ZAGREPČANI su oduvijek voljeli motocikle, ali i one koji ih voze. Još 1979. godine zagrebačkim ulicama vozilo je više od 15.000 motocikala, a u centru grada, ispred Kavkaza, bilo je njihovo neslužbeno okupljalište.
U suradnji s Yugopapirom donosimo tekst iz RS Magazina koji svjedoči o velikoj ljubavi Zagrepčana prema motociklima, njihovim navikama i mjestima gdje su se skupljali.
Rujan 1985: Motocikl - koliko različitih asocijacija prođe kroz glavu kad se spomene. Snažni stroj između nogu, vjetar u kosi, brzina koja opija, oslobađa - kožnati kaputi, šljem, mnoštvo ukrasnih detalja, šminkersko-razmaženi žargon - nasilnici, narkomani, divlji anđeli, kriminalci, ulične bande u sukobu sa zakonom - tehnički virtuozi, kadri rastaviti i sastaviti sve što se kreće, zaluđenici utrka, fanatici koji i zadnji dinar troše na novitete na tržištu - adolescenti, nedorasli i neiživljeni, pubertetski oduševljeni strojem koji što bučnije grmi kolnikom - Beba Lončar seksipilno-privlačiva vozačica iz filma "Ljubav i moda", pustolovina, provod - ušteda i ekonomiziranje benzinom koji je sve skuplji sa mnogo većom mobilnošću u gradskoj vrevi jer "time is money", vrijeme je novac.
Različite primisli i maštanja izaziva spominjanje motocikla koji postaje sve popularniji, a ni jedna za sebe nije dovoljna i zadovoljavajuća. Oko motociklista isprepletene su mnogobrojne fame i mišljenja. Gdje je istina?
U Zagrebu registrirano je 15.079 motocikla, na popularnoj motociklijadi sudjeluje uvijek nekoliko tisuća motociklista, vespa opet postaje hit, večernji izlazak i šetnja pokraj zagrebačkog Kavkaza potvrđuje popularnost motocikla jer uz mnoštvo parkiranih suzukija, kavića, hondi, vespi, tomosa neprestano se komeša i mnoštvo mladih.
Porazgovarali smo s njima. Ne s jahačima malih ponija nego vlasnicima vespi, velikih motora, trkaćih, s onima protiv kojih je često, uglavnom nepravedno, uperena oštrica osude i prezira što ih naziva šminkerima i tatinim sinovima.
Pošli smo od spomenutog Kavkaza, Kazališne kavane koja već dugo u nestašici adekvatnijeg sastajališta mladih služi kao njihovo večernje okupljalište. Ovdje se okupljaju motociklisti. Lako se dolazi vozilom s jedne strane, a s druge je pješačka zona, ovdje se može i parkirati, ovdje je nekoliko kafića, blizu je i klub vespaša, a to je i svojevrsno šetalište.
Lijepo je biti viđen na svom ljepotanu, naći se u društvu, osjetiti toplinu druženja. Poslije "kuda koji, mili moji", ali start je odavde. Šetamo kroz gužvu, kibiciramo parkirane monstrume, i njihove jahače, djevojke, slušamo razgovore. Ništa osobito.
Teme su faks, posao, škola, ljubavi, Madonna, Prince, filmovi, Dinamo, Hajduk, Zvezda, butici, i tek tu i tamo motori i dijelovi. Ovdje je motocikl samo prijevozno sredstvo, a ne statusni simbol. Više su prolaznici pješaci komentirali i zastajkivali izražavajući negativna mišljenja. Važna napomena: bili su stariji.
Prvo odredište bijaše nam Vespa klub "Zagreb", dvadesetak metara od Kavkaza. Nekoć u vrijeme Bebe Lončar, već je postojao takav klub u Zagrebu, ali nestajanjem vespi s ulica nestao je i on.
Vespe i mopedi tad nisu smatrani šminkom. Skočite li u Italiju, a zacijelo ćete otići barem do Trsta, u kupnju, uvjerit ćete se kako ondje još svi voze vespe. I stari i mladi, i mladići i djevojke podjednako. Vrlo je pogodna za gradsku vožnju, lijepog dizajna, čak s prtljažnikom. I kod nas doživljava revival, ali ovaj put nekako sa sjenama šminkeraja. Možda zbog cijene koja premašuje 400.000 dinara.
To je inače izvrstan i izdržljiv motor od 200 kubičnih centimetara, troši 3 do 5 litara, a postiže brzinu do 110 km/h. Dakako, ne kupuju svi nove nego s tavana skidaju stare. U klubu je zasad rekorder Branko Rogulj s vespom iz 1952. godine. Još dobro vozi.
Vespa klub osnovan je 2. srpnja ove godine i zasad je jedini u zemlji, iako i u Matujima ima poluorganizirana skupina vespaša. Ima oko pedesetak članova, većinom studenata, uglavnom mladića, pod okriljem su AMD Sveučilište pa se i okupljaju u njegovim prostorijama, organiziraju izlete, namjeravaju i vespijadu, i druže se, prijateljuju pod geslom "Ako želiš ostati mlad, vozi vespu!"
Ugodno je biti s njima u društvu, premda ih provociramo pitanjem kako su nabavili vespu. Da, mnogima su pomogli tate i mame, ali kome ne pomažu... Ipak, većina je radila u Student-servisu, i još radi, kako bi održavala motocikl lišavajući se mnogo čega.
Iz svake riječi osjeća se ljubav za njihov stroj... Ipak, najviše čude riječi predsjednika Tihomira Horvata, inače mladog profesora ONO-a (zamislite četu automatičara kako brzo i spretno djeluje na vespi u partizanskom ratovanju), o nekulturi naših ljudi i vozača automobila. Vide li djevojku na vespi, obavezna su drska dobacivanja, a nerijetko vozača motocikla stisnu uz rub kolnika.
Još je gore ponašanje, prezir, loše mišljenje o vozačima velikih uvoznih motocikla.
I njih sretosmo pokraj Kavkaza i dogovorismo sastanak u njihovu klubu AMD "Zagreb". Stotinjak mladih okupilo se u dvorištu i kafiću kluba u Martićevoj ulici. Ovdje su česti kožnati kaputići koji štite bubrege, ali zakonski obaveznih šljemova baš nema. Otežavaju vidljivost, sluh, tako da ih vozači zamjenjuju naočalama, što već i milicija dopušta.
Najviše je japanskih motora (suzuki, kawasaki, honda), iako uvoz nije dopušten. Mogu se uvesti samo motocikli za kros, ili kupiti BMW-i i laverde preko uvoznika, ali oni ne zadovoljavaju želje motorista. Zato se motocikli kupuju na uvoznu dozvolu nekoga gastarbajtera. Plati mu se i na njegovo ime vozi dok ne prođe zakonski rok kad se vozilo može legalno prodati. Snalaze se ljudi.
Uglavnom su to mladići, većina zaposleni, većina obrtnici. Jedan "zmaj" s nekoliko stotina kubika stoji od 120.000 do 200.000 dinara. Kako su nabavili novac? Višegodišnji rad preko servisa, zajmovi i pomoć roditelja.
Zanimljivo je da nitko ne postavlja pitanje odakle sredstva za skupe stereo-linije, preskupe automobile, kompjuterske sisteme, ali veliki motocikl bode oči. Možda zato što nismo navikli na njih, što nam smetaju neiživljeni i nedorasli vlasnici motora sa skinutim auspuhom, tako da grme i bude građane ne znajući da tako uveliko oštećuju motor i više troše.
Možda smo inficirani filmovima o divljim anđelima, iako njih kod nas nema, a nečasni izuzeci svršavaju u zatvoru, ili pak automobilska većina jednostavno ne može prihvatiti da netko voli nešto drugo (automobil je udobniji, štiti od kiše, nosi više ljudi, prtljagu, ima grijanje, u njemu se za nuždu može prespavati, sigurniji je, pa zašto do vraga ti, ti... voze motocikle?).
