Slastice su za mnoge kruna svakog dobrog obroka, a za njihovu pripremu zaslužni su slastičari, profesionalci koji su karijeru posvetili usavršavanju slatkih zalogaja. No, nisu svi deserti jednaki, a stručnjaci iz ove branše znaju prepoznati one koje je u restoranu bolje preskočiti.
Postoje, naime, određene slastice koje iskusnim slastičarima služe kao znak za uzbunu, sugerirajući da je desert vjerojatno razočaravajuće kvalitete, masovno proizveden ili jednostavno neisplativ. Šest poznatih slastičara otkrilo je koje deserte gotovo nikad ne naručuju i zašto, piše HuffPost.
Klasični cheesecake za mnoge je slastičare najočitiji znak da se nalaze u restoranu koji cilja na masovno tržište ili u turističkoj zamci. Gus Castro, slastičar u restoranu Foundation Social Eatery, prisjetio se svojeg iskustva u jednom restoranu koji nije htio imenovati.
"Kupio sam cijelu tortu, a onda su mi rekli da moram pričekati barem dva sata da se odmrzne jer im stižu zaleđene", ispričao je, što je jasna potvrda da se torta ne priprema svježe u restoranu. Iako postoje iznimke, pa tako slastičarka Amelia Geist priznaje da teško može odoljeti domaćem cheesecakeu, ni to nije jamstvo kvalitete.
"Crème brûlée je desert koji nikada ne naručujem", izjavila je Daniella Lea Rada, glavna slastičarka u pet ugostiteljskih objekata lanca Signia by Hilton Atlanta. Objašnjava kako većina restorana za njegovu pripremu koristi praškastu bazu i imitaciju vanilije kako bi smanjili troškove.
"U pravilu je prekuhan i zrnat, nikad pravilno zapečen na vrhu i u 99 posto slučajeva ukrašen jagodama, što je potpuno zastarjelo", dodaje ona.
"Nikad ne naručujem brownieje ili pite za desert u restoranu", kaže slastičarka Amelia Geist. Prema njezinom mišljenju, to su slastice koje najčešće djeluju kao da su komercijalno proizvedene, a ne rađene od nule.
Ističe kako je "jednostavno i isplativo kupiti gotovu smjesu za brownieje i ispeći ih kod kuće za bolji rezultat". Ona savjetuje da novac u restoranu radije potrošite na nešto posebnije ili kompliciranije za pripremu kod kuće.
Čokoladni lava kolač još je jedan desert na crnoj listi. Slastičarka Lea Rada, koja vrlo ozbiljno shvaća čokoladu, kaže da ga nikada ne bi naručila. "Obično se radi od jeftine čokolade s visokim udjelom šećera", pojasnila je.
Carelys Vasquez, glavna slastičarka hotela Forth, dodaje da takvi kolači "obično imaju okus po umjetnim aromama". Slastičarka Claudia Martinez slaže se s ocjenom o lošoj kvaliteti te ističe da su "gotovo uvijek masovno proizvedeni i prodaju se po visokoj cijeni", što ih čini lošim izborom.
Savjet je da pri naručivanju čokoladnih deserata obratite pažnju na opis, jer će pravi slastičari uvijek istaknuti kvalitetu sastojaka, poput postotka kakaa u čokoladi.
Iako nema ništa bolje od svježe pečene pite, slastičari su složni da su one na jelovnicima restorana najčešće nabavljene iz vanjskih izvora. "Osim ako na jelovniku nije navedeno da se radi o sezonskoj piti, često su komercijalno nabavljene jer ih restorani mogu lako skladištiti u zamrzivaču", rekla je Geist.
Način ukrašavanja deserta može otkriti puno o njegovu podrijetlu. "Zvijezda od šlaga s listićem mente, jagode narezane u obliku ruže... to su sve znakovi da je desert vjerojatno stigao iz neke veleprodajne slastičarnice", otkrila je Martinez. Takvo generičko posluživanje sugerira da se vašom slasticom nije bavio profesionalac.
S druge strane, i previše ukrasa može biti loš znak. "Nikad neću naručiti desert koji je očito pretrpan šećerom, poput karamele, čokoladnog preljeva i komadića bombona", rekao je Castro. Zaključuje: "Da bi se zaokružilo iskustvo obroka, desert mora biti lagan i umjereno sladak kako bi ga gosti uopće mogli pojesti do kraja."