Zašto nacionalisti mrze Frljića i istinu?

Foto: Hina, Index

NE SJEĆAM se kad sam u istoj rečenici osobu opisao kao "enfant terribla" i "personu non grata", strašno dijete i nepoželjnog čovjeka. Ne sjećam se u novijoj hrvatskoj povijesti da je ijedan autor izazvao tako oprečna mišljenja u javnosti, a koja se najbolje zrcale u činjenici da ga sadašnja hrvatska kazališna kritika i struka nemilosrdno dere, a publika obožava. Ne podnose ga konzervativna desnica, braniteljske udruge, molitvene zajednice, navijačke skupine i naravno, Crkva. S podjednakim žarom ga napada dobar dio hrvatskog glumišta i struke, dok on dominira prestižnim programima i izaziva pažnju javnosti za koju bi većina aktera u kazališnom svijetu "dala obje noge".

Ne brani ga nitko, osim "čvrstih umjetničkih i karakternih principa" kako je naglasio jednom prilikom, a životni mir je pronašao u "crvenoj Rijeci", miroljubivoj oazi mnogobrojnih umjetnika i "apatrida" s područja šire regije.

Prznica, egotriper, plagijator, barun Munchhausen hrvatskog kazališta, limitirani dođoš, provokator kojem ništa sveto i koješta nešto, samo su neki atributi kojim ga oponenti časte. Čovjeka su uz javne prijetnje tukli, pljačkali, proganjali.

Posljednja frtutma koju je nedavno izazvao na proteklom Međunarodnom kazališnom festivalu (MESS) u Sarajevu s predstavom "Naše i vaše nasilje", kada su ga ujedinjenim snagama križarskim žarom napale islamske i kršćanske zajednice u BIH predvođene kardinalom Vinkom Puljićem tvrdeći da "vrijeđa vjerske osjećaje ljudi i vjeru kao takvu". Inicijativa zabrane održavanja predstave potekla je čak iz Poljske, preko crkvenih kanala koji su prenijeli zabrinutost klera i konzervativnih političkih krugova zbog sadržaja kazališne predstave.

Zajebano zvuči, dovoljno da zaustaviš pogled na tom čovjeku.

Od heroja do otpadnika

Naravno, riječ je o kazališnom redatelju Oliveru Frljiću. Podrijetlo vuče, oduvijek važna stavka u biografiji na hrvatskim prostorima, iz Travnika kao i književnik Ivo Andrić, još jedna sporna nacionalna figura. Potjerao ga u nedođiju rat u Bosni, formativne godine proživio je kao izbjeglica u Hrvatskoj. Krug traumatičnog djetinjstva zaokružen je pokušajem nasilnog novačenja u redove HVO-a u sklopu hrvatske vojne podrške u Bosni. I upravo taj detalj mnogi ističu kao polaznu točku njegovog umjetničkog stvaralaštva, tvrdeći da projicira osobne traume i kroz kazališni obračun s hrvatskom državom kao "početkom svih zala", zapravo provodi vlastitu psihoterapiju.

O navodima priučenih frojdista teško je smisleno raspravljati, ali osnovno pitanje jest tko i što zapravo zamjera Oliveru Frljiću u njegovom umjetničkom i životnom opusu. No, prije nego li rasvijetlimo tu paletu likova i kroniku sukoba, zavirimo u kratku kronologiju Frljićevog životopisa.

Ukratko, čovjek je nakon diplome na Akademiji kazališnih umjetnosti u Zagrebu, uz mnogobrojne nagrade struke i publike na prestižnim kazališnim scenama, počeo rasturati diljem ex- Jugoslavije, a vrhunac popularnosti u Hrvatskoj dosegao je 2012. kada je daskama Beogradskog ateljea 212 uprizorio predstavu koja tematizira reakcije srpske javnosti u atentatu na premijera Zorana Đinđića. Kako to već biva u domaji nam, grlili su ga i ljubili današnji najžešći kritičari, a javnost ga je tretirala kao nacionalnog heroja koji je "konačno Srbiji sasuo svu sramotu u lice".

I možda baš zbog te ljudske nelagode jer su posve pogrešno protumačili njegove umjetničke motive, posvetio se ratnim temama, ali iz diskursa kritičara, a ne apologete Domovinskog rata i ratnih zbivanja u Bosni. I vrijeme će pokazati, nikad mu nije oproštena ta odluka.

Vrag mu nije dao mira niti prije, pa je na temelju ratne monodrame "Godine prevare" Emira Hadžihafizbegovića 2011. postavio predstavu "Pisma iz 1920.", kritizirajući neosjetljivost islamskog fundamentalizma i njegovu ulogu u ratu na prostorima BIH-a. Autor monodrame dugo mu je medijski prijetio, ali je Frljiću samo priuštio besplatnu reklamu predstavi koja je požnjela izniman uspjeh. No, Hrvate je boljelo dupe što se neki Bošnjaci dramski prepiru oko neoznačenih uniformi i krvoprolića u bosanskim zaselcima sve dok Frljić istu temu nije prenio na domaće prostore.

Predstavom "Hrvatsko glumište" kojom tematizira čuvenu hrvatsku šutnju na ratne zločine u neposrednom okruženju, posebice onih aktera kojima spada u profesionalnu etiku da upozoravaju na društvene anomalije i prvi progovore o njima, u ovom slučaju glumaca, izazvao je neviđeni bijes perjanica desnice poput Anje Šovagović ili Božidara Alića. Istini na volju, njihove isprintane portrete je zakačio za stražnjice glumaca u predstavi, ali je paralelno i prikazao isječke njihovog govora mržnje u doba kad je srpska manjina bila izložena brutalnim napadima okoline. Prokazao ih je kao ratne huškače i amoralne ljude nedostojnih profesije kojom se bave. Moram li naglasiti da su popizdili?

Kao nastavak "Trilogije o hrvatskom fašizmu" i reakciju na latentne političke napade, Frljić je produbio temu aktualizirajući nikad kažnjeno brutalno ubojstvo zagrebačke obitelji Zec i jedanaest godina mlade djevojčice Aleksandre. Pucali su joj u glavu dok je molila za život i bacili u kontejner, pa zakopali zločin u plitak grob hrvatskog pravosuđa.

Kompletno su poludjeli na desnici jer "u obrambenom ratu ne postoji ratni zločin", kako je svojedobno izjavio zaboravljeni predsjednik Vrhovnog suda Milan Vuković (HDZ).

I na koncu, okončao je svoju trilogiju (Bakhe, Aleksandra Zec, Hrvatsko glumište) performansom pred zgradom HNK-a Ivan pl, Zajc koji je prošao bez žrtava isključivo zahvaljujući policijskoj intervenciji, ali uz neobuzdano divljanje par profesionalnih branitelja, supijanih navijača, militantne molitvene zajednice Opus dei i gladnih beskućnika koji su razgrabili sirovo meso koje je tvorilo nacistički križ. Upotpunio je Frljić tu temu i razgovorima s udovicama rata, poduke publike kako se puca iz kalašnjikova i nizom provokativnih performansa koji su trade mark njegova kazališnog izričaja.

Zanimljivo, čovjek je inače sjajan redatelj dječjih predstava.

Vaše i naše nasilje

I sad ćete pitati, šta je čudno u činjenici da ga proganjaju? Zar i za manje ne tuku? Ajmo natenane i polako pješke. Osnovni krimen koji se pripisuje Frljiću je nedostatak domoljublja i nemjerodavnost da kao NeHrvat govori o bolnim temama novije povijesti kao što su ratni zločini hrvatske vojske, odsustva humanosti u hrvatskom društvu i licemjernog stava prema ratnim zbivanjima najraširenijeg moralnog autoriteta, katoličke Crkve.

Za mnoge je to dovoljan razlog da ga triput razapnu, pospu katranom i perjem te izbace iz države. Podjednako mu se zamjera izbor i način na koji je otvorio spomenute teme, a kritike u istom tempu godinama stižu s konzervativne desnice dok ljevica "mudro" šuti. Ipak, sva ta buka u komunikacijskom kanalu prikriva jasan motiv zbog kojeg Frljiću i njemu sličnima treba zabraniti svako javno djelovanje ili pak, svesti na najmanju moguću mjeru. On je remetitelj mira. Glasno izgovara obiteljske sramote za nedjeljnim ručkom kod susjeda doktora. Usvojeni nezahvalni sin.

Paleta motiva napada kojima je kontinuirano izložen Frljić rasprostire se od niskofrekventnih poput osuda za "četnikovanje" na društvenim mrežama pa do nedavne vjerske sinergije islama i kršćanstva u namjeri da spriječe njegovo "bezbožno vrijeđanje vjerskih osjećaja" koju sarajevska publika u predstavi "Naše i vaše nasilje" uopće nije osjetila. No, jebo Frljića, o čemu je zapravo riječ?

Sva potka priče se svodi na nastojanja političkog i vjerskog establishmanta da suzbiju svaku kritiku koju ne mogu amortizirati. Nasilje koje potiču uredno provode nižerangirani aparatčići poput bizarnog bivšeg ministra kulture Zlatana Hasanbegovića koji je HNK Ivan pl. Zajc uskratio značajna financijska sredstva, zatražio preinake u dramskom programu i stopirao imenovanje intendanta, iako država nije niti osnivač, niti glavni financijer riječkog kazališta.

