SPALJIVANJE lutaka istospolnog para s djetetom na karnevalu u Imotskom izazvalo je brojne reakcije u Hrvatskoj u protekla dva dana. Kao što je očekivano, lijevo-liberalni dio javnosti, medija i politike reagirao je sa zgražanjem, dok desno-konzervativni u tom činu ne vidi ništa sporno ili pak priznaje da je sporan, ali ga opravdava na razne načine.
>> Psihijatar: Lutka djeteta koje treba biti udomljeno gori. Grozno, to nije humor
Mnogima i dalje nije jasno u čemu je razlika između spaljivanja lutke Plenkovića i gej para s djetetom
Zanimljivo je da se vlada Andreja Plenkovića svrstala među one koji su spaljivanje u Imotskom osudili, kao i da je o tome kritički govorio predsjednik sabora Gordan Jandroković Njonjo, dok su Plenkovićevi izazivači za vodstvo HDZ-a odbili to učiniti, služeći se pritom ne baš uvjerljivom argumentacijom i logičkim pogreškama.
U svakom slučaju, mnogima i dalje ostaje nejasno zašto nije bilo tako burnih reakcija kada je prethodno na karnevalima u Hrvatskoj, u skladu s tradicijom, spaljen krnjo aktualnog predsjednika Zorana Milanovića, premijera Andreja Plenkovića, kardinala Josipa Bozanića ili drugih moćnika u društvu, dok se na simboličnu paljevinu gej para i djeteta koje predstavlja saborskog zastupnika SDP-a Nenada Stazića, diže tolika uzbuna.
>> Svjetski mediji pišu o Imotskom, zgražaju se paljenjem lutaka gej obitelji
Nerazumijevanje je najbolje artikulirala Željka Markić
Ovako je to artikulirala Željka Markić, liderica udruge U ime obitelji, u izjavi za Večernji list: “Najbolje je da HDZ i SDP osnuju povjerenstvo za karnevale i krnje s predsjednikom Milanovićem na čelu. I da onda svake godine izdaju listu podobnih i nepodobnih krnja. Tako će svi organizatori poklada znati kome se smiju, a kome se ne smiju rugati. Da ljudi ne razbijaju glavu zašto jedne godine krnjo smije biti sutkinja Šupe i poduzetnik Horvatinčić, a druge godine ne može SDP-ov zastupnik Stazić i homoseksualni par zbog kojeg je vrijeđao direktoricu Centra za socijalnu skrb.”
Gospođa Markić je svojom izjavom zapravo savršeno artikulirala (hinjeno?) nerazumijevanje toga u čemu je razlika. Naime, sutkinja Maja Šupe je dio sudske vlasti te je time nedvojbeno osoba na poziciji moći u hrvatskom društvu, što je i tajkun Tomislav Horvatinčić, odgovoran za smrt nekoliko osoba, zbog čega nikad nije bio u zatvoru, pa ni sada kada je konačno osuđen na zatvorsku kaznu. Kao takvi, oni su apsolutno prigodni da budu krnje na karnevalima jer su u odnosu na sudionike karnevala - obične građane - u poziciji moći.
Ključno je jedno: Tko ima moć u društvu?
Isto važi i za gradonačelnike, ministre, premijere, predsjednike, župane, biskupe, kardinale, bogataše poput Ivice Todorića i slične koji svojim društvenim položajem nedvojbeno imaju moć u društvu.
U znanstvenom članku “Velike poklade u folkloristici Hrvata” profesora Marka Dragića s Filozofskog fakulteta u Splitu kojeg se ovih dana obilno citira u desno-klerikalnim medijima kao opravdanje za spaljivanje lutaka gej para i djeteta, navodi se da krnjo predstavlja nekoga tko je “kriv za sve”. “To folklorno kazalište simbolizira pobjedu proljeća nad zimom koja je obilovala mnogobrojnim nedaćama otjelovljenim u krnji”, piše Dragić.
I tu očito nastaje razilaženje u perspektivi. Naime, lako je razumjeti zašto bi politički, gospodarski ili crkveni moćnik mogao biti proglašen “krivim za sve”, ali je falsificiranje stvarnosti krivcima za sve proglasiti jedan istospolni par, obične građane koji sigurno nemaju moć poput premijera ili kardinala.
Apologeti imotske lomače tvrde pak da na njoj nije spaljeno dijete, već Nenad Stazić, iako su sami organizatori ovako najavili spaljivanje: “Stvarno mi se više vrti od ove kulture smrti, a budući da to moje tilo mori, neka ove godine nakaradna obitelj s djetetom Nenadom Stazićem gori.”
Sami organizatori su rekli da spaljuju - dijete
I organizatori su figuru Nenada Stazića koju su spalili proglasili djetetom pa je falsifikat tvrditi da u Imotskom nije simbolički spaljeno dijete. KD Bakove svečanosti i njihov predsjednik Milivoj Đuka su mogli, primjerice, napraviti krnju odraslog Nenada Stazića i spaliti ga, što bi bilo mnogo manje skandalozno jer Stazić je saborski zastupnik i time dio političke elite RH koja često i jest meta na takvim karnevalima. No oni su uzeli lutku djeteta, proglasili je Stazićem i onda spalili tu lutku.
Pored toga, iako su istospolni par i njihovo dijete proglašeni “nakaradnom obitelji”, oni su ipak proglašeni obitelji, što konzervativci inače odriču životnim partnerima i duginim obiteljima.
Kako zakon definira zločin iz mržnje?
“Zločin iz mržnje je kazneno djelo počinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, jezika, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe”, navodi se jasno u Kaznenom zakonu RH.
