Foto: Index, Patrik Maček/Pixsell
ČITAMO ovih dana jadikovke i krokodilske suze mnogih "zaštićenih stanara" koji će napokon, kroz koju godinu morati napustiti tuđe stanove, često stančuge na najboljim lokacijama, jer eto, zamisliste, žive u tuđem vlasništvu. Dakle, netko im je dao pravo, njima i obiteljima, preko pola stoljeća živjeti u tuđem, u centrima gradova, uz najamninu od 100-200 kuna, i sada se eto bune jer bi pravi vlasnici željeli do svoje imovine!
Vlasnik, a vlasnik je onaj koji piše u zemljišnim knjigama, ima pravo na svoje vlasništvo. To je osnova.
Vratimo se u doba otimačine
Nakon Drugog svjetskog rata u nas se događalo svašta, pa i sa stambenim fondom. Ako netko ima npr. obiteljsku kuću od nekoliko stanova, svi članovi obitelji se smještaju u jedan stan, a većina stanova se nacionalizira, dakle oduzimaju uz neku naknadu. Međutim, obično bi im ostavili jedan stan (hrpa propisa se mijenjala pa navodimo najčešću tipičnu situaciju), u koji bi dobili stanare. Štoviše, do sredine pedesetih bi vam uredno uvalili i stanare u jedini stan u kojem živite. Dio tadašnjeg kaosa prikazan je u dosta dobrom domaćem filmu Oficir s ružom iz 1987.
Problem današnjih "zaštićenih stanara" uglavnom je problem tih stanova koji su ostali privatni, uz neke izuzetke, npr. stanove koji nisu građeni kao društveni već su bili namijenjeni radnicima, npr. domarima ili čuvarima.
Prebacimo se nešto bliže u povijest
Jugoslavija, pa tako i Hrvatska uvodi sustav "društvene stanogradnje" gdje postoje posebni fondovi u koje uplaćuju sve firme, posredno svi zaposleni, a od kojeg se onda grade stanovi za radnike. U teoriji zvuči sjajno, ali u praksi, kao i većina toga u socijalizmu generira ogromne razlike. U najbolje vrijeme, Socijalistička Republika Hrvatska imala je 1,8 milijuna zaposlenih. Do kraja 2004. godine u Hrvatskoj je prodan 317 831 stan na kojem je postojalo stanarsko pravo. Kako se velika većina građana odlučila na otkup stana, ispada da je "društvenih stanova" ukupno bilo oko 350.000. Bračni partneri su dobili jedan stan, pa recimo da je tako zbrinuto 500-600.000 ljudi.
Ostali, uredno su preko svojih firmi uplaćivali, ili čak i izravno za "stanove solidarnosti", a društvenog stana nisu vidjeli. Dakle, ima ljudi koji su plaćali 20-30 godina i dobili – ništa! Ako ste u prošloj državi dobili društveni stan, spadate u povlaštenu trećinu stanovništva kojima je to omogućeno. Većina je uplaćivala i morala svoje stambeno pitanje rješavati gradnjom kuća, koja je često trajala 10-20 godina, uz maksimalna odricanja. Klasičnih stambenih kredita nije bilo.
Ako je netko u svemu tome loše prošao – to su oni koji su uplaćivali i dobili ništa. A tih je negdje 2/3 radne snage! No, jedna manja kategorija je ostala – oni iz prethodnog poglavlja, useljeni administrativnim odlukama u privatne stanove, dobili su stanarsko pravo, ali su i dalje ostali u tuđem privatnom stanu. Time što su mogli koristiti stan bili su samo malo manje povlašteni od onih koji su dobili na korištenje društveni stan. Kada su doneseni propisi o otkupu – ovoj kategoriji otkup nije omogućen, jer su bili u privatnome. Da, lošije su prošli od onih koji mogli otkupiti stan. Ali, opet puno bolje od većine! Mnogi bi bili sretni da su mogli po 50-60 godina koristiti fine gradske stanove plaćajući mjesečno 100-200 kuna.
Vlada je u pravu
Hrvatska Vlada koja želi ukinuti status "zaštićenog stanara" je potpuno u pravu! Problem je da je taj status mogao uopće ostati do danas! Vlasnici imaju pravo na svoje vlasništvo, u kapitalizmu je vlasništvo svetinja, a barem nazivno u kapitalizmu živimo već 28 godina.
Svima ovima koji sada kao zaštićeni stanari plaču možemo poručiti: Ako negdje postoji nepravda – nepravda je upravo u tome da ste mogli preko pola stoljeća stanovati u tuđim stanovima uz smiješnu najamninu. Jest, imali ste isto stanarsko pravo kao i drugi – ali uredno se znalo da ulazite u privatno, da ulazite u tuđe i što niste onda referentima za stanovanje rekli: "Neću u tuđe, daj mi novosagrađeni stan, a ne onaj otet nekome!"
Mnogi su uostalom i u ono doba plaćali tu neku smiješnu najamninu tadašnjem vlasniku, dakle stvari su bile jasne čiji su to stanovi.
Jest, nepravda postoji, socijalizam rađa hrpu nepravdi. Tu su svakako najbolje prošli oni koji su dobili društvene, stanove, ali i ovi "zaštićeni stanari" su prošli puno bolje od većine koja nije dobila ništa. Većina je, dok su ove prve dvije kategorije išle na ljetovanja i gradile vikendice odricala skoro svega kako bi sagradila kuću za život.
Zašto biste svojim novcima drugome omogućavali stan?
Što sada? Vlasnici imaju pravo na svoje stanove – a ako se neki nekome od dosadašnjih "zaštićenih stanara" izričito sviđa, neka ga lijepo otkupi, u gotovini, kreditom, posudi od rodbine, kako već hoće.
Samo od promjene društvenog sustava do danas je prošlo 28 godina, da su stavljali sa strane razliku između te smiješne najamnine i komercijalne cijene najma stana – imali bi već lijepu svotu.
Što se onih starijih građana tiče – pa ima stanova i kuća po 15.000 € po Banovini ili Slavoniji, čak i ugodniji život nego u Zagrebu. A i kažem, znali su da žive u tuđem, nije nitko pomislio kako to ne mora biti stalno?
A sve priče kako bi "država treba obeštetiti" ove ili one, treba odbaciti – jer država nema nikakvog drugog prihoda novca osim onoga poreznih obveznika. Zašto bi ljudi koji plaćaju komercijalno podstanarstvo ili kredit za stan na 30 godina sufinancirali stanove onima koji su pola stoljeća živjeli za kikiriki!
Ako baš želite pomoći zaštićenim stanarima – lijepo im izravno uplatite svoje novce.
Uglavnom, "zaštićeni stanari" – nemate pravo na te stanove, a sve ove godine ste imali dovoljno male troškove stanovanja da se ne trebate ništa žaliti, već biti sretni što ste tolike godine živjeli za sitne novce, u često finim stanovima u centru. Jer, većina građana, ponavljam, nije dobila baš ništa. Ako želite i dalje tako živjeti – platite, kao i ostali.
Meni osobno je neshvatljivo da bih mogao živjeti u nečem tuđem, bez volje vlasnika, bez ugovora s kojim se slažu obje strane, ma što partijski sekretar ili kakav općinski ćato na rješenju napisao.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala