lijevo. I pokazali smo da je moguće dobiti građane na svoju stranu."
U Dalmatinskoj akciji ste okupljali široki spektar političkih promišljanja.
"Dosta smo široko zahvatili. Imali smo odbore od Zadra do Dubrovnika, i po Zagori i otocima."
Kako je bilo živjeti u Splitu kada ti država lupi stigmu terorista?
"Nikada nisam doživjela ništa loše ni u ovom gradu, ni bilo gdje drugdje. Gdje god sam dolazila, ljudi su govorili: "Izdržite. Ne dajte se." Govorili su i lijevi i desni, po otocima i Zagori, kršćani i ateisti."
Ipak, vi ste efektivno isključeni iz hrvatskog društva.
"Da. Ali ne ide to nikome uspješno zauvijek. Nađu se načini. Pišu se knjige, tekstovi na portalima, razgovara se s ljudima. Uvijek je nešto moguće napraviti. Izolacija nije laka, dok je trajao proces na svojoj strani nismo imali čak ni Feral. To se vuklo dugo, sve do kraja 90-ih. Pojedinačno su ljudi tražili i dobili odštete, ali smiješno male, simbolične, tek toliko da se ne kaže da nisu ništa dobili. Stranka je na koncu izbrisana, i to je napravio SDP. Istina je da su bili sukobi u stranci, ali ništa vrijedno spomena. Dalmatinska akcija je izbrisana na zahtjev trojice ljudi, jedan je bivši član SDP-a. Nisu kontaktirana legalna tijela stranke.
U kakvoj smo neprilici sada, dok još nema prave opozicije, vidljivo je i prema odnosu prema Kataloniji. I u vezi s tim ponašamo se kao prava kolonija. Kada je bila tragedija s Grčkom, Milanović nije pokazao ni najmanji znak solidarnosti. I sada isto s Katalonijom. Ja sam jako na strani Katalonaca, ne zato što podržavam svaki separatistički pokret, nego zbog toga što su po mojim saznanjima ljevičari koji se demokratski pokušavaju suprotstaviti unitarnoj, desnoj, konzervativnoj državi. Ovdje šute, ne samo u vlasti, nego i ljevica koja samo zamišlja da je ljevica. Vidim da je pretežno riječ o jugoslavenskim unitaristima.
Duboko sam protiv svakog unitarizma. Bavim se poviješću Dalmacije i dobro mi je poznato kako se Dalmacija ujedinila s Hrvatskom. U Zagrebu su određivali uvjete, a Dalmacija je, slaba i nerazvijena, pristala na njih da je ne pregazi Italija. I dobro je napravila. Relativno sigurno znam i kakve je muke podnosio Supilo kada je vidio kako se nepravedno i nejednako udruživalo u Jugoslaviju. I nisu išli kao guske u magli. To uopće nije točno. Nego su to morali kako bi opstali. I kakva je onda to ljevica koja nema kritički odnos prema onome što je bilo u Jugoslaviji? Ako ne shvaćaš da je Jugoslavija, nakon odrađene industrijalizacije i početnog ekonomskog uspjeha, bila projekt koji je na kraju ekonomski propao, za koji nisu bili vlastiti građani, gdje je Tito vladao oslanjajući se na kult ličnosti, a stvarala se i takozvana crvena buržoazija? Sve to jedna pristojna ljevica mora priznati. I što onda rade? Organiziraju nove stranke i počinju pričati o tekovinama Jugoslavije. Zaboga!
Normalno, bilo je i dobrih stvari, i to mnogo i ne treba ih zaboraviti, ali bilo je i toliko loših. A najlošija, pogubna za ovdašnju ljevicu, na kraju je bila ona Miloševićeva navodno lijeva navodna Jugoslavija."
U cijeloj priči Dalmatinske akcije posebno se ističe tragična sudbina Mire Bogdanovića.
"On je u doba pritvaranja već bio bolestan. U policijskom autu bez sjedišta kao psa odveli su ga u Zagreb u bolnicu. Lijekove mu nisu davali, iako je bio kronični bolesnik. Mjesec dana sam umirala od straha da neće preživjeti. A da ne spominjem što mu se stalno događalo. A čovjek to apsolutno nije zaslužio. Ni po čemu. Svi smo mi mislili da je stvaranje države pravi trenutak i prilika da se država dobro uredi. Dobro, ne slažemo se s onima koji vladaju, bit ćemo protiv i pokušat ćemo nametnuti drugačiji način organiziranja, medija, utjecati na stvaranje drugačijeg svjetonazora, izboriti se za makar ravnopravnu prisutnost lijevih ideja. I bili smo tolerantni prema različitim svjetonazorima i političkim programima."
Gradska vlast u Splitu postavila je prije pet godina spomenik Tuđmanu nedaleko od mjesta gdje je Miro Bogdanović imao restoran koji mu je dvaput letio u zrak. Počinitelji nisu nikada pronađeni, Miro je završio u zatvoru umjesto njih.
"Meni to izgleda kao Stockholmski sindrom. HDZ-ov ekonomski model razorio je cijelu dalmatinsku privredu. Prije rata ovdje su bili TLM i brodogradilišta, građevinske firme i kemijska industrija. Sve to vrlo vjerojatno ne bi moglo opstati, ali sveli smo se na turizam, privrednu granu od koje nijedna normalna zemlja ne živi. Stockholmski sindrom, zapravo Gramscijev pojam hegemonije, ovdje desni gramšizam, ne treba podcjenjivati. Treba znati kako je u Italiji nastao fašizam pa vidjeti da je i veliki broj sirotinje i gladnih bio za Mussolinija. Nemajući nikakve političke kulture, pogrešno su procijenili da im treba odlučna, očinska figura koja treba uvesti red. Ali s druge strane, i SAD, zemlja duge demokratske tradicije, spala je na to da ima predsjednika koji je tipična splitska redikulska figura. Znači da ni demokratska tradicija nije dovoljna zaštita pred ekonomskim propadanjem kapitalizma - potreban je otpor. Ali, nažalost, iako doista u politici imamo milijun malih pobuna, i na njima treba nastaviti raditi baš svemu unatoč, ljevica je veoma slaba, barem organizirana ljevica. Postoje važni teoretičari poput Stiglitza, Krugmana, Pikettyja. Marx je svakim danom aktualniji, ali najutjecajniji ljevičar na planeti je papa Frane. I onda se jave naši lijevi talibani i govore da to radi jer hoće spasiti Crkvu. Da? Valjda bi papa trebao težiti uništenju Crkve? Ne budite smiješni! To što je ovdašnjoj crkvi NDH još uvijek vrijednosno pozitivna, to je posve nešto drugo od onog što govori i radi papa."
Što vam se čini od trenutačne političke situacije u Splitu, Opare i Keruma?
"U vrijeme izbora mislila sam da su to dvije potpuno iste figure. Ono što me je šokiralo, više od činjenice da imamo dvojicu kandidata od kojih ne znaš koji je gori, bio je urbani rasizam koji se iskazao u kampanji, kada sam shvatila po društvenim mrežama, istupima i člancima, kolika je količina mržnje koju uzmorski građani pokazuju prema Dalmatinskoj zagori. Cijela kampanja navodno se vodila između uljuđenog fetivog Splićanina Krstulovića i jednog dođoša i vlaja Keruma. A među njima nema razlike. Oni se i dan danas najnormalnije dogovaraju. Opara je dobio na mržnji prema ljudima koji dolaze iz Zagore."
Što će onih 16 posto s početka 90-ih koji su vama dali glas?
"Oni i dalje nemaju za koga glasati. Što ne znači da od gorih ne postoje gori. Ali nije uvijek lako procijeniti koji su koji. Na razini države još se zastupa ekonomski model koji je uzrokovao krizu 2008. godine. Takva ekonomska politika ne nudi, međutim, ozbiljniji razvoj i time jača desnicu. Na europskoj razini također vidimo da se oni slabiji, periferija, ne mogu dogovoriti i da nema solidarnosti. Ne mislim da je točna teza što gore, to bolje. Mislim da je gore, gore. Ljudi bez političke kulture, demokratske tradicije, neobrazovani, smatraju da treba doći čvrsta ruka. To su tražili kada se raspadao SSSR. Dobili su Putina. U Americi su najugroženiji izabrali Trumpa. Sve to ne znači da se ne treba truditi. Baš oko najugroženijih. polako, strpljivo, tolerantno, shvaćajući i suosjećajući s mukama najbjednijih."
A što nas čeka? Nešto gore od Plenkovića?
"To je teško zamisliti, ali da, nažalost, jasno da je moguće."