Da ne čitam Index, lako je moguće da bih ovaj članak započeo nekom arogantnom, a kasnije će se pokazati i promašenom, dosjetkom o tome kako se Hollywood sad već ozbiljno sramoti kad, potrošene kreativnosti, svakih deset godina iz naftalina vadi lik Bridget Jones, odnosno da je jedini razlog za snimanje četvrtog filma onih 750 milijuna dolara koje su zajedničkim snagama privredila prva tri filma.
Naime, činilo se kako BJ filmovi polako gube svoju publiku koja se opasno približava penziji, no dogodio se neočekivani obrat pa Indexov članak izvještava da je Bridget Jones na TikToku nenadano prihvatila Z generacija. Čini se da su, zasićeni savršenim frizurama, šminkama, noktima i naravno odjećom, čak i Z-ovci pronašli relaksaciju u vječno neurednoj, raščupanoj i kaotičnoj Bridget Jones koju češće viđamo u pidžami nego u večernjoj haljini te je učinili ikonom svoje generacije.
Sve ono zbog čega je moja generacija prije dvadesetak godina odlijepila na Bridget Jones - jer je bila mnogo sličnija našem običnom nimalo glamuroznom životu od onog koji nam se prikazivao u holivudskom filmu, nesigurna, emotivno labilna i šlampava, no istovremeno autentična, zabavna pa čak i seksepilna usprkos lošem stajlingu, višku kila, guzi veličine Brazila i bakinom vešu - sada se sviđa i novim generacijama kojima je, izgleda, dosadio samonametnuti imperativ savršenstva. Pa to je super vijest, čini se da i za Z-ovce ipak ima nade.
Uz ovaj za BJ franšizu dobrodošao kontekst, potrefilo se, eto, i da je film iznenađujuće zabavan i duhovit, možda tek mrvu ocvao, no s obzirom na recentnije pokušaje feelgood romantičnih komedija, Bridget Jones: Luda za njim (Bridget Jones: Mad About the Boy) je space shuttle (nadam se da generacija Z zna što je to).
Nakon uspjeha prva dva filma, Dnevnik Bridget Jones (2001.) i Bridget Jones: Na rubu pameti (2004.), za treći je nastavak, snimljen dvanaest godina kasnije, Drugo stanje Bridget Jones (2016.), trebao jak pokretački motiv, a on se našao u razvodu gospodina Darcyja, kao i iznenadnoj seksualnoj aktivnosti glavne junakinje nakon dugog posta, što je imalo relativno učestalu nuspojavu - trudnoću. Koja je pak dovela do sretnog kraja Trojke pa smo Bridget ostavili sretnu i okruženu svojim najdražim Darcyjima, velikim i malim.
Za novi je film stoga trebao neki još jači razlog, a kao žrtva scenarističkog tima okupljenog oko autorice Helen Fielding, ovaj je put pao sam Darcy. Nije riječ o spoileru, jer vijest o Darcyjevoj smrti, mora se reći vrlo plemenitoj, saznat ćete u prvih par minuta filma, a ono što slijedi događa se četiri godine kasnije.
Bridget je sada u ranim pedesetima te pokazuje znakove zasićenja isključivo ulogom udovice i majke, no posljednji korak u procesu žaljenja za Darcyjem je, barem joj tako sugeriraju najbolji prijatelji, da se konačno poševi. Nije to samo psihološki zdravo već treba izbjeći i druge nedaće koje bi je mogle snaći zbog ulaska u menopauzu i seksualnog posta, kao što je primjerice atrofija vagine.
Situacija, kako vidimo, ne trpi odlaganja, što daje uvjerljivo opravdanje za pokretanje četvrtog nastavka. Jer Bridget Jones spremna je još jednom izaći iz pidžame, počešljati se i pokušati pronaći sreću. Sve što je za to potrebno jest Tinder, desetak paketa kondoma i čuveni Dnevnik od kojega je sve počelo, a koji je, evo, ponovno u upotrebi.
Prvi pokušaj bit će, sasvim neočekivano, s gotovo upola mlađim biologom i rendžerom koji će je, doslovno, skinuti s drveta, a zbog kojega se film i zove kako se zove, iako se nama čini da bi hrvatski prijevod mogao biti nešto manje diskretan i glasiti recimo Bridget Jones: Luda za piletinom.
Kako će to s dotičnom piletinom završiti nećemo vam reći, ali vam možemo otkriti da je jedna od najboljih stvari koja je snašla film “povratak iz mrtvih” Hugha Granta.
Iako stariji i sjediji, njegov Daniel Cleaver podjednako je jebežljiv i besraman, no ovaj je put njegov cinizam obojen s ponešto tuge i nostalgije, pa čak i elegije. I njega su, naime, sustigle godine, čak i više nego Bridget, pa je to prilika da otkrijemo kako se iza poganog jezika i pohote ipak krije tek usamljeni muškarac, ponešto senzibilniji nego što bismo očekivali od tipa koji će uštipnuti svaku guzu koja mu se nađe pri ruci.
Ako ništa drugo, Cleaver je barem odustao od hofiranja s Bridget i prihvatio ulogu njezina najboljeg prijatelja i povremenog babysittera koji djecu uspješno uči spravljanju Dirty Bitch koktela ili kakvih sličnih napitaka neprimjerenih najmlađem uzrastu.
Novi film ne donosi u serijal neke značajnije inovacije, no sjajno funkcionira kao svojevrsni best of svih Bridget Jones tropa, motiva i likova, minus Mark Darcy, koji barem meni baš i ne nedostaje. Renée Zellweger je, naravno, srce i duša filma i serijala pa je tako i ovaj put, bez obzira na godine i notorne fejsliftinge s kojima se ovdje autoironično zafrkava, neodoljiva, slatka i zabavna.
Ulogu ginekologice iz Trojke sada još urnebesnije i duhovitije ponavlja Emma Thompson, a pridružuje im se i novi lik školskog nastavnika gospodina Wallakera kojega igra Chiwetel Ejiofor (12 godina ropstva), a koji će se na kraju pokazati kao mnogo važniji nego što se isprva čini.
Sve to je bez neke velike muke i filozofije vješto orkestrirao Michael Morris, televizijski redatelj s tek jednim kino filmom. Ne poznamo dobro čovjeka, no činjenica je da film klizi kao podmazan, nema praznog hoda, glumci su redom u top formi, svaka dosjetka, čak i ako nije originalna, dobro je plasirana pa dva sata prođu bez gledanja na sat.
Ako bismo se igrali top listi, što svi volimo, pa pokušali novi film pozicionirati u odnosu na prethodne, rekao bih da bez pol muke preskače Dvojku i Trojku te se izjednačava s Jedinicom, sad je l’ za prsa bolja ili lošija od nje - ne znam, davno je to bilo kada sam je gledao, ali je svakako tu negdje.
Priča je lijepo i dirljivo zaokružena, bolji završetak franšize malo je tko mogao zamisliti pa nam ne preostaje ništa drugo nego da zamolimo Helen Fielding i produkciju da više ne ubijaju likove zarad novih nastavaka. Ovako je potaman. Pustimo Bridget Jones da se malo odmori, zaslužila je.