PRIJE točno godinu dana, 4. kolovoza 2020., od posljedica teške promete nesreće preminuo je hrvatski skladatelj i bivšu vođa Novih fosila.
U nastavku vam u suradnji s Yugopapirom donosimo Rajkov intervju s početka 1991. godine u kojem je govorio o glazbi, svom životu i kreativnoj energiji.
Siječanj 1991: Glavna kreativna snaga Novih fosila govori o svom djetinjstvu, studiju glazbe i popularnoj muzici, životu u krajnostima, metafizici komponiranja i radu za tržište. Gotovo istodobno Rajko Dujmić se oženio i objavio četrnaestu ploču s grupom, pa je očito vrijeme i za pogled unatrag i za pogled unaprijed...
Ovih se dana u prodavaonicama pojavila nova LP ploča Novih fosila. Institucija ste koja caruje našom pop-glazbom, ali vrlo samozatajno. Nikada vas nisu proglašavali fenomenom poput Dugmeta, Brene, Vukova...
Mislim da znam objašnjenje. Oni koji rade u medijima ili imaju vlastitu obitelj ili žive s roditeljima, braćom. Kako se u svakoj obitelji slušaju Fosili, naše im je postojanje vrlo prirodno. Fosili su normalna pojava. Radije bih pitanje postavio drukčije: što bi bilo da nema Fosila? Naš je fenomen zapravo fenomen grupe koja nesmanjenom žestinom svira, radi i utječe na ljude, a da to ne osjeća nitko. Mi smo kao dobra masonska loža, siva i nikad suviše istaknuta, koja svake godine malo ubode. Kao u nogometu: sve primamo na prsa, spustimo, pošaljemo dalje. Svi bljesnu i nestanu dok mi cijelo vrijeme stojimo.
Takav je način opstojanja vrlo naporan, jer želimo održati jednaku kvalitetu, premda za to nemamo pravo priznanje - ni financijsko ni u medijima. Ta me situacija nikada nije suviše smetala, osim nakon pobjede Rive na Euroviziji. Nakon što sam učinio nešto što su svi smatrali nemogućim, postavljena su mi i dalje samo tri osnovna pitanja: što radite sada, kako ste počeli i kakvi su vaši daljnji planovi?
Nitko se u medijima nije zapitao tko je taj čovjek. Ne smeta me to kao privatnu osobu, zbog mog ega, već stoga što je taj odnos indikacija pogrešnog odnosa medija prema nekim pojavama, pa tako i mom postojanju, postojanju Novih fosila ili sličnih grupa.
Svaki Jugoslaven ima dvije ploče na kojima je među ostalima i vaše ime, a svaka četvrta pjesma koju napišete postaje hit. Smatrate li da je ono što radite umjetnost ili industrija?
Ha, profesionalac sam i imam tu sposobnost, talent da se mogu prilagoditi i doista napraviti pjesmu kakva se traži od mene. Jesam li time manje ili više umjetnik, prepustio bih drugima da prosude, ali općenito govoreći sebe ne smatram talentom, nego tek medijem, posrednikom. Cijeli naš sistem, naš mozak radi na principu slabe struje i glazba je najbliža tom principu. Nitko ne zna gdje je duša, a zapravo sve se stvara, ne u srcu na koje se volimo pozivati kada govorimo o emocijama, nego u tim malim čipovima savršenog kompjutera.
Na njega se utječe glazbom, što pokazuje i sve veći značaj muzikoterapije, a ja sam tek posrednik preko kojeg se kanalizira kozmička - nazovite je i drukčije - energija, pa doista ne mogu govoriti o svom talentu ili načinu na koji pišem pjesme. To nije pod mojom kontrolom.
Spomenuli ste muzikoterapiju. Vjerujete li i u liječenje vašim pjesmama?
Apsolutno, jer oduvijek se kroz moje pjesme probijala pozitivna energija. Ima talentiranih ljudi koji zrače negativnom energijom i oni tada pišu crnu glazbu. Moja glazba čini ljude sretnima. Ne govorim napamet, to govore i oni brojevi koje ste spominjali, ali i još nešto. Prije nekoliko godina nazvali su me liječnici iz bolnice Vrapče, gdje se liječe osobe s psihičkim poremećajima, da pitaju što je to u pjesmi Sanjaj me.
