Tijekom 2022. jedna od najpopularnijih i najboljih serija na Netflixu bila je Dahmer - Monster: The Jeffrey Dahmer Story, s fenomenalnim Evanom Petersom u glavnoj ulozi. S manje ili više vjerodostojnosti ispričana je priča o dugogodišnjem nizu jezivih umorstava koje je ovaj nazovi čovjek izvršio krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, dok napokon nije bio, pomalo prekasno, uhićen.
Igrano ili dokumentarno?
Iako je serija pokušala ne estetizirati ili glorificirati Dahmerov unutarnji svijet, odnosno da više pažnje skrene na žrtve i njihove obitelji, ostaje ipak činjenica da je upravo ta voajeristička pozicija dubokog uranjanja u mjesta i događaje kojima gotovo nitko od nas u zbilji nije bio sudionik, bilo kao žrtva ili kao ne daj bože počinitelj, mnogima zapravo bila glavni motiv za njeno gledanje.
U svoju obranu mogu reći da su mi se fantazijski zlikovci i zločinci više dojmili od onih koji su predstavljani u filmovima po "stvarnim događajima".
Također, oduvijek sam bio veći ljubitelj igranog no dokumentarnog filma i smatrao sam da se igrani film prije može uzeti kao istinit jer u njemu autor namjerno ili nesvjesno ogoljava osobnu i kolektivnu istinu sebe i svog vremena, dok u dokumentarcima, koliko god da su dobri, ne možemo da ne uzmemo u obzir da je ta stvarnost ipak modificirana prema nečijem svjetonazoru ili propagandnoj tendenciji, pretendirajući da nam vjernije prikaže što se stvarno događa.
I pored toga, i pored činjenice da bih radije opet gledao Hannibala Lectera ili Johna Doea iz filma Seven, nakon gledanja Dahmera shvatio sam da mi igrana forma ipak u ovoj situaciji nije dovoljna. Glumci su super, ali to jednostavno nije to, i vrlo brzo krenuo sam gledati - Conversations with the Killer: The Jeffrey Dahmer Tapes.
Gotovo perverzni impuls koji sam osjetio tijekom prve epizode, gdje ste na užasno dug period realnog vremena u vučeni u tu sobu s nesretnim mladićem ostavljeni na milost i nemilost psihopate, sada se produbio. Bila su to vrata ka mnogo dubljem paklu.
Kao da se iza tih tapeta, te slabo osvijetljene skučene jazbine koja je zaudarala po ljudskim ostacima, te jadne rupčage, širio vidik na crni "lovecraftovski" svemir koji je korespondirao s mojim neslućenim opsesijama. Kao što kaže onaj lik iz drugog dijela Hellraisera - morao sam vidjeti i morao sam znati - a gdje potražiti bolji uvid nego u pravoj stvari, iza tog staklastog insektoidnog Jeffreyjevog pogleda.
Što nas privlači?
Jeffrey - koji u kameru mirnim staloženim glasom govori o svom djetinjstvu, odrastanju, svojim ubilačkim impulsima i vi se onda približavate ekranu. Da ne znate tko je, komotno biste mogli zaključit da se radi o nekom redatelju ili glazbeniku koji objašnjava odakle mu inspiracija za posljednji konceptualni album koji je snimio i koje od svojih pjesama izdvaja kao najbolje.
Naravno, jedan od najjezivijih Dahmerovih snimaka u tom smislu je uvjerljivo izvjesni dvominutni kućni video, gdje ga možete vidjeti kako miluje mačku, razgovara pristojno s rodbinom i djeluje kao, pa, normalan tip, jedan od nas, lik kojeg možemo vidjeti u zrcalu dok se brijemo.
Nije li u toj jednostavnoj spoznaji tajna koja nas vuče prema žanru koji pokriva različite medijske forme - od dokumentarnih filmova i serija, ali i emisija i podcastova. Dokumentarac o nekom bendu, glumcu ili pak političaru uvijek će biti pod lupom analize I kritizerstva - nisu rekli cijelu istinu, htjeli su nas obmanuti i izmanipulirati. Sjetite se samo koliko kritičara ima Jordanov Last Dance.
Međutim, kada je true crime u pitanju, kakva god da je namjera autora bila, ipak se osjetimo nekako bližim onom perverznom ambisu crnila ljudske duše koji se osjeti u osobnom prostoru i blizini pravog ubojice.
Priznajem, s gotovo istim guštom i iz istih pobuda proveo sam dobar dio vremena gledajući podcast bivšeg capoa mafijaške obitelji Colombo Michaela Franzesea. Michael je danas ugledan građanin, propovjednik i life-coach, a u svoje vrijeme bio je obilježen kao jedan od 50 najbogatijih mafijaških bossova na svijetu.
Ono što je Michael tada radio, bila je sjajno zamišljena prijevara s benzinskim taksama koja mu je donijela milijune. Ono što Michael sada radi je još bolja šema - YouTube kanal na kojem priča svoje mafijaške priče, analizira mafijaške filmove, ugošćuje glumce koji su igrali takve uloge ili na bilo koji drugi način bili dio ovoga svijeta - u gostima mu je bio i Frank Pistone a.k.a. Donnie Brasco, koji u zbilji nimalo ne liči na Johnnyja Deppa.
I opet, u njegovoj očaravajućoj karizmi, ja tražim s daleko više lakoće, uzbuđenje od bliskosti i istinitosti onog crnila koje je krasilo Dahmera ili Eda Kempera, Elmera Waynea Henleya Jr.-a, odnosno Charlesa Mansona, čije sam intervjue upijao nakon odgledanog Mind Huntera.
Do vrhunca uzbuđenja došao sam kada se u ovu YouTube priču uključio i Sammy the Bull Gravano, under-boss Johna Gottija, koji je s Franzeseom ušao u dramu nalik Baki Prasetu i Chodi pa smo, umjesto u nekom Scorseseovom filmu, obračun ovih opakih glava sada gledali uživo, istinski, s cijelim slengom i manirizmom koje su takvi filmovi popularizirali.
Što je to u nama?
A što je to u nama, odakle dolazi i kamo nas vodi ne znam reći, čak ni poslije gomile pročitanih tekstova o psihološkoj pozadini fenomena ljubavi za true crime žanr.
Osim ove pomalo perverzne fascinacije zlom, njegovom strukturom, blizinom, analizom, demistifikacijom ili trivijalizacijom, kao u slučaju mafijaša koji je postao youtuber (gdje sve to čini da se osjećate kao kada prođete lagumom neke stare srednjovjekovne tvrđave gdje su nekada ljudi davljeni i osljepljivani, a sada ste tu vi sa svojim pametnim telefonom kojem curi baterija i osjećate sigurni djelić užasa), osim toga postoji i prosta potreba za nečim stvarnim u ovom umjetnom svijetu.
Ako vam true crime pokaže ljudsku tragediju izbliza, nešto što vam je nepojmljivo da shvatite, ako vam pritom prikaže i sudski sustav koji je zakazao, ubojicu koji se izvukao - a možda ga sljedeća epizoda ipak otkrije, ako vas pritom i zabavi, gdje ćete bolje?
Sa svim spomenutim čekiranim boksovima kada su motivi u pitanju, ja se zaista ne mogu sjetiti boljeg primjera i vjerojatno jednog od najboljih true crime dokumentaraca svih vremena - Paradise Lost: The Child Murders at Robin Hood Hills iz 1996., čije detalje iz razloga vlastitog umnog mira ne želim ovdje opisivati, ali su već iz naslova jasni. Film je dobio i dva nastavka Paradise Lost 2: Revelations (2000.) i Paradise Lost 3 - Purgatory (2011.).
Samo moje odbijanje da o ovome kažem nešto više nek bude dovoljna anti-preporuka za ovu crnu trilogiju.
Neka činjenica da sam pišući ovaj tekst odbijao spomenuti Paradise Lost ipak završio na njemu i osjetio strašnu potrebu da umjesto bilo kakve eskapističke Netflix fantazije iznova pogledam sva tri dijela bude nauk - bolje se držite podalje od ovakvih ambisa, jako su adiktivni.
Siguran sam da hoćete.