Riječ je o sustavnom zatiranju vrijednosti koju konzervativna desnica drži prijetećim, prije svega, prakticiranje slobodnog mišljenja. Crkvu, udruženu s militantnom desnom rekonkvistom, ne zanimaju umjetničke performanse nego raspon ljudskih sloboda. Kad bi im kojim slučajem rekli da umjetničkoj slobodi prethodi osobna sloboda, jetko bi vam se nacerili u lice. Jasno, ne razumiju niti da u postmoderni sve može biti motiv ili sredstvo umjetničkog izražaja, a da je konačan estetski doživljaj u oku pojedinca, a ne autora. Ne sviđa im se odraz koji im Frljić nudi u ogledalu, polupat’ će ogledalo i autora.

U ovom slučaju Frljić je samo jasno iscrtana meta, simbol dijela hrvatskog društva spremnog izaći iz nacionalne hibernacije i suočiti se s prošlošću kako bi konačno počelo živjeti u sadašnjosti i izglednoj budućnosti.

I dok se dio kritika koje se slijevaju na Frljićev račun iz strukovnih i kritičarskih krugova poput Snježane Banović ili Tomaža Čadeža mogu protumačiti kao umjetničko neslaganje ili pak, zavist i pakost proisteklih iz taština, metode koje koristi HDZ i njegovi epigoni svode se na brutalan pritisak čiji je cilj onemogućiti autora da glasno izriče stavove nepoželjne manjine. A ta manjina nisu samo Srbi nego i nezavisni intelektualci, kulturni pregaoci, slobodnomisleći umjetnici, mediji i svi oni koji misle svojom glavom.

Nedvojbeno je da hrvatsko društvo nakon nacionalne revolucije nije proživjelo unutarnju građansku revoluciju i potrebnu katarzu. Kolektivno smo zauzeti potiskivanjem ružnih sjećanja i društvenog angažmana u Domovinskom ratu koji su nerijetko bili na rubu pameti, o humanosti da ne govorim.

Da, pojedinci u hrvatskoj vojsci činili su ratne zločine pod državnim patronatom. Nismo zaštitili dojučerašnje sugrađane koji su ostali lojalni hrvatskoj državi, grubo smo s njima postupali, otvorenim nacionalističkim terorom uništili smo na tisuće životnih sudbina. Činjenica da su odvratnije zločine činili odmetnuti Srbi u SAO Krajini, ničim ne opravdava našu neljudskost. Usto, veliki dio etablirane hrvatske javnosti otvoreno je podržavao ratnohuškačku histeriju, pritom dobro se uhljebljujući u ime razuzdanog domoljublja. I upravo zato što ih Frljić neprekidno glasno upozorava na potrebu osvješćivanja mračnih zakutaka kolektivne svijesti, osobno ga mrze iz dna duše.

Za svakoga razumnog pojedinca koji je ikad smogao hrabrosti suočiti se s osobnim demonima prošlosti, teško se ne poistovjetiti s njim.

Mrzim istinu

I kao u Frljićevoj kazališnoj uspješnici "Mrzim istinu", javnost želi lakirovku umjesto proživljavanja trauma. No, zašto je važno da se suočimo s traumama prošlosti?

Prije svega, jer smo taoci prošlih vremena što se može lako iščitati iz hrvatske svakodnevice.

Nadalje, zato što životom u laži hranimo buduće društvene konflikte i živimo u nacionalnoj utopiji koja poznaje samo Hrvate, a ne ljude. Pravo Frljića da uznemirava vjerske osjećaje, slobodno interpretira povijest ili naopako tumači kazališne teorije, pravo je koje rođenjem i Ustavom baštini svaki hrvatski građanin sve dok ne krši zakon. Politička nekorektnost koja mu se zamjera, zapravo je ublažavanje jasne poruke koja se šalje nepoćudnom dijelu hrvatskog društva - začepite gubicu. Pobjeda u Domovinskom ratu i zenit demokracije zasjati će u punom sjaju tek kad kroz hrvatske institucije, kulturu i udžbenike bude promovirana cjelovita istina o nama samima, pa i o grijesima prošlosti. Svi koji pokušavaju zaustaviti društvene procese u ime dominantne nacionalne paradigme, ne razumiju da je demokracija vladavina većine u ime manjine. Jednostavno su štetni.

Drugim riječima, kad se politički neistomišljenici ili pripadnici nacionalne manjine budu osjećali u domovini Hrvatskoj kao slobodni ljudi i punopravni članovi društva, moći ćemo pričati o stvarnom blagostanju u Hrvata.

I zato je "poučak Frljića" bitan, nudi jasnu perspektivu kojim hrvatsko društvo treba krenuti. I ruku na srce, da smo odavno obavili zemaljske poslove koje smo trebali, Oliver Frljić bi, štogod činio i govorio, bio samo manje ili više uspješan kazališni redatelj, a ne "čovjek Slučaj".

Ja nisam Zlatan Hasanbegović. Ja nisam Oliver Frljić. No, jasno mi je tko drži prst na okidaču, a tko prstom pokušava začepiti puščanu cijev. I u ovom slučaju, jedina je ta razlika bitna.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala