Evo, krenula borba protiv korupcije u Srbiji hapšenjem bivših namještenika vlasti, vedeta SNS-a i kumova esenesovaca. Da će se krenuti najavio je predsjednik prije par tjedana, kao da kreće u sezonsku kampanju branja kukuruza ili grožđa.
Ključna državna aktivnost, koja u normalnim sistemima podrazumijeva princip 24/7/365, svedena je na ad hoc specijalnu operaciju iz arsenala odvraćanja pažnje od studentskih protesta, nesvakidašnje društvene plime koja se mjesecima ne povlači.
Predsjednik je najavljujući akciju, nesvjesno i indirektno, samo potvrdio da međuvremenu nije bilo borbe protiv korupcije, kao i da ona nije stvar kontinuiranih i nezavisnih aktivnosti državnih organa, već dnevno-politička ujdurma koja je potrebna da se neka rupa u vlasti začepi ili posluži kao šlagvort za neki događaj, kao što je to sada slučaj.
Naime, ono s čim se vijesti o zakasnjelim obračunima unutar familije i friškim hapšenjima smjenjuju jest videopoziv predsjednika na miting povodom Dana državnosti Srbije, na Sretenje 15. veljače, koji će se održati u Sremskoj Mitrovici.
Iako je bio najavljen Novi Sad kao mjesto održavanja, jer se radi o pokrajinskoj prijestolnici, a tema skupa će biti Narodna deklaracija o Vojvodini u Srbiji, četiri dana prije praznika iznenada je promijenjena lokacija. Pogađate, iz sigurnosnih razloga, jer su režimski stratezi procijenili da se u Novi Sad ide "mečki na rupu" i da bi to mogao biti fijasko s nesagledivim posljedicama.
Istoga dana u Kragujevcu, u jednoj od srpskih prijestolnica koja je i teritorijalno najpovezanija s povijesnim točkama koje su tema praznika, studenti svih Univerziteta obilježit će na svoj način ovaj datum.
15. veljače će sasvim izvjesno pokazati najprecizniju i najjasniju sliku podijeljenosti Srbije na dva svijeta, gdje se iz jednog u drugi može stići samo kvantnim skokom, ali je promet u prekidu, kao i na novoj pruzi Beograd-Subotica.
U maniru koji je proteklih 35 godina, s neznatnim pauzama, bivao potezan kada god režim nije imao odgovor na zahtjeve burne suvremenosti, oni nastavljaju "vući đavola za rep" simulirajući i bildajući probleme koji ili ne postoje ili su na rubu nebitnosti. Najčešće su izmišljeni kako bi iza kulisa nesmetano pljačkali. Tako se ponašajući izgubili su i teritorije i ratove - sada gube tlo pod nogama - a da iz toga ništa nisu ili ne žele naučiti.
To je jače od njih, jer mladalačke opsesije crnim vitezom nacističke propagande prakticiraju se uredno i redovno u političkoj praksi pod šifrom Paljenje Reichstaga.
Znate, to je ono kada Hitler pita Goebbelsa kako da se eliminiraju komunisti. "Ima načina, moj Fuhreru, zapalit će Reichstag."
"Ali, Josephe, oni neće to uraditi."
"Hoće, hoće, moj Fuhreru."
"Odakle Vi to znate?"
"Pa, mi ćemo ga zapaliti, njih optužiti zabraniti."
Ovaj izmišljeni dijalog proletio mi je kroz glavu dok sam prije samo par tjedana gledao fotografiju režimskih aktivista kako pod zaštitom komunalne policije i jutarnjeg sumraka kače na novosadski most transparent "Vojvodina Republika". Tako je potpaljen naš Reichstag, kako bi piromani u subotu u Sremskoj Mitrovici, kostimirani u vatrogasce, spašavali Vojvodinu od mrskih separatista.
Šalu na stranu, ono što zaista treba ozbiljno zabrinuti je da je sve što su oni i njihovi prethodnici spašavali i branili od nekoga i nečega po pravilu bivalo izgubljeno, ili što bi rekao aforističar devedesetih: "Svi Srbi su živjeli u jednoj državi dok Sloba nije odlučio da tako bude."
Ako smo šalu stavili na stranu, onda za ozbiljno trebamo uzeti i šal s mapom Velike Mađarske, koji Viktor Orban zna često oviti oko vrata. Ima tu svega i svačega, od Hrvatske do Rumunjske, via Slovačka i Srbija. Mađarske nacionaliste i neofašiste (Jobbik, 64 županije...) naročito boli srce za vojvođanskim Potisjem kojim su harali i satirali Srbe i Židove do kapitulacije četrdesetih, s posebnim osvrtom na Novosadsku raciju u siječnju 1942.
Tada su horde ubojica pod komandom kvislinga Mikloša Hortija tisuće stanovnika Novog Sada i centralne Bačke žive gurali pod dunavski led, koristeći maljeve za "ovjeravanje".
Prije par godina je bista tog istog Hortija postavljena u mađarskom parlamentu, potom u još nekoliko gradova, a i mnoge ulice su osvanule s njegovim imenom.
Mislite li da su čuvari Srpstva i Vojvodine na bilo koji način odreagirali na to? Bože sačuvaj, ali je zato obilježavanje godišnjice Novosadske racije proteklo u sablasnoj tišini i skoro potpunoj nezainteresiranosti režimske javnosti.
To je cijena čeličnog prijateljstva dva predsjednika. Hrvati i Šiptari nisu bili te sreće. Možda Orban i Vučić, daleko bilo, imaju neki plan i za Vošu. To su jedina dva čovjeka koji se danas bave ovom temom. Jedan o tome priča, drugi o tome šuti.
Možda je Sremska Mitrovica samo početak jednog procesa u čijoj će sjenci - dok se plebsu serviraju tehnika "Držite lopova (Dinka Gruhonjića)!" i parole "Da se Vlasi ne dosjete" i "Svi Srbi pod jednu šljivu"- uskrsnuti perverzna, mazohistička strast za gubitkom koja je pogonsko gorivo "Srpskog sveta" i njegovih bajatih narativa.
Koliko god djeluje blesavo, od ovoga bi nas mogla boljeti glava.
Ne bi nam bilo prvi put.