Bez obzira na to što se već dugi niz godina bavim proučavanjem međunarodnog prava te mi stečeno iskustvo daje mogućnost složenije analize primjene njegovih instituta u praksi, uvijek je dobro vratiti se temeljnim postulatima. U tom kontekstu vrijedi razmisliti o izvjesnim, donekle spornim pitanjima. Prije svih, je li međunarodno pravo zaista skup pravila i standarda koji vrijede podjednako za sve njegove subjekte, u prvom redu suverene i međunarodno priznate države, ili je ono samo iluzija "malih" da su općeprihvaćenim pravnim normama zaštićeni od samovolje i sile "velikih".
Drugo temeljno pitanje tiče se same egzistencije međunarodnog prava u međunarodnim odnosima. Preciznije rečeno, postoji li međunarodno pravo uopće u praksi ako nije snabdjeveno instrumentima kažnjavanja ili sankcioniranja onih koji ga brutalno i bezobzirno krše.
Recentni primjeri
Odgovor na prethodno postavljena pitanja može se naslutiti, na primjer, u ponašanju međunarodne zajednice prema državi Izrael i samim aktima države Izrael koja ne samo da je ignorirala recentne obvezujuće odluke Vijeća sigurnosti UN-a kao jedinog organa u sustavu UN-a s ovlastima donošenja obvezujućih rezolucija za sve države članice, nego je usput bez imalo ustezanja osporila kredibilitet oba značajna međunarodna tribunala: Međunarodnog suda pravde (ICJ) kao jednog od šest glavnih tijela UN-a i Međunarodnog kaznenog suda (ICC).
Spomenuti tribunali su, kao što je poznato, involvirani u različite pravne procese pokrenute protiv države Izrael zbog indicija o kršenju međunarodnog javnog i humanitarnog prava te eventualnog počinjenja genocida nad palestinskim stanovništvom u Pojasu Gaze.
Pravni aspekt ruske invazije na Ukrajinu
Ako u jednadžbu postojanja odnosno poštivanja međunarodnog prava u međunarodnim odnosima uvrstimo rusku invaziju na Ukrajinu, onda stvari postaju još jasnije. Pretpostavljam da ne postoji objektivni ruski pravni znanstvenik koji bi Putinovu "specijalnu vojnu operaciju" mogao proglasiti zakonitom sa stanovišta međunarodnog prava. Zašto? Zato što to naprosto nije moguće jer se ne temelji na činjenicama.
U članku 2 (4) Povelje UN-a propisano je, što ujedno čini imperativnu normu međunarodnog prava, da je zabranjeno rješavanje prijepora među državama jednostranom uporabom sile. Ruska Federacija je ne samo sukcesor države koje je ratificirala Povelju UN-a 24. listopada 1945. godine nego je i jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti s pravom veta na sve odluke VS UN-a.
S druge strane, prema članku 51 Povelje UN-a, koji definira pravo na samoobranu kao jedinu iznimku od zabrane jednostrane uporabe sile u rješavanju prijepora između subjekata međunarodnog prava, država Ukrajina se ima pravo braniti od agresora.
Geopolitičke implikacije i "pravo jačega"
U vezi navedenog može se ustvrditi da međunarodno pravo formalno zaista postoji, ali se primjenjuje selektivno, i to sukladno uskim, egoističkim interesima "velikih igrača" u međunarodnoj areni. To je ujedno odgovor na oba postavljena pitanja iz uvoda kolumne. Jasno je da okvir u kojem se odvijaju geopolitička gibanja na planetu dominantno ne tvore norme i standardi međunarodnog prava, već nepisana pravila jednog drugog prava. Riječ je o pravu "velikih igrača" ili "pravu jačega".
Postavlja se pitanje koji parametri određuju klub "velikih igrača" na svjetskoj političkoj pozornici. Jesu li u pitanju gabariti državnog teritorija i broj stanovnika, ekonomska snaga zemlje, moć saveza kojima zemlja pripada, povijesne determinante u kombinaciji sa solidnim suvremenim vojnim i ekonomskim razvojem ili posjedovanje oružja za masovnu destrukciju?