Ta je pjesma, naime, tako snimljena da sadrži pomak u zvuku prema višem tonu i bolesnici su je jedne Nove godine slušali cijelu večer. Svi su bili nevjerojatno smireni, nikome nisu trebali davati lijekove. Objasnio sam da je riječ o rubnom zvuku koji nije prirodan i to ih je zainteresiralo. Ne znam jesu li došli do nekih egzaktnih podataka što se točno zbivalo s bolesnicima, ali mnoge klinike sada proučavaju ulogu glazbe u psihičkom životu. Glazba je naš prvi perceptivni kanal koji zaobilazi racio i direktno utječe na emocije.
Znači li to da imate moć manipulacije?
Ne u tako negativnom smislu. Sama glazba ima tu snagu koja ulazi najprije u mene kao kompozitora, a poslije se raspršuje raznim putevima. Ponovo kažem, mislim da sam ja samo kotačić u lancu. Kada pišem glazbu, doista ne znam što se zbiva, kao da sam u transu. Moja me je pokojna mama morala ponekad zvati na ručak i po jedan sat, a ja je jednostavno ne bih čuo, bio sam u nekom drugom svijetu.
Na posljednjoj ploči Djeca ljubavi napisao sam i jednu instrumentalnu pjesmu. Na nekoj radio stanici slušatelji nisu dva sata mogli pogoditi tko svira tu kompoziciju. Godilo mi je, ali i stoga što je opet potvrđeno moje uvjerenje o tome kako brigu oko inspiracije ili talenta jednostavno ne moram preuzimati na sebe.
Sve jače se dotičemo parapsihologije. Nije li to neobično u razgovoru s nekim tko je poznat kao hitmejker?
Glazbenici su odlični mediji, a klaviristi su u tom svijetu osobito osjetljive osobe. Imaju veliku mogućnost ekspresivnosti koju im pruža instrument, nisu ničime vezani i mogu simulirati orkestar, ptičji pjev ili zvukove iz prirode. Kada odabirete instrument, činite to prema nekom unutarnjem osjećaju vlastita puta u izražavanju, pa je logično da klavijature kao instrument biraju oni kojima vezanost za zvuk jednog instrumenta nije dovoljna. Upravo zato sam ostavio violinu i počeo vježbati klavir. Ona mi nije bila dovoljna za sve svjetove, sve zvukove kojima sam želio baratati.
Bili ste velik talent na Muzičkoj akademiji i za vrijeme studija proricali su vam karijeru violinista svjetske klase.
Da, ali su me potom najurili iz te iste Akademije, jer sam bio toliko lijen i nezainteresiran za instrument i sva znanja koja su mi nuđena, da nisam funkcionirao usprkos talentu. Nisam ništa znao o harmoniji i sve predispozicije padale su u vodu jer nisam radio na sebi. Profesor violine bio mi je Tito Barić, i sjećam se kao danas, jednom je bio ljut što sam potpuno neuvježban, pa mi je rekao: "Znaš li da sam se bavio boksom i svirao džez?"
Potom mi je odsvirao nekoliko džez standarda tako dobro da nisam vjerovao svojim ušima. Onda je ustao i pokazao mi kakav je bio boksač. Istukao me kao vola u kupusu. Branio sam se, ipak sam odrastao u Maksimiru gdje momci nisu mamine maze, ali protiv profesionalca nisam mogao ništa.
Nakon batina rekao je: "Ili ćemo raditi ili ti i dalje sviraj po plesnjacima, ali zaboravi na Akademiju." Prekinuo sam studij, bio sam već duboko u ovom poslu kojim se i danas bavim, ali sad mi je žao što sam izabrao takav put. Moje doba bezbrižnosti bilo je prekratko. A doista nikakvo iskustvo ne može nadomjestiti znanja koja pruža Akademija.
No, ni kao petogodišnjak niste rado vježbali violinu?
Tada mi je bilo zabavno voziti se tramvajem od Crnčićeve, gdje smo stanovali, do Britanskog trga i muzičke škole Blagoje Bersa. Uvijek sam molio konduktere da mi dozvole otvarati vrata jer Zagrebom su tada vozili stari tramvaji na kojima su se vrata otvarala ručno.
No, oduvijek sam bio lijen pa me je nastavnica violine često lupala gudalom po prstima, a omiljeni udarac bio joj je onaj po ušima. Ako sam dobro svirao, poslala bi me u trgovinu po debrecinke. Naravno da nisam rado vježbao violinu: bio sam odvojen od vršnjaka koji su za to vrijeme igrali nogomet, a poslije sam otkrio pop-glazbu i gotovo od prvih taktova koje sam čuo znao sam da Rajko neće dugo izdržati uz violinu.
Potekli ste iz građanske obitelji. Jesu li vaši ekscesi u mladosti bili i udarac na obiteljsku tradiciju?
Rekao bih da je moje ponašanje ipak najviše pogađalo moju majku osobno. Manje se vodilo računa o tradiciji u obitelji, a više o meni samome. Cijelo je moje djetinjstvo vezano za razne bolesti. Imao sam astmu i kada je mama otkrila da pušim, nije razmišljala o građanskim vrednotama već o mome zdravlju.
S dvanaest godina imao sam svoj prvi bend, sa šesnaest svirao u barovima i zarađivalo, neprestano putovao i zanemarivao školu. Ne znam koji roditelji ne bi tu vidjeli problem. Izbacili su me iz Matematičke gimnazije u drugom razredu, s tristo petnaest neispričanih satova, potom su me izbacili s Akademije... Njihov je strah bio više no opravdan.
Ipak, s dvanaest godina niste mogli imati nikakav ozbiljniji sastav!
Prevarili biste se. Zajedno s nekim klincima iz škole imao sam grupu koja je sviruckala i jednom smo trebali svirati na školskom plesu, ali pod jednim uvjetom: da obujemo papuče. To je bila velika uvreda za nas, jer bend u papučama nije bend. Otišli smo u vrt mog prijatelja, napravili session i naplaćivali ulaznice.
Od tog smo novca kupili prve instrumente, a ja sam paralelno počeo vježbati klavijature. Kupio sam svoje prve orgulje Jaguar, bilo je to pravo smeće, pa mi je mama kupila druge. Zvali smo se Gringo and Co. i odmah smo ušli u profesionalne vode, tako da moram priznati da zarađujem od svoje trinaeste.
Lijenost kao odlika vašeg karaktera tada se pretvara u gotovo manijakalnu predanost...
Vježbao sam manijakalno klavijature, jer to sam osjećao kao dio sebe, a ne obavezu nametnutu sa strane. Naglo sam ušao u veliku igru, s dvadeset jednom sam počeo s Fosilima, svirao sam, putovao i doista se iscrpljivao, ali nije mi bilo teško.
Jednako neshvatljive bile su i moje ideje pri komponiranju. Spajao sam zvukove koji su bili nespojivi i mnogi su mi govorili da nemam pojma o komponiranju, ali u svemu sam slušao instinkt i pokazalo se da radim dobro.
Govorimo li o prvim godinama probijanja u jugoslavenski šoubiznis, ne mogu reći da sam uspio preko noći. Radio sam i iscrpljivao se u probijanju barijera, tabua i klanova koji su tada postojali u glazbenom svijetu.
Kakva je bila taktika proboja?
Zapravo nije bilo taktike. Napadao sam i svu energiju koncentrirao na trenutak. Otprilike ovako: hajdemo probiti ovu barijeru prvom pločom. Nakon uspjeha probit ćemo sljedeću... Takav sam i pri stvaranju ploče. Na snimanju ploče smršavim i po nekoliko kilograma, jer je za moj način rada potrebna maksimalna koncentracija. Za pultom u studiju sjedim znojnih ruku jer ništa ne može biti prepušteno slučaju. Sada radim tako da poput polipa obuhvaćam ono što me zanima i polako to privlačim sebi.
Pretpostavljam da na umu već imate sljedeću tvrđavu koju treba osvojiti.
Upravo ovih dana razmišljam o tome. U godinama sam zrelosti i svjestan sam da ovakvim načinom i tempom ne mogu još dugo. S druge strane, nisam dobar trgovac i ne mogu uz glazbu imati neki drugi posao koji bi mi donosio novac. Razmišljam o filmskoj glazbi, ali teško se probiti u taj svijet. Na moj put utječe i ono što se događa u zemlji, to je nužno, tako da ne vidim sliku sebe u budućnosti, suviše je toga sa strane što se upliće u planove i želje.
Koliko na promjenu vašeg stila rada utječu i promjene pjevača? Više ne možete Sanji Doležal pisati pjesme primjerene tinejdžerkama.
Ovisan sam o pjevačima, ali ne samo u tom smislu. Ponajprije, da bi bilo koji pjevač uspio, moram znati prilagoditi svoj rad njegovom imidžu i mogućnostima. Tako sve počinje. Nakon što lansiram pjevača, svo vrijeme moram mu se prilagođavati, jer je jedino na taj način moguć uspjeh.
Problemi mogu početi na dvije razine - najprije onda kada pjevač pomisli da zna više od mene o tom procesu prilagodbe i uopće o tome koja je pjesma njemu primjerena, ponekad i tada kad se pjevač nužno promijeni zbog godina ili novog senzibiliteta, a ja ne uspijem slijediti njegove promjene.
Sa Sanjom, na sreću, tih problema nikada nisam imao. Novi zvuk što smo ga ovom pločom predstavili upravo je posljedica moje prilagodbe Sanjinoj preobrazbi iz tinejdžerice u ženu. Ona je pjevačica čiji senzibilitet, želje i mogućnosti, odgovaraju mojima, tako da su bilo koji zaokreti u žanru lako izvedivi.
Je li radna zajednica Trio, koju ste osnovali sa Zrinkom Tutićem i Đordem Novkovićem, dobar način da zadržite pjevača uz sebe i nakon što uspije?
Bili smo prisiljeni organizirati se. Vrlo je malo estradnih zvijezda koji će vam zahvaliti i višak novca dobrovoljno podijeliti s vama. Zašto u tom slučaju ne osigurati pravan i legalan način da surađujemo?
Kreativni ljudi obično nisu spretni u poslovima. Vi se i u jednome i u drugome dobro snalazite.
Da sam dobar biznismen, osim stana i automobila imao bih još ponešto. Istina je da kreativci obično nisu pametni kada je riječ o poslu, pa dobri umjetnici ne funkcioniraju bez menedžera. Prije nekoliko godina načinio sam veliku grešku što sam prodao neke nekretnine, jedino što sam zaradio svih ovih godina. Sada nemam nikakvog materijalnog zaleđa. Loš sam u tome, ali to istodobno ne znači da ću raditi samo za druge. Najradije bih živio u svijetu u kojemu bih mogao raditi pjesme bez potrebe da ih prodajem. Tada bih vjerojatno pisao drukčiju glazbu, ali bih i živio.
Kakvu biste glazbu pisali?
Oslobođenu bilo kakvih imperativa. Moja je glazba ipak roba koja ovisno o potražnji na tržištu dobiva ili gubi vrijednost. Rekao bih - nesputanu glazbu, možda bolju, možda lošiju od ove danas, ali nužno drukčiju i bližu početnim asocijacijama, bojama i oblicima koje osjećam u zvukovima.
Zvukove možete vidjeti, osim što ih možete osjetiti, možete prepoznati njihovu boju i oblik. Glazba koju pišem sada ima i tekstove i tekst je temelj od kojeg krećem. Apstrahiramo li najbanalnije odrednice žanra i pjevača, prigode, trenda i tko zna čega još, uvijek moramo znati da smo u pop-glazbi vezani za riječ koja asocijacije već usmjerava prema sebi. Tu riječ pjeva točno određeni glas koji svemu pridodaje i svoje značajke...
Govorite kao da pisanje svake pjesme duboko proživljavate. Je li to moguće?
Koliko god vam zvuči nevjerojatno, to je istina. Svaka je pjesma za mene poput djeteta, to sam već mnogo puta rekao. Novinari su tu rečenicu svakako shvaćali, ali ja sam zaista mislio ono što sam rekao.
Vjerujte, znam kako je ženi koja rađa, jer rađanje pjesme jednako je bol i muka. Predavanje te iste pjesme publici jednako je puštanju djeteta u svijet, jer nikada ne znaš kako će ga svijet modificirati, hoće li ga razumjeti ili odbaciti. Prema toj strepnji ne možeš biti ravnodušan.
