AMERIČKI republikanci imali su prošlog mjeseca svoju godišnju Konzervativnu konferenciju za političku akciju (CPAC) pod nazivom Uncancel America (Poništimo otkazivanje Amerike). Tu su temu, očito, izabrali kao prikladnu, budući da se trend takozvanog otkazivanja zaista zahuktao i, reći će mnogi, potpuno izmaknuo kontroli.
Posljednjih nekoliko godina otkazan je ili se pokušalo otkazati, iz ovog ili onog razloga, niz “problematičnih” javnih ličnosti, od političara do glumaca i profesora - bilo izbacivanjem s društvenih mreža, otkazivanjem televizijskih emisija, filmova, knjiga, političkih i profesorskih pozicija ili s drugih radnih mjesta. Ipak, čini se da se posljednjih mjeseci taj trend ubrzao, na meti otkazivanja našli su se i spomenici davno umrlim javnim ličnostima, klasični filmovi i serije, knjige, pa čak i likovi iz crtanih filmova.
Glavni motiv američkim republikancima ipak je, očito, bila trajna suspenzija bivšeg predsjednika Donalda Trumpa zbog tvitova koje su moderatori te mreže protumačili kao poticanje na nasilje, nakon nasilnog upada njegovih fanatičnih obožavatelja na Kapitol u Washingtonu u uzaludnom pokušaju zaustavljanja formalne potvrde Joea Bidena kao novog predsjednika.
Trumpovi republikanci otkazali gosta s konferencije o otkazivanju
No savršena je ironija da je i sama republikanska konferencija na kraju otkazala jednog od predviđenih sudionika svoje tribine, afroameričkog repera i youtubera Young Pharaoha, jer je “izrazio osude vrijedne stavove kojima nema mjesta na našoj konferenciji ili u našoj organizaciji”. To se dogodilo kad je portal Media Matters otkrio da je Young Pharaoh, među ostalim, nazvao judaizam “potpunom laži” i ustvrdio da “svu cenzuru i društvene mreže kontroliraju Komunistička partija Kine i Izrael preko židovskih direktora i korumpiranih demokrata”.
Republikanci su, očito, i sami shvatili da ovakvom osvjedočenom antisemitu ne bi trebali davati takvu platformu. Oko Trumpova protjerivanja s Twittera se, naravno, ne slažu, ali bivši američki predsjednik godinama je divljao po Twitteru, širio laži, teorije zavjere, huškao desetke milijuna svojih sljedbenika na (tada) oporbene demokrate, medije, žene, pripadnike manjine i sve koji su mu se zamjerili, konstantno potkopavajući povjerenje u demokratski proces i funkcioniranje neovisnih institucija.
Trumpov izgon s Twittera - opravdan ili ne?
Stvar je kulminirala nakon izbora, kada je krenuo u sustavnu kampanju dezinformacija i teorija zavjera, bez dokaza, o velikoj izbornoj krađi, i zatim i pozvao svoje sljedbenike da marširaju na Kapitol i pomognu “zaustaviti krađu”, lažući im da će marširati s njima. Što god mislili o Trumpu i o Twitteru, odnosno njihovom sve strožem reguliranju sadržaja na njihovoj platformi, izvjesno je da bi Trump bio suspendiran godinama ranije da nije predsjednik, kao i da je do suspenzije na kraju njegova mandata došlo zbog toga što je zamalo izazvao puč.
Bio potez Twittera cenzura ili ne, jasno je da je za nju postojao dobar razlog, pogotovo s obzirom na mirnu smjenu vlasti koja je bila ugrožena. No ima li taj razlog veću težinu od ograničavanja slobode govora na ultrapopularnim društvenim mrežama poput Twittera i Facebooka? Ima li opravdanja za to da Trumpov izgon bude trajan, dakle, doživotan? To su već otvorena pitanja koja je nedavno otvorio i demokratski socijalist Bernie Sanders, izjavivši u podcastu New York Timesa da se “ne osjeća ugodno” što “tadašnji predsjednik SAD-a nije mogao izraziti svoje poglede na Twitteru”, iako je “rasist, seksist, homofob, patološki lažov i autoritarijanac koji ne vjeruje u vladavinu prava”.
Kultura otkazivanja - suočavanje s rasistima i zlostavljačima ili nešto šire?
Je li zaista došlo vrijeme za otkazivanje takozvane kulture otkazivanja, mnogo poznatije po svom originalnom nazivu, cancel culture?
Da bismo dali odgovor na to pitanje, moramo prvo utvrditi što je točno ta kultura otkazivanja i kakve su njene posljedice na današnje društvo. U biti, prvo treba odgovoriti na pitanje postoji li uopće kultura otkazivanja? Kao i za mnogo stariji pojam političke korektnosti, mnogi ljevičarski političari, aktivisti i komentatori tvrde da je naprosto riječ o pozivanju ljudi na odgovornost za uvredljivo ili huškačko ponašanje i retoriku, promicanje netrpeljivosti prema rasnim, vjerskim, rodnim i seksualnim manjinama, odnosno o govoru mržnje.
Autori Novosti, vodećeg hrvatskog ljevičarskog medija, definirali su ga u nedavnom članku o otkazivanju Meštrovićeva spomenika u Chicagu naprosto kao “pokušaje da se s važnih javnih funkcija maknu rasisti i seksualni zlostavljači”. Da je opseg tog pojma ipak daleko širi od ove manipulativno uske definicije, svjedoči i sam slučaj Meštrovićevih Indijanaca, koji je bio povod i za dotični članak i, možda kao nikad dosad, doveo kulturu otkazivanja u fokus (i) domaće javnosti.
Meštrovićevi "reducirani i romantizirani" Indijanci
Podsjetimo, Meštrovićev spomenik Indijanci - Kopljanik i Strijelac, koji od davne 1928. krase ulaz u Grant Park u Chicagu, našao se na svojevrsnoj crnoj listi s još 40 spomenika čiju sudbinu sad kroz javnu raspravu razmatra novoformirano gradsko povjerenstvo, potaknuto progresivno-puritanskim zahtjevima aktivista za rasnu pravdu iz pokreta Black Lives Matter.
Nakon što su samoinicijativno srušili ili vandalizirali desetke, ako ne i stotine spomenika diljem SAD-a, čistka nedovoljno progresivnih i “osviještenih” spomenika prebacila se od domene direktne akcije u domenu pritiska na institucije, što je rezultiralo inicijativom za reevaluaciju i eventualno uklanjanje spomenika nazvana Chicago Monuments Project. Osim Meštrovićevih, ali i drugih spomenika Indijancima, na optuženičkoj klupi našli su se i spomenici Abrahamu Lincolnu, Georgeu Washingtonu, Benjaminu Franklinu, istraživačima Kristoforu Kolumbu i Leifu Eriksonu, kao i samoj Republici.
> Američka čistka spomenika sad je došla i po Meštrovića
Grijesi zbog kojih bi ti spomenici mogli platiti glavom su, kako se navodi na stranici projekta, “promocija narativa o bijeloj supremaciji, iznošenje netočnih i/ili ponižavajućih karakteristika američkih Indijanaca i memorizacija pojedinaca povezanih s rasističkim djelima, ropstvom i genocidom”, među ostalim.
Za Meštrovićeve Indijance, konkretno, problem je što ih predstavljaju na “romantiziran i reduciran način”. Ili, kako su nam autori Novosti pokušali objasniti, predstavljaju ih kao “plemenite divljake”, što je motiv integralno povezan s “europskim kolonijalizmom”. Koji je onda politički korektan prikaz američkih Indijanaca, ako je problematično sve što ih predstavlja kao “plemenite divljake” (s obzirom na to da se radi o plemenskoj i nomadskoj kulturi) i dokle bi kulturna čistka trebala ići ako je sve što je povezano s kolonijalizmom problematično, a SAD i moderna Sjeverna i Južna Amerika su nastale kao europski kolonijalni projekt, ostaje čitatelju da sam prosudi.
Kažnjavanje zbog pogrešnog, nedovoljno naprednog mišljenja
Nešto točniju definiciju kulture otkazivanja ponudio je novinar Forbesa: "U njenom najgorem izdanju, radi se o tome da grupe koje ne odgovaraju nikome uspješno vrše pritisak kako bi kaznile nekoga zbog onoga što smatraju pogrešnim mišljenjem". A ta kriva mišljenja su, barem u suvremenoj inačici kulture otkazivanja, u pravilu pogrešna jer nisu dovoljno progresivna. Pa opet, iz istog ljevičarskog tabora često dolaze kritike da se radi o desničarskom pretjerivanju, moralnoj panici i podvali koju populisti poput Trumpa koriste za zbijanje redova.
Osvrnimo se stoga, ilustracije radi, na neke od posebno zabrinjavajućih primjera. J. K. Rowling, autorica Harryja Pottera, najprodavanije književne sage na svijetu, već je godinama meta virtualnog progona zbog toga što je u nekoliko navrata izrazila stavove koje (neke) feministkinje i takozvani borci za društvenu pravdu (eng. social justice warriors), ali i glumci iz ekranizacije Harryja Pottera poput Daniela Radcliffea i Emme Watson, smatraju transfobnima.
A njen stav je, kako ga je sama artikulirala u tweetu koji je izazvao još veći bijes, sljedeći: “Odijevaj se kako god želiš. Zovi se kako god hoćeš. Spavaj s bilo kojom odraslom osobom koja te želi, dobrovoljno. Živi svoj najbolji život u miru i sigurnosti. Ali tjerati žene da ostanu bez posla zato što kažu da je spol stvaran?”
Virtualni linč J.K. Rowling zbog njena inzistiranja da je spol biološka činjenica
Rowling je ovo napisala u reakciji na otpuštanje još jedne Britanke, Maye Forstater, zbog toga što je izrazila stav da je spol, kako muški tako i ženski, nepromjenjiva biološka činjenica i da borba protiv spolne diskriminacije ovisi o tome da priznajemo postojanje spola kao takvog, iako svatko ima pravo na vlastito izražavanje rodnog identiteta bez straha i diskriminacije. Rowling je naknadno u velikom eseju, objavljenom na njezinoj stranici, objasnila da, kao žrtva seksualnog i fizičkog zlostavljanja, osjeća “ništa drugo nego empatiju i solidarnost prema transrodnim ženama koje su žrtva muškog zlostavljanja”.
“Ako spol nije stvaran, onda nema istospolne privlačnosti. Ako spol nije stvaran, onda je proživljeno iskustvo žena izbrisano. Ja volim i poštujem trans-osobe, ali brisanje koncepta spola uklanja mogućnost mnogima da smisleno raspravljaju o njihovim životima. Izreći istinu nije mržnja”, zaključila je lani u još jednom tvitu na tu temu.
Čak i ako stavovi J.K. Rowling jesu primjer transfobije, mora se priznati da se radi o njenoj prilično odmjerenoj i blagoj inačici. Unatoč tome, na Twitteru je bila izložena zaista gnjusnoj i neosporno šovinističkoj hajci, uz izraze poput “kuja”, “kurva”, “vještica s osušenom pizdom koju treba jebeno udariti" i koja “može popušiti moj veliki transrodni kurac”. U najmanju ruku neukusan hešteg #RIPJKRowling postao je lani viralan, odnosno trending.
> J.K. Rowling nije preminula: Evo zašto je hashtag #RIPJKRowling postao viralan
Jedan tviteraš je čak pozvao na paljenje njene posljednje knjige Troubled Blood, vjerojatno zato što se u njoj muški serijski ubojica u jednom trenutku preruši u ženu. Ipak, pokušaji da se Rowling otkaže zasad su ostali neuspješni. Njen status i popularnost ipak su preveliki da bi hajka na Twitteru polučila željeni rezultat.
"Twitter je postao ultimativni urednik New York Timesa"
Oni manje poznati, bogati i slavni, ipak nisu bili takve sreće, uvjetno rečeno, kao J.K. Rowling. Primjerice, bivša kolumnistica New York Timesa, Bari Weiss, i novinar istih novina, Donald McNeil Jr, i bivši kolumnist New York Magazinea, Andrew Sullivan. Razloge odlaska Weiss, inače Židovke, i Sullivana, inače deklariranog hiv-pozitivnog homoseksualca, koji su posljednjih nekoliko godina došli u nemilost “woke” aktivista i novinara zbog svoje kritike politike identiteta, najzornije su objasnili oni sami.
“Twitter se ne nalazi u impressumu New York Timesa. Ali Twitter je postao njegov ultimativni urednik. Kako etika i običaji te platforme sve više postaju istovjetni s onima New York Timesa, te novine postale su neka vrsta prostora za performans. Priče se biraju i pričaju na način koji zadovoljava najužu publiku, umjesto da dozvole znatiželjnim čitateljima da čitaju o svijetu i izvlače vlastite zaključke. Uvijek su me učili da su novinari zaduženi za pisanje prvog grubog rukopisa povijesti."
"Sada je i povijest samo još jedna prolazna stvar koju se oblikuje za potrebe unaprijed određenog narativa. Moji izleti u ‘krivo mišljenje’ učinili su me metom konstantnog maltretiranja kolega koji se ne slažu s mojim stavovima. Zvali su me nacistom i rasistom. Naučila sam ignorirati komentare o tome kako 'opet pišem o Židovima'. Moj rad i moj karakter otvoreno se ponižavaju na radnim kanalima na Slacku gdje se i urednici redovito javljaju."
Neprihvatljivo je kao novinar napadati ideje kritičke teorije?
"Tamo neki kolege inzistiraju da moram biti odstranjena da bi ova tvrtka postala zaista ‘inkluzivna’... Postoje termini za to: nezakonita diskriminacija, neprijateljsko radno okruženje, konstruktivno otpuštanje. Nisam pravni stručnjak, ali znam da je to pogrešno”, napisala je Weiss u svom otvorenom pismu povodom otkaza koji je bila prisiljena dati.
“Ono što se dogodilo je, mislim, relativno jednostavno: Kritična masa osoblja i uprave u New York Magazineu i (izdavaču) Vox Media više ne želi biti povezana sa mnom, a u vrijeme sve stegnutijih budžeta ja sam luksuzni artikal koji si ne žele priuštiti. I to je u potpunosti njihovo pravo."
"Oni, čini se, vjeruju, što je sve više pravovjerje u mainstream-medijima, da bilo koji autor koji nije predan kritičkoj teoriji u pitanjima rase, roda i seksualne orijentacije aktivno, fizički povređuje kolege naprosto time što egzistira s njima u istom virtualnom prostoru. A zapravo napadati, čak i izrugivati se idejama i metodama kritičke teorije, kao što sam ja kontinuirano radio u ovom prostoru, zbog toga je u neskladu s vrijednostima Vox Media. To je, koliko mogu razumjeti, razlog zašto odlazim odavde”, napisao je Sullivan o svom otkazu.
Znanstveni novinar New York Timesa potjeran nakon 40 godina jer se referirao na riječ "crnčuga"
Priča McNeil Jr-a, bivšeg znanstvenog dopisnika s 40-godišnjim stažem, još je bizarnija. Taj vodeći znanstveni novinar New York Timesa, koji je izvještavao iz 60 zemalja svijeta, a čija je uloga u tim novinama postala još važnija izbijanjem pandemije, otpušten je jer je na studentskom putovanju 2019. u razgovoru sa studentima o rasizmu izgovorio rasistički izraz “crnčuga” (eng. nigger). Ne zato što je ikoga konkretno ili crnce općenito nazvao tom riječju, nego zato što se referirao na nju.