Krnje u Imotskom su spaljeni baš zbog njihovog spolnog opredjeljenja, kako su istaknuli i organizatori u svojim izjavama, što je posve drugačija stvar u odnosu na spaljivanje, primjerice, krnje koji simbolizira premijera Andreja Plenkovića ili predsjednika Zorana Milanovića. Oni su glavnim negativcima proglašeni zbog politika koje vode, a ne zbog svojeg nacionalnog podrijetla, spola ili roda.
Također, u Kaznenom zakonu se u članku 174 navodi sljedeće: “Tko u cilju širenja rasne, vjerske, spolne, nacionalne, etničke mržnje ili mržnje po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja, ili drugih osobina, ili u cilju omalovažavanja, javno iznese ili pronese zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti jedne rase, etničke ili vjerske zajednice, spola, nacije ili zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja, ili drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.”
Dugina obitelj je opisana kao "nakaradna obitelj"
Organizatori spaljivanja su duginu obitelj nazvali “nakaradnom” u javnosti, dapače pred hrpom djece, a onda su je simbolički spalili, što bi se moglo protumačiti kao “iznošenje zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti po osnovi spolnog opredjeljenja”.
Tu je i Zakon o suzbijanju diskriminacije kojim se, kako u njemu piše, “osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske” te “uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije”.
Whataboutizam Mire Kovača
Stoga je od svih reakcije s desnice možda najneuvjerljivija ona kandidata za predsjednika HDZ-a Mire Kovača koja se temelji na whataboutizmu, omiljenoj komunikacijskoj taktici sovjetskog režima čija je svrha navođenjem nepovezanih primjera skrenuti raspravu s teme.
>> Miro Kovač nije osudio spaljivanje lutaka gej para s djetetom, napao Novosti
“Slušamo i čitamo danas napade na jučerašnju karnevalsku satiru u Imotskome. Napade uglavnom od ljudi koji su šutjeli, a time i odobravali, kada su se, primjerice, iz proračuna financiranih Novosti, izrugivale poginulim hrvatskim braniteljima, Katoličkoj crkvi u Hrvata, općenito tradicionalnim hrvatskim vrijednostima. Dvostruka su njihova mjerila”, napisao je Kovač na Facebooku.
“Sve to podsjeća na vremena jednoumlja i verbalnog delikta. Protiv takvog shvaćanja “slobode” sam se uvijek borio i nastavit ću to činiti. I sada kao kandidat za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, koja je na današnji dan prije 30 godina održala svoj Prvi opći sabor i prednjačila u skidanju okova jednoumlja u Hrvatskoj. I u tome uspjela! Nastavit ću se boriti za toleranciju i protiv mentalnog komunizma”, nastavio je Kovač, objavljujući uz svoj post fotografije spaljivanja iz Imotskog i naslovnicu tjednika Novosti s naslovnicom “Lijepa naša lijepo gori”.
Katolička crkva i branitelji nisu nemoćni u hrvatskom društvu
Kovač se predstavlja kao borac protiv jednoumlja, a u svom postu baš jednoumlje promovira, zgražajući se nad time što bi se netko u Hrvatskoj npr. “izrugivao Katoličkoj crkvi u Hrvata”. Katolička crkva je pritom nedvojbeno jedna od najmoćnijih institucija u RH, dok jedan istospolni par to nije te se Kovač uz whataboutism bavi i jeftinom zamjenom teza. "Branitelji" sa svojih više od tisuću udruga i stalnim ispunjavanjem politike njihovih materijalnih želja također su daleko od nemoćnih u hrvatskom društvu.
Imamo tu i već uobičajeno pozivanje na satiru kada je riječ o mrziteljskim ispadima s desnice koja svoj poslovični nedostatak za istu tako usput pokušava zamaskirati.
Apologeti spaljivanja lutaka gej para pozivaju se na satiru. Evo zašto to nije satira
Prema definiciji Hrvatske enciklopedije, satira je “djelo u kojem se napada pojedinac ili zajednica, kakva mana, karakterna osobina, uvjerenje i sl. Predmet napada podvrgava se ismijavanju, ironiziranju, osudi i prijeziru, bilo da je riječ o pojedincu bilo o kolektivu.”
Spaljivanje krnje istospolnog para s djetetom u Imotskom se definitivno može smatrati satirom (je li to dobra satira je drugo pitanje), no znakovito je tko je meta te satire. Imotski ekonomski i demografski propada proteklih 30 godina, u tom dijelu Hrvatske su bog i batina HDZ i Katolička crkva, no Imoćani se nisu usudili njih kao očite moćnike i kormilare sudbine Imotskog spaliti simbolički na karnevalu kao “krive za sve”, već su to učinili jednoj duginoj obitelji. I to baš u Imotskom, u kojemu su LGBT ljudi posve nevidljivi jer se od straha od homofobne okoline ne usude otvoreno živjeti svoje živote.
U Imotskom se ciljalo na slabije, a prešutjelo lokalne moćnike
To dodatno pokazuje kako KD Bakove svečanosti sa svojim krnjom cilja na slabije, a ne na one jače od sebe i Imoćana, čime je zapravo izdana tradicija takvih karnevala. Karakteristika je pak slobodnih građana da se suprotstavljaju moći, dok je karakteristika kmetova da joj se klanjaju, dok tlače one još slabije od sebe.
Utoliko je spaljivanje krnje istospolnog para satirično kao i spaljivanje križa u organizaciji KKK - oboje je zapravo usmjereno na zastrašivanje slabijih u društvu i na njihovo ismijavanje koje može imati elemente satire, ali je jednostavno jadno.
Ili najjednostavnije moguće: nije isto spaliti krnju Ivice Todorića (ili Fabrisa Peruška) i krnju blagajnice iz Konzuma. Prvo je (satirički? folklorni?) udarac prema gore, udarac prema jačemu, dok je drugo udarac prema dolje, udarac prema slabijemu.