Sve što se rodi kao dio tebe, bez obzira je li to važno za svijet, veliko ili maleno, dio je tebe i odnos prema svom djelu ili djetetu nikada nije moguće potpuno racionalizirati.
Osoba ste krajnosti. Odakle potreba da se u svemu ide gotovo do granice?
Moji u Sušaku, jer tata je porijeklom iz Sušaka, bili su bogati. Otac mi je bio visok više od dva metra, a majka je bila krhka, otprilike moje visine i bili su neobičan par. Mama je vukla porijeklo iz Beča, bila je dama, čudna, rođena ovdje, ali s austrijskim mentalitetom i navikama, domaćica koja je čekala da se tata vrati s plovidbe, koja je strepila nad tako željenim sinom jedincem...
Ne znam, možda je moja sklonost krajnostima zapisana u genima, možda je posljedica odgoja, a možda dar koji sam dobio bez obzira na sve. Znam samo da nikada nisam mogao sebe prisiliti da budem onakav kakvime me žele vidjeti, putovao sam kao klinac svijetom, zarađivao, i jednostavno pokušao živjeti svojim životom.
Ekscesnost je možda bila samo nekanalizirana energija koja je u jednom trenutku našla svoj put i pretvorila se u neku vrstu kreacije. No, ne bih želio da mistificiramo moju mladost, jer sklonost rušenju normi tipična je za svaku zdravu mladost, odlika koja gura svijet naprijed. Bez iskustva češće se spotaknemo, ne možemo sagledati sve posljedice nekog čina.
Ali, zar je bolje u ime bezgrešnosti provesti život daleko od vlastitih htijenja, vlastite biti ili vokacije?
Jednom ste mi rekli kako zbog svega toga ne stižete ni spavati. Jer li nužno u vašem poslu živjeti takvim tempom?
Ima onih koji su odlični u ovom poslu, a obavljaju ga vrlo rutinski, gotovo s radnim vremenom. Nije, dakle, riječ samo o vrsti posla, nego i o karakteru. Pretpostavljam da ti ljudi imaju neke druge metode dolaženja do cilja. Ja moram živjeti na svoj način, a to doslovce znači da rijetko imam vremena za san.
Da bih živio, ne mogu sjediti u fotelji i komponirati. Moram svirati s Fosilima, ali da bih živio, ne mogu raditi samo to. Razapet sam između putovanja i potrebe da se zatvorim i radim. Četrnaest LP ploča snimio sam samo s Fosilima i svaku smo ploču dobro odradili uživo.
Obiteljska grupa, a smatram da su Fosili upravo to, mora svoj posao u žanru obavljati perfektno da bi svaki član te obitelji našao neku razinu izvedbe koja ga privlači. Ne možemo si dopustiti sirov zvuk, prebogate aranžmane ili neestetizirane omotnice ploča. Glazbenici koji su na takve detalje zaboravili nisu izdržali više od nekoliko sezona.
Balans koji stvara žanr pop-glazbe kakav nude Fosili, kakav je u gotovo idealnoj varijanti nudila ABBA, zahtijeva rad na svakom detalju, takav da finalni produkt ne vrišti, ne nameće se, već da se polako uklopi u svakodnevni život slušatelja, i s glazbene i s vizualne strane.
Nije li naslov ploče Djeca sreće pomalo neprimjeren vremenu u kojem je nastala?
Ovisi o tome kako gledamo na to vrijeme. Ova je ploča u mnogočemu posebna. No, kako govori o mojoj ili našoj intimi, kao i sve do sada, naslov je primjeren sadržaju koji je proizišao iz realnog života. Nikada nisam radio pjesme o vremenu u kojem živimo, uvijek su one bile o čovjeku. Možda vrijeme sadašnje i nije vrijeme sreće, ali to nikako ne znači da smo u tom vremenu nesretni ili da sreće u nekom pojedinačnom, intimnom životu ne može biti. Teška vremena oko nas, nasreću, ipak ne mogu toliko utjecati na ljudske osjećaje i intimu.
Razgovarala: Vesna Karuza (Svijet, 1991.)