Ako usporedimo sve dostupne parametre u periodu od završetka Hladnog rata do danas, unatoč činjenici što je naša civilizacija u prethodnih tridesetak godina napravila ogroman iskorak posebno u sferi gospodarstva i tehnologije, po mom dubokom uvjerenju, klub "velikih igrača" se, nažalost, i dalje određuje prema stupnju destrukcije koju jedna država može prouzročiti u globalnim okvirima. Riječ je, dakle, o vojnoj snazi ili preciznije posjedovanju superiornog nuklearnog arsenala.
Biden je svjestan da je Rusija nuklearna velesila. Mnogi drugi nisu
Unatoč činjenici da je Putin bezobzirno pogazio Povelju UN-a, izvršio agresiju na suverenu i međunarodno priznatu državu čiju je suverenost i teritorijalni integritet garantirala i sama Ruska Federacija nakon sporazuma sa Sjedinjenim Državama, UK-om i Ukrajinom o povlačenju dijela nuklearnog oružja s ukrajinskog u dubinu ruskog teritorija, Ruska Federacija s 5889 nuklearnih bojevih glava, prema kredibilnim podacima organizacije ICAN (Međunarodna kampanja za zabranu atomskog oružja sa sjedištem u Ženevi – Švicarska), ima najveći arsenal oružja za masovno uništenje na svijetu, po broju i snazi veći od cjelokupnog nuklearnog arsenala NATO saveza te sukladno tome spada u klub "velikih igrača" globalne geopolitičke pozornice.
Iako većina zapadnih analitičara često ističe kako ruski predsjednik blefira kada govori o uporabi nuklearnog oružja zbog rata u Ukrajini, predsjednik Biden je jednom prilikom na konferenciji za medije rekao: "Suglasan sam s vama. Vjerojatno blefira. Brine me samo jedna stvar. Što ako ne blefira?"
Zapad, Istok i rat u Ukrajini
Zanemarimo li ulogu međunarodnog prava kao regulatora međunarodnih odnosa iz razloga koje sam prethodno već spomenuo, postoje dva dijametralno suprotna pristupa u objašnjenju motiva za rat u Ukrajini. Zapad sukob promatra kao osvajački pohod ruskog diktatora koji želi ugroziti temeljne vrijednosti europske i euroatlantske civilizacije. Riječ je prije svega o demokraciji te univerzalnim ljudskim pravima i slobodama. Također, Zapad smatra da Putin želi destabilizirati, ugroziti i u konačnici promijeniti državno-pravnu arhitekturu Europe nastalu nakon završetka Hladnog rata. Iz takvog narativa slijedi strah od daljnjeg ruskog ekspanzionističkog prodora ka zemljama istočnog krila NATO-a, što bi neminovno vodilo sveopćem ratu.
S druge strane, Rusija, Kina i Indija na uzroke rata gledaju iz posve druge perspektive. Iako se, naravno, stupanj kritičkog narativa prema Zapadu razlikuje sukladno partikularnim interesima, najviši dužnosnici sve tri zemlje smatraju da motive sukoba treba tražiti u opasnom širenju NATO-a na istok, kojim se dovodi u pitanje sigurnost Ruske Federacije i ugrožava "ruska tradicionalna sfera utjecaja". Po njima, iza svega stoje Sjedinjene Države koje žele osigurati globalnu dominaciju slabeći Rusiju iscrpljujućim ratom, dok američka industrija oružja ubire velike profite.
Posljedice različitih stajališta i potencijalni rizici
Kao posljedica stajališta Istoka o uzrocima rata u Ukrajini, sve češće se kod jednog broja promatrača - i to ne samo u Rusiji ili Kini - nameće narativ o Ukrajini kao proxyju Zapada preko kojeg Sjedinjene Države ugrožavaju vitalne sigurnosne interese Ruske Federacije. To je upravo ono čega su se vrhunski američki dužnosnici, predsjednik Biden te državni sekretar Blinken i ministar obrane Austin najviše pribojavali.