Nakon što je glavni urednik Dean Baquet prvo izjavio da je McNeilu želio dati “još jednu šansu” jer njegove namjere po svemu sudeći “nisu bile štetne ili maliciozne”, progresivni novinari koji su u redakciji najvećih američkih novina očito postali neformalni komitet za ideološku čistoću, požalili su se samom izdavaču kolektivnim pismom. Urednici su popustili i McNeill je otpušten, nakon čega je i sam poslao pismenu ispriku svojoj redakciji i svima koje je uvrijedio, posipajući se pepelom što je “mislio da se kontekst u kojem je upotrijebio ovu ružnu riječ može opravdati”.
“Ovo izgleda kao priznanje koje su iskamčili Crveni kmeri. U isto vrijeme je redikulozno i jezivo”, komentirao je, zgražajući se nad tretmanom svog kolege, već spomenuti Sullivan.
Tu je i nešto ambivalentniji slučaj britanskog voditelja Piersa Morgana koji je otišao ili je potjeran iz emisije Good Morning Britain nakon što se obrušio na Meghan Markle i njena supruga, princa Harryja, optužujući ih da lažu o traumama zbog medijske hajke i rasističkim komentarima kojima su bili izloženi dok su živjeli u Buckinghamskoj palači.
"Stalno sužavanje granica onoga što se može reći bez straha od odmazde"
A onda dolazimo do zaista bizarnih primjera s kojima je sve teže razlikovati stvarnost od satire:
- Pepe Le Pew, karikirani lik tvora iz legendarnih crtanih filmova Looney Tunes, izbačen je iz novog nastavka filma Space Jam zbog toga što "promiče kulturu silovanja"
- glumica Gina Carano koju je Lucasilm izbacio iz svoje serije Mandalorian jer je u tvitu usporedila progon Židova u nacističkoj Njemačkoj s današnjom mržnjom prema političkim neistomišljenicima
- kultna britanska humoristična serija Fawlty Towers s Johnom Cleeseom u glavnoj ulozi, čiju je jednu epizodu BBC izbacio iz svoje streaming-ponude zato što se Cleeseov lik šali s Drugim svjetskim ratom i glumi Hitlera
- filmski klasik Gone With the Wind koji je HBO Max izbacio iz ponude zbog "bolnih stereotipa o Afroamerikancima"
- božićni klasik Fairytale of New York legendarnog benda The Pogues, koju radio 1 BBC-ja sad pušta u editiranoj verziji, bez spornog stiha You cheap lousy faggot
- šest knjiga najpoznatijeg američkog pisca za djecu, Theodora Seussa Geisela odnosno dr. Seussa, koje izdavač povlači iz tiska, također zbog navodnih rasističkih karikatura, nakon čega je prodaja tih knjiga na Amazonu skočila za nekoliko tisuća posto
- marka riže Uncle Ben's koja je postala Ben's Original i izgubila svoj poznati logo s fotografijom Afroamerikanca, opet zbog rasnih stereotipa.
Čini se da, gdje god se okrenemo ovih dana, neka tvrtka, medijska ili izdavačka kuća ili institucija pronalazi i odstranjuje navodno rasističko ili seksističko tkivo iz svog korpusa kako bi se pokazala kao rasno osviještena i napredna ili kako bi udovoljila križarima s Twittera.
Da je otkazivanje izmaknulo kontroli, očito su zaključili i potpisnici otvorenog Pisma o pravdi i otvorenoj debati", objavljenog u srpnju prošle godine u američkom časopisu Harper's Magazine, uslijed velikih antirasističkih prosvjeda povodom policijskog ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda.
Nije svako otkazivanje neopravdano
"Slobodna razmjena informacija i ideja, životna snaga liberalnog društva, svakog dana sve je više sužena. Dok to očekujemo od radikalne desnice, cenzurstvo se također širi po cijeloj našoj kulturi: netolerancija suprostavljenih pogleda, moda za javnim sramoćenjem i izopćavanjem i tendencija svođenja kompleksnih političkih pitanja na zasljepljujuću moralnu sigurnost...."
"Urednici se otpuštaju zbog objave kontroverznih članaka, profesore se istražuje zbog citiranja književnih djela na predavanju, istraživača se otpušta zbog cirkuliranja akademske studije koja je prošla stručnu recenziju, a ravnatelje organizacija se smjenjuje zbog, ponekad, naprosto nespretnih pogreški. Što god su argumenti oko svakog pojedinog incidenta, rezultat je bio stalno sužavanje granica onoga što se može reći bez straha od odmazde", apelira se u pismu koji su, među ostalim, potpisali Noam Chomsky, Malcolm Gladwell, Gloria Steinem, Salman Rushdie, J. K. Rowling, Margaret Atwood, Gari Kasparov, Steven Pinker i Fareed Zakaria.
Me Too srušio moćne silovatelje
Pa ipak, rasprava o kulturi otkazivanja bila bi nepotpuna i neiskrena kad ne bi uključivala njenu drugu stranu: društveni pritisak na, primjerice, seksualne napastovatelje i silovatelje, pri čemu su osuda javnosti i društveno izopćavanje često prethodile njihovom zasluženom kaznenom progonu.
Što god hrvatski predsjednik Zoran Milanović lupetao o "holivudskim glumicama koje iz kreveta ne izlaze za manje od pet milijuna dolara", pokret Me Too identificirao je brojne seksualne predatore, zlostavljače i silovatelje u Hollywoodu i šire: od Billa Cosbyja, Harveya Weinsteina, Kevina Spaceyja, Jeffreyja Epsteina do posljednjih u dugom nizu, Johnnyja Deppa i Marilyna Mansona. Naravno, i tu neki slučajevi ulaze u, nazovimo je tako, sivu zonu, poput komičara Louisa C.K-a ili pjevača Ryana Adamsa - iako su optuženi za seksualno i emocionalno napastovanje i maltretiranje žena, jasno je da ne ulaze u istu kategoriju s Weinsteinom i Epsteinom.
Desničarska kultura otkazivanja mnogo starija od ljevičarske
Još jedan aspekt tog fenomena koji se često prešućuje je činjenica da je, mnogo prije progresivne kulture otkazivanja, postojala ona konzervativna. Po primjere ne moramo ići u Ameriku, dovoljno se zadržati na Hrvatskoj. Kazališni redatelj Oliver Frljić, autor instalacije s petokrakom Spomenik crvenoj Rijeci, Nemanja Cvijanović, nebrojeni partizanski spomenici diljem zemlje, bivši SDP-ov ministar branitelja Predrag Matić i njegov tadašnji pomoćnik Bojan Glavašević, novinari Indexa Hrvoje Marjanović i Gordan Duhaček, kao i osnivač Indexa Matija Babić, svi su se oni našli na meti bijesnih desničara i njihovog širokog arsenala metoda za otkazivanje: od prijava na Facebooku, zahtjeva za cenzurom, kaznenih prijava i tužbi do prosvjeda i prijetnji smrću.
Na međunarodnoj razini, tu je i kontroverzni francuski film Slatkice, za koji su konzervativci masovno tražili da se otkaže zbog navodnog promicanja pedofilije, iako redateljica tvrdi da je film kritika dječje seksuzalizacije u današnjoj kulturi.
Jedan od ključnih problema s kulturom otkazivanja je, kako je u članku za konzervativni portal Quillette prošle godine dijagnosticirao Chang Che, što “operira izvan zakona i izvan diskursa - izvan tipičnih granica liberalne politike''. Drugim riječima, zagovornici otkazivanja ne traže zakonske sankcije za one koje vide kao prijestupnika; u isto vrijeme, ne traže, dapače, a priori odbijaju raspravu, pa čak i bilo kakav ekvivalent procesu u kojem bi prijestupnik mogao iznijeti svoju obranu, a treća strana donijeti neovisnu odluku na temelju argumenata “obrane” i “tužitelja”. A ako i nisu stvorile taj fenomen, društvene mreže su poslužile kao izuzetno plodno tlo za njegovo bujanje, kao i za eksploziju društvene polarizacije općenito.