Dok oduševljeno pričaju o brzini, asfaltu koji leti ispod kotača, uređivanju svoga stroja, zajedničkim izletima i dugim vožnjama, stručnim pojedinostima i problemima koje imaju, odricanjima i uživanjima, postaje jasno da su jednostavno zaljubljeni u visokokubikažne konje.
Tehničko je znanje, pa i tehnička kultura motociklista veća u prosjeku nego u automobilista. Svatko zna popraviti svoj stroj, a i ponašanje u prometu bolje je. Priznaju kako je jedini prekršaj koji rade vožnja brža od dopuštene, ali motori i jesu za 20 km/h sigurnosno brži od automobila. Čak i rjeđe stradavaju u nesrećama.
"Kad se motorom zaletiš, nekamo onda letiš, a od vještine i sudara ovisi kako ćeš sletjeti", kažu u šali.
Motori su redovito ispravniji za vožnju u prometu jer ništa se ne može prošvercati na tehničkom pregledu kao kod automobila. Začuđuje, ali nema ovlaštenih servisa za te motore, pa se snalaze sami ili u inozemstvu. Nisu najzadovoljniji ni našim cestama, a o gradu da ne govorimo, jer veliki motori nisu za ulice sa semaforima.
Oni traže brzinu. Toliki su ljubitelji brzina da često idu na Grobnik i voze po pisti za utrke. Plaća se 300 dinara na sat bez ikakvih ostalih usluga, servisa, službe prve pomoći. Odlaze i na utrke za serijske motore, takozvane superbike, gdje se natječu u dvije kategorije, do 600 kubika i više od toga. Kad jednom omirišeš benzin, okupa te vjetar, osjetiš snagu motora, više ti nema spasa, definitivno si i neizlječivo zanesen, motociklom.
Krajnji stadij te "bolesti" vidjeli smo na Dorijanu Dobriću, preciznome mehaničaru koji se redovito natječe na utrkama na svom kaviću 750. Pripremao ga je za Grobnik, cijelu radionicu smještao u šareni kombi dok je iz kasetofona grmio zvuk motora i buka utrke. Ne može bez te, njegovu uhu umilne, glazbe i kad nije na pisti.
Ljetovanje ne pamti, niti novo odijelo i cipele. Dan i noć provodi u radionici kako bi zaradio za obitelj i motore. Novac je veliki problem. Sportska društva forsiraju kros jedino u Sloveniji, intenzivno se rješava status vozača i trkača omogućavajući im neke financijske olakšice. Neki se vozači snalaze, propagiraju obrtnike. Dorijana pomaže butik "Valentino", ali to je kap u moru. Bez ljubavi i entuzijazma ne bi bilo ni utrka.
A o tim utrkama i o motociklistima vrlo se rijetko piše ili nešto vidi na televiziji. Čitamo o visinskim pripremama nogometaša, prehrani šahista, svađama košarkaša, a o entuzijazmu i ljubavi motoraša ništa.
Što je s pravim ljubavima, ljubavima prema ženi? Ako i same nisu ljubitelji brzina i motora moraju se pomiriti s time da će neki put biti u drugom planu. Dorijanova žena, premda čeka dijete, svugdje ga prati i pomaže mu.
A svadba, kakvu su imali Vesna i Bobo Krkać, ne pamti se u Zagrebu. Prije nekoliko mjeseci zagrmjeli su motocikli okićeni cvijećem noseći dotjerane djevojke i momke. Ušli su Vesna i Bobo u brak na svojoj hondi i ona će im obilježiti zajednički život.
Druženje s motoristima, ruke prljave od ulja, zabava, brzina, duge i lijepe vožnje i prijatelji na dva kotača. Ima to svojih čari i romantike.
Ima ljepote i čari vožnja na motoru, a poneki huliganski ispad pojedinca, luda vožnja neodgovornog motorista ili neuka grmljavina adolescenta ne smiju stvoriti krivi dojam o motociklistima, zaljubljenicima motora, vjetra u kosi, brzine i mladosti, mladosti i nakon pol stoljeća života, koju dokazuje i Boris Maruša, bez obzira na godine, vozeći svoj kreidler. Motoristi su ipak čudne i simpatične biljčice.
Napisao: Hrvoje Prćić (RS Magazin, 1985)