Foto: fotobeba/123rf
AKO JE nešto u posljednje vrijeme zaintrigiralo znanost to je jedno obično viđenje beba! Mnogi smatraju kako se bebe rađaju "slijepe" - odnosno da vide mutno, da su kratkovidni i da općenito gledajući tek s vremenom progledaju. No sada postoje dokazi kako bebe uopće vide! Jer ne samo da dobro vide, već vide i mnogo bolje od svojih roditelja! Dobro, okej, možda ne baš bolje, ali u svakom slučaju vide štošta što roditelji više ne mogu vidjeti.
Sjećate li se primjera one haljine čija je boja podijelila svijet i to ponajviše zato što tu nije bilo riječ o nijansama već dilemi je li haljina bijelo-zlatna ili plavo-crna!?
Recimo da je taj primjer možda najbolji odgovor na pitanje kako vide bebe, jer kada bi bebe mogle pričati zapanjili bismo se kada bi nam za mnoge konstatacije na koje smo mi odrasli navikli dale neki sasvim drugačiji odgovor. A to je zato što bebin mozak i mozak odraslih ljudi doslovno različito interpretiraju stvari koje vidimo i doživljavamo.
Ove su teze objavljene i pojašnjene u časopisu Scientific American, a glavna je smjernica stavljena na činjenicu da su ljudi tijekom života razvili konstantnu, dosljednu, uobičajenu percepciju za razliku od beba (do pet mjeseci starosti).
Konstantna percepcija je kada mi već na temelju iskustva prepoznajemo neki predmet, sliku, unatoč tome što isti taj predmet viđamo u drugačijim veličinama, bojama, drugačije obasjano svjetlom, u drugačijem okruženju. Ali znamo što je to.
Ili kada vam lice sugovornika naglo obasja sunce ili oblak baci sjenu, vi svejedno vidite istu osobu.
To je to znanje i percepcija koju bebe tek uče nakon rođenja. Isprva vide samo gomilu takvih promjena, a tek potom uče ignorirati ih kako bi mogli vidjeti ono što ostaje nepromijenjeno u svim tim scenarijima.
Kada počnemo učiti i pamtiti zapravo gubimo tu sposobnost primjećivanja kontradiktornih slika u jednoj - što znači da bebe vide svijet koji ljudsko oko više ne može zapaziti.
Znanstveni tim proučavao je 42 bebe stare od tri do osam mjeseci kojima su za potrebe ispitivanja pokazivali 3D slike. S obzirom da bebe nisu znale reći što vide ekipa im je mjerila vrijeme koliko su dugo promatrali svaku sliku. Došli su do zaključka da ako beba puno kraće gleda drugu pokazanu sliku to bi moglo značiti da je pomislila kako je do sada već gledala istu sliku (prvu sliku).
No ako je drugu sliku gledala jednako dugo kao i prvu to bi značilo da su bebi obje slike bile jednako interesantne, odnosno jednako nove.
Podaci su pokazali da su bebe od tri do četiri mjeseca starosti još uvijek imale veliku sposobnost primjećivati razlike u promjeni svjetlosti, dok su je već sa pet mjeseci počeli gubiti. Djeca do godine dana zapravo izgube dosta svojih prvotnih sposobnosti pa tako s 12 mjeseci više ne zamjećuju razlike na licima majmuna koji su ljudskom oku nemogući za primijetiti, te isto tako gube sposobnost prepoznavanja glasova ukoliko ih čuje na nekom drugom jeziku.
Takav gubitak osjetljivosti na različite doživljaje istoga koje smo proživljavali u svojim prvim mjesecima stvorila je zapravo veliku prazninu koja se postavila između nas i fizičkog svijeta.
Doduše, možda nam je taj gubitak omogućio da lakše prilagodimo našu percepciju okolišu čak i ako je ostavio veliki dio stvarnosti zauvijek izvan našeg dosega.
Doduše, možda nam je taj gubitak omogućio da lakše prilagodimo našu percepciju okolišu čak i ako je ostavio veliki dio stvarnosti zauvijek izvan našeg dosega.