Najava dopuštanja Ukrajincima uporabe američkog oružja za napade unutar ruskog teritorija (dijelu pogranične Belgorodske oblasti) u ograničenu svrhu obrane Harkiva, ranije izjave francuskog predsjednika Macrona, britanskog ministra vanjskih poslova Camerona te recentno priopćenje glavnog tajnika NATO-a Stoltenberga kako ukrajinska vojska ima pravo napasti Rusiju zapadnim oružjem u samoobrani, dodatno kompliciraju ionako kompliciranu situaciju i neumoljivo vode svijet ka odgovoru na pitanje hoće li ruski predsjednik odgovoriti sukladno svojim prijetnjama. Drugim riječima, blefira li Putin?
Podsjećajući vas, poštovani čitatelji, da sam u ovom dijelu kolumne apsolutno zanemario bilo kakvu primjenu ili ulogu međunarodnog prava koje je u rusko-ukrajinskom sukobu samo mrtvo slovo na papiru, već se potpuno fokusirao na "pravo jačeg", želim skrenuti pozornost na jednu vrlo sličnu situaciju koja je umalo dovela do svjetske katastrofe.
Kubanska raketna kriza
Riječ je o konfrontaciji između Sjedinjenih Država i tadašnjeg SSSR-a koja je trajala od 16. do 28. listopada 1962. godine i mogla samo jednim nesmotrenim i naglim potezom bilo koje od dviju strana izazvati nuklearni sukob punog opsega. Na postavljanje nuklearnih projektila Jupiter u Italiji i Turskoj te agresivnoj američkoj politici prema Kubi, SSSR je reagirao organiziranjem sastanka Hruščova i Castra u srpnju 1962. godine, gdje je dogovoreno postavljanje nuklearnih projektila na Kubi u cilju odvraćanja očekivane američke invazije.
Ubrzo nakon toga počela je izgradnja lansirnih postrojenja, a američki špijunski avion U2 je već u prvoj polovici listopada snimio fotografske dokaze lansirnih postrojenja srednjeg i dugog dometa na kubanskom tlu. Američka vlada je procijenila kako je Kuba, kao proxy SSSR-a, prijetnja po nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država. Razmatran je plan sveobuhvatnog zračnog napada uz prateću kopnenu invaziju, ali je tadašnji američki predsjednik Kennedy izabrao manje agresivnu opciju pomorske blokade koja je nazvana "karantena" zbog izbjegavanja formalnog proglašenja ratnog stanja.
Razmišljanje američkog generala
Na kraju je postignut sporazum između Kennedyja i Hruščova. Prema sporazumu, SSSR je demontirao svoje ofenzivno oružje na Kubi, a Sjedinjene Države su se javno obvezale da je neće napasti. Također, američka vlada je pristala demontirati cjelokupno ofenzivno oružje koje je rasporedila u Turskoj. Nije do kraja razjašnjeno je li dio dogovora bila i demontaža nuklearnog oružja u Italiji.
Na primjeru kubanske raketne krize jasno se vidi inferiornost ili podređenost prava međunarodne zajednice u odnosu na "pravo jačeg" ili pravo "velikih igrača". Ne zaboravite, to su oni igrači koji mogu izazvati najveći stupanj destrukcije na globalnoj razini ili nuklearne velesile. Zato sam čvrsto uvjeren da nije dobar put tražiti rješenje riskantnih svjetskih kriza kroz pretpostavke hoće li nekom diktatoru pasti na pamet uništiti svijet.
Slušajući izjavu američkog umirovljenog generala Davida Petraeusa, bivšeg ravnatelja Središnje obavještajne službe CIA-e, zapovjednika američkih misija u Afganistanu ISAF i USFOR te zapovjednika multinacionalnih snaga MNF-I u Iraku, u kojoj kaže kako ruskog predsjednika treba pritisnuti i uporabom zapadnog oružja po ruskom teritoriju jer on ne vidi "koje Putin ima opcije kao odgovor nakon što su i Kinezi i Indijci javno priopćili kako ne podupiru uporabu taktičkog nuklearnog oružja u rusko-ukrajinskom ratu", nisam siguran koliko ljudi sa Zapada zaista razumiju fascinaciju Putina Ukrajinom kao "kolijevkom ruske civilizacije". Ili predsjednik Rusije možda ipak blefira - jer zašto bi bacio nuklearnu bombu na mjesto koje smatra svetim? Prosudite sami.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala