Foto: 123rf
"Prije nekoliko tjedana moj se petogodišnji sin po milijunti put opalio nožnim prstom u vrata i naravno stao tuliti kao ranjena zvijer. Milijunti put pitala sam se što da napravim - da ga odmah počnem tješiti? Da ga pustim da malo tuli dok prstić ne prođe? Da zovem hitnu, jer on je svojim urlanjem na noge dignuo cijelo susjedstvo?", napisala je Melinda Wenner Moyer, kolumnistica koja redovno objavljuje članke o roditeljstvu bazirane na iskustvu i znanstvenim studijama, a čiji tekst prenosimo u cijelosti.
On je, naravno, bio u redu. Na prstu se nisu vidjeli nikakvi tragovi udarca i to me konačno nagnalo da se zapitam: "Do kada je u redu biti uzorni tješitelj svojoj djeci, a kada je vrijeme da jednostavno prestanu cviljeti za sve i svašta?
Postoje ljudi, i djeca naravno, koja malo bolje podnose bol ili koja malo manje cvile za pomoći. Postoje naravno i ona djeca koja za svaku, ma i najmanju sitnicu zacvile, bilo da ne mogu dohvatiti šalicu sa stola (iako nisu ni pružili ruku prema njoj), koji zaurlaju čim im se muha približi na pedalj i ne prestaju zavijati dok im mama ili tata ne priskoče u pomoć.
I nije tu samo riječ o fizičkoj boli i padovima. Sam prizvuk frustracije radi nečega kod takve je djece jasan i glasan. Oni urlaju i ne prestaju. Treba li takvu djecu konačno pustiti i ignorirati ili kao robot skakati na svaki njih bu-hu?
Jer, ako ih pustimo da cvile - pola sata, sat, dva, možemo li biti sigurni da činimo pravu stvar ili ćemo ih nekako doživotno oštetiti?
Jako sam se to zapitala pa sam krenula istraživati, i naravno, naišla na svakakva mišljenja. Neki stručnjaci, a i mame koja smatram dovoljno mjerodavnima za mišljenje (jer su mame) smatraju da je dolično odgojiti dijete da ne skačete na svaki njegov mig. To su takozvani "pustite ih neka krvare" tipovi roditelja koji smatraju da ignoriranjem dječjeg plača stvaraju generacije djece koji će zapravo znati brinuti o sebi jer neće za svaku sitnicu trebati pomoć od neke druge osobe (roditelja/učitelja/bilo koga).
Neke su mame izjavile da vole pustiti svoju djecu da se sama izbore/utješe, naravno, ako udarac ili pad nisu bili baš pretjerano opasni), jer ih na taj način uče da ne manipuliraju drugima. Nisu tu samo udarci u pitanju. Oni bole i djeca jednostavno trebaju mamu koja će dati pusu u njihov ranicu, ali tih rana najčešće uopće nema i zato ova polemika. Ne samo zbog padova, nego zbog svega.
"Ovaj mi je uzeo kanticu, buhuhuhuhuh".
"Onaj mi ne da svoj bicikl, buhuhuhuhu".
"Ja sam htio ići prvi, buhuhuhuhu".
Ako će roditelji skakati baš na svaki njihov buhuhuhu hoće li time stvarno stvoriti čovjeka koji će manipulirati drugima, stalno očekivati od drugih da dobivaju njihove bitke?
Je li bolje odmahnuti rukom već od prvih koraka i jednostavno izignorirati svaku sitnu potrebu djeteta, ili skakati na svaki njegov mig? Ili je opet najbolje rješenje neki miks jednog i drugog?
Zato sam se zbog previše informacija na kraju ipak obratila dječjem psihologu Tovahu Kleinu, direktoru Barnard centra za djecu koji je rekao:
"Odgoj djeteta nikada ne bi smio biti bijel ili crn. Nema toga. Treba se pronaći ravnoteža u svemu, jer ne valja ako ste stalno posvećeni djetetu, a ne valja ni ako ih učite da sve dobiju sami. Čak ni previše samostalnosti u dječjoj dobi nije dobro. Treba pronaći balans koji će djetetu jasno reći: Želim da se osjećaj sretno i sigurno znajući da sam ja uvijek tu uz tebe, ali isto tako želim da znaš da ja znam da ti mnoge stvari možeš napraviti sam." To je poruka koju dijete mora osjećati duboko u sebi i mora biti siguran da je to baš tako.
A evo i dokaza:
Ekipa sa Sveučilišta u Arizoni radila je nekoliko studija na ovu temu, a rezultati su pokazali sljedeće.
Djeca čiji su roditelji bili spremni utješiti ih kada je trebalo izrasli su u male ljude koji su bili puno bolje pripremljei za život, odnosno koji su puno brže našli svoje mjesto u društvu, za razliku od djece čije su potrebe roditelji često ignorirali, koji su ih čak i kažnjavali kada su pokazali svoje ranjene dječje emocije, a ta su djeca, pokazalo se, teže pronalazili načine kako se uklopiti. Jednostavno - bila su pregruba.
Pokazala je to i druga studija - baš tim istim zaključkom, koja kaže da djeca onih grubljih roditelja jednostavno ne pokazuju dovoljno kvalitetne, odnosno dovoljno prihvatljive socijalne vještine te će se teško moći promijeniti u svojoj budućnosti.
Zapravo, moje pitanje s početka ove priče, možemo li djetetu ikako dugoročno naštetiti ako ćemo ignorirati njihove potrebe, zvati ih cmizdravcima, ne dozvoljavati im da plaču pred drugima - rezultat će biti još vidljivi kako djeca budu odrastala.
Jedna takva studija rađena je na uzorku studenata i pokazala je da su djeca koja su priznala da im roditelji baš nisu bili česta podrška u njihovom izražavanju emocija, koji su ušutkavali dječje negativne emocije, upravo su oni imali najviše problema s vlastitom kontrolom bijesa. Sve ono što nisu mogli i nisu smjeli ispoljavati kao djeca, ispoljavaju sada i to vjerojatno duplo više nego što bi u zadanim situacijama trebali. Jednostavno planu i ne mogu se kontrolirati kada god upadnu u neku negativnu situaciju.
A postoji još jedna vidljiva odlika tog grubljeg roditeljstva vidljiva u kasnijim godinama a to je ona da takva djeca ne sve manje pokazuju interes za svoje roditelje, udaljavaju se od njih i te veze vrlo često postaju tek veze na daljinu.
I posljednja, odnosno najstarija studija koja datira još iz 1983. godine kaže da djeca koja su u ranoj mladosti imala toplu vezu sa svojim roditeljima, osjećali su se sigurno, voljeno i bezbrižno, kasnije su u životu, a to je bilo primjetljivo i u školskoj dobi, izrasla u osobe koje nisu tražile puno pomoći od drugih.
Dakle, postoji sprega koja kaže - ukoliko ste uvijek tu za svoje dijete nećete od njega napraviti manipulatora. Čak štoviše, manipulator će češće biti ono dijete koje u mladosti nije imalo potrebnu podršku pa će, kada jednom odraste, uvjetovati pomoć od drugih. Dakle, uvjetovati, ne tražiti.
No otkud onda ta vrlo česta potreba roditelja da svojoj djeci svakodnevno govore "smiri se", "nije to ništa", "potrudi se sam"...
Čak ni stručnjaci koji se bave tim pitanja ne mogu točno reći od kud ta potreba, ali da bi objasnili zašto te floskule nisu dobre naveli su primjer djevojčice koja trenira neki sport.
Recimo da djevojčica padne na treningu i udari se da joj stane modrica. Djevojčica će zaplakati od bola, njena ekipa će stati i promatrati je s prilično mnogo empatije. No ako se u priču uključi mama/tata pa dobaci kćerki da prestane plakati jer su udarci sastavni dio sporta, djevojčica bi se mogla naći u još većem problemu. I mogla bi početi plakati još jače i još neutješnija. Zašto? Zato što joj je u tom trenutku pored fizičke boli nanijeta i šteta u obliku srama. Ona će se početi sramiti jer je pala, jer je plakala, jer je boli, i u jednom trenutku mogla bi početi razmišljati da zbog svega toga jednostavno pobjegne, odustane od sporta, a samo zato da se više nikada ne bi mogla naći u istoj situaciji.
Tako jednostavno, a opet tako složeno, jer jedno je možda malo ignorirati dječji plač, ali tražiti od djeteta da prestane osjećati fizičku bol, da prestane pokazivati svoje emocije, svoje razočarenje, to znači sabotirati dijete u cijelosti i navoditi ga da zatomi apsolutno svaku emociju jer jer roditelja SRAM.
Nijedna emocija nije štetna i svaki roditelj na svijetu to mora znati. Svaka emocija mora se ispoljiti, samo da to ne bi bilo pretjerivanje, kako dijete raste treba ga učiti ne da nauči kontrolirati svoju emocije, već da je nauči ispoljiti na prihvatljiv način.
Naravno da će malo dijete plakati jače i da neće prestati samo zato što u njega gledaju baš svi, ali veće dijete već mora znati da ne može radi jednog ogrebanog koljena zavijati i živcirati cijelu nogometnu momčad plus gledatelje.
Tu je ta stavka koja mora biti djelo roditelja - naučiti dijete kada stati. To nije lako. To je najteži dio posla, ali ako će roditelj biti dovoljno mudar i u svakoj takvoj sitnici znati pravilno odreagirati djeca će naučiti jednu iznimno važnu lekciju. Onu koju smo već spomenuli - roditelji su uvijek tu za mene i zbog mene, ali ja znam sam popraviti stvar.
A to znači:
Kada dijete padne naučit će se sam dignuti, pogledati ozljedu, protrljati koljeno i nastaviti dalje uz malo kukanja.
Kada dijete padne malo jače pa raskrvari koljeno, pozvat će mamu/tatu kroz suze i plakanje da dođu ljubiti i staviti flaster.
Ako će dijete izgubiti svoju voljenu igračku pa će krenuti dreka, cendranje i zapomaganje, naučit će da pozovu svoju mamu/tatu i pomoć kako bi se zajedničkim snagama potrudili locirati igračku, ili će mama/tata biti samo mudri savjetnik i razgovorom pokušati navesti dijete da se samo sjeti gdje ju je ostavio.
To znači da će dijete uvijek biti sigurno da su mu mama i tata tu, ali da prvo pokuša sam riješiti svoj problem.
To je balans. To je ključ uspjeha samosvjesnog djeteta. Ne skakati na svaki mig, nipošto ne skakati prije nego se mig uopće dogodi, a posebno ne kažnjavati dijete jer se udarilo.
Jednostavno, budite tu sustavno da naučite svoje dijete da je svaki problem rješiv i da svaka rana može zacijeliti.
Bez da o tome znaju i susjedi iz treće ulice.