U rimsku je povijest ušao kao vladar koji je nakon desetljeća kaosa uspio stabilizirati golemo Carstvo, ali i kao car pod čijom su vlasti kršćani doživjeli najteži progon. Dioklecijan, rođen oko 244. godine u skromnoj dalmatinskoj obitelji u okolici Salone, uspinjao se kroz vojničke redove zahvaljujući iznimnim organizacijskim sposobnostima i političkoj pronicljivosti. Nakon što je 284. godine proglašen carem, naslijedio je državu na rubu raspada.
Njegov odgovor bio je radikalan. Dioklecijan uvodi sustav Tetrarhije, prvi ozbiljan pokušaj da se Carstvo prilagodi vlastitoj veličini. Umjesto jednog, Carstvo su vodila četiri vladara: dva augustusa i dva cezara. Time je želio osigurati bržu reakciju na prijetnje i stabilno nasljeđivanje vlasti. Ideja je kratkoročno funkcionirala, ali se nakon njegove abdikacije brzo urušila.
Uz političke reforme, Dioklecijan provodi i temeljitu vojnu i administrativnu reorganizaciju. Ojačao je granice, povećao broj legija i strogo razdvojio civilnu i vojnu vlast. U kasnijoj fazi vladavine pokušao je suzbiti inflaciju poznatim Ediktom o maksimalnim cijenama iz 301. godine, jednim od najambicioznijih, ali i najneuspješnijih ekonomskih eksperimenata antike.
Najmračniji dio njegove vladavine započinje 303. godine kada naređuje Veliki progon kršćana. Motivacija je bila politička: vjerovao je da jedinstvo Carstva ugrožava religija koja odbija žrtvovati rimskim bogovima. Progon je zahvatio čitavo Carstvo, premda će kršćanstvo samo desetljeće kasnije postati službeno tolerirana religija.
Dioklecijan je 305. godine napravio nezapamćen potez – dragovoljno je abdicirao i povukao se u palaču u današnjem Splitu, gdje je ostatak života proveo uz povrtnjak, daleko od političkih intriga. Preminuo je 311. godine, ostavivši za sobom složenu ostavštinu: stabilizator Carstva, reformator koji je promijenio tijek rimske povijesti i vladar čije su odluke i danas predmet rasprava.
Nakon što je 284. godine preuzeo vlast i proveo opsežne političke i vojne reforme, krajem stoljeća započeo je izgradnju monumentalne palače u uvali Aspalathos, na mjestu današnjeg Splita. Palača, dovršena oko 305. godine, bila je dio vojničke utvrde, dio luksuzne rezidencije i dio simboličkog mauzoleja.
Projekt je izveden u rimskoj imperijalnoj tradiciji, ali i uz snažan lokalni pečat: korišten je bijeli brački kamen, a u gradnji su sudjelovali majstori iz čitave Dalmacije. Kompleks se prostirao na oko 30 tisuća četvornih metara, s impresivnim Peristilom, monumentalnim južnim pročeljem i Dioklecijanovim mauzolejem - zdanjem koje će stoljećima kasnije postati splitska katedrala.
Dioklecijanova abdikacija 305. godine i povratak u palaču pretvorili su Dalmaciju u politički i simbolički centar kasnorimske vlasti. Na ovom je prostoru proveo mirniji, ali ne nužno bezbrižan kraj života. Preminuo je 311. godine, a njegova je palača nastavila živjeti - od rimske rezidencije, preko utočišta za stanovnike Salone, do jezgre srednjovjekovnog Splita. Danas je to jedan od najbolje očuvanih spomenika kasne antike u svijetu i srce povijesne jezgre Splita, pod zaštitom UNESCO-a.
Dioklecijanova veza s hrvatskim prostorom prepoznatljiva je i u arheološkoj baštini: ostaci Salone, monumentalnog rimsko-dalmatinskog grada, svjedoče o važnosti regije u vrijeme njegova rođenja i vladavine. Upravo iz tog okruženja potekao je car koji je reformirao političku strukturu Carstva i ostavio jedan od najimpresivnijih materijalnih tragova rimskog svijeta.