Jednaka "kazna" za provokativno tvitanje i za silovanje
Jedino što se od prijestupnika traži i očekuje je bezuvjetna isprika i priznanje njihovih grijeha, ali ni ona vrlo često nije dovoljna da bi se iskupio. Iskupljenja, vrlo često, nema. Onaj koji se ogriješio o sve stroža pravila društvene pravde i političke korektnosti ima biti protjeran iz javnog prostora, na ovaj ili onaj način. Mora biti kažnjen, pri čemu često nema nikakve proporcionalnosti između težine prijestupa i težine kazne.
Nekoliko godinama starih neumjesnih tvitova, šala ili kontroverznih izjava, često izvučenih iz konteksta i interpretiranih na najgori mogući način - ili, za davno pokojne povijesne ličnosti, stavovi koji su iz današnje perspektive nazadni, ali su tada bili manje ili više uobičajeni - u jednakoj mjeri predstavljaju “povredu” (eng. harm) ovoj ili onoj “zajednici” za dežurne “borce za društvenu pravdu” kao i seksualno napastovanje, pozivanje na linč javnih osoba ili zazivanje rasnog rata.
I u tome je možda i ultimativni problem s kulturom otkazivanja, u isto vrijeme izvor nesporazuma i paušalnih ocjena o njoj i opasnost koju ona predstavlja. Stavimo li postrani zakonske sankcije za konkretna kaznena djela, suvremeno društvo, posredstvom različitih kulturnih silnica, sada zahtijeva i predviđa istu nemilosrdnu odmazdu za Harveyja Weinsteina i za Ginu Carano, za Marilyna Mansona i za J. K. Rowling, za Alexa Jonesa i za novinara koji je izgovorio riječ "crnčuga", ne vrijeđajući nikoga, za spomenike vođama robovlasničke Konfederacije i za Meštrovićeve “romantizirane i reducirane” Indijance, što god ta kvalifikacija značila.
A ovaj kulturni prijeki sud ne predviđa nikakvu zastaru ni mogućnost rehabilitacije počinitelja.
Nick Cave: Politička korektnost je prerasla u najnesretniju religiju na svijetu
Možda je stoga ovaj tekst najbolje zaključiti slikovitim zaključkom koji je na ovu temu nedavno na svom blogu iznio čuveni kantautor Nick Cave.
“Koliko ja vidim, kultura otkazivanja je antiteza milosrđu. Politička korektnost je prerasla u najnesretniju religiju na svijetu. Njen jednom častan pokušaj da zamislimo ravnopravnije društvo sada utjelovljuje sve najgore aspekte koje religija nudi (i ništa od njene ljepote) - moralnu sigurnost i pravedništvo ogoljeno čak i od kapaciteta za iskupljenje”, napisao je Cave u odgovoru na pitanje čitatelja što misli o kulturi otkazivanja.
“Odbijanje kulture otkazivanja da se pozabavi neugodnim idejama ima gušeći učinak na kreativnu dušu društva… Sila koja pronalazi svoj smisao u otkazivanju ovih teških ideja guši kreativan duh društva i nanosi udarac kompleksnoj i raznolikoj prirodi njene kulture. Ali tu smo gdje jesmo. Mi smo kultura u tranziciji, i možda zaista idemo prema jednakijem društvu - ne znam - ali kakvih ćemo se suštinskih vrijednosti odreći u procesu?” pita se Cave.
Neovisno o tome što mislimo o društvenoj pravdi, o slobodi govora i o točki ravnoteže između te dvije, često suprotstavljene vrijednosti kojoj kao društvo trebamo težiti, ovo pitanje ne bi se smjelo ignorirati.
*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.