Sve više djece u Hrvatskoj treba pomoć logopeda, stručnjaci objašnjavaju zašto

Foto: Shutterstock

NAJNOVIJI podaci govore nam da sve veći broj djece u Hrvatskoj treba logopeda. S obzirom na to da je rana intervencija ključna, nakon čekanja na prvi pregled i još duljeg čekanja na sam početak terapije, cijeli se ionako kompliciran proces može dodatno oduljiti. A djece kojima je potrebna pomoć svake je godine sve više.

Roditelji često znaju biti u nedoumici kada prvi put posjetiti logopeda. Iako je teško reći točnu dob jer se različite teškoće uočavaju u različito vrijeme, dobro je voditi računa o određenim normama kod razvoja komunikacije, jezika i govora. Važno je pritom imati na umu da svako dijete ima vlastiti tempo učenja, ali bi ipak trebalo pripaziti na znakove koji jasno ukazuju na to da je djetetu potrebna logopedska terapija.

''Roditelji najčešće reagiraju kada uoče da njihovo dijete ne govori ili govori manje ili drugačije od svojih vršnjaka. Važno je razumjeti sljedeće - da bi dijete moglo razviti govor, prije toga mora usvojiti jezik, a temelj za razvoj jezika je razvoj i sudjelovanje u komunikaciji. Prva godina života naziva se još predjezičnom fazom, a u toj dobi možemo uočiti da se dijete okreće prema izvoru zvuka, često ispušta zvukove i smiješi se dok mu se obraćate, okreće glavu prema osobi koja mu govori, glasa se različitim glasovima, zatim učestalo brblja (babababa, tatata), sudjeluje u interakciji, odaziva se na svoje ime, sluša dok mu se govori, raduje se brojalicama, razumije česte riječi (ne, pa-pa, mama), oponaša glasanje odraslih, razumije i koristi pokaznu gestu'', objašnjava nam Ines Hraste, magistra primarnog obrazovanja i direktorica edukativno-savjetodavnog Centra Misli.

Do godine dana dijete bi trebalo reći prvu riječ

Objašnjava kako se očekuje da će do navršavanja prve godine života dijete izgovoriti riječ sa značenjem. Isto tako naglašava da je važno razumjeti kako jezično razumijevanje uvijek prethodi jezičnoj proizvodnji, odnosno da broj riječi koje dijete razumije treba biti značajno veći od broja riječi koje ono proizvodi.

Tako bi dijete do druge godine trebalo razumjeti jednostavne naredbe i pitanja, učestale nazive za stvari, ponavljati riječi koje izgovaraju ljudi oko njega, imenovati poznate stvari koje vidi u svojoj okolini te koristiti dvočlane izraze.

Od druge pa sve do navršetka treće godine dijete bi trebalo slijediti dvočlane naloge, koristiti se jednostavnim rečenicama od dvije do tri riječi, odgovarati na pitanja tko, što i gdje te polako početi govoriti o stvarima koje se u tom trenutku ne nalaze u njegovoj blizini.

Sa četiri godine dijete usvaja kompliciranije naredbe

Do četvrte godine života dijete izvršava nešto zahtjevnije naredbe kao što je naprimjer "idi u sobu, nađi čarape i donesi ih", govori o događajima u vrtiću, služi se višečlanim rečenicama, a njegov je govor već razumljiv i nepoznatima.

Do pete godine dijete uživa u dugim pričama i odgovara na pitanja vezana uz njih, točno izgovara glasove, služi se gramatički pravilnim rečenicama te zna ispričati kompliciraniju priču. Hraste naglašava kako naveden kratki pregled miljokaza rane dobi može biti okvirna smjernica, ako dođe do bilo kakvog odstupanja od okvira, trebalo bi razmisliti o eventualnom javljanju logopedu.

I roditelji sami mogu pomoći djetetu

''Važno je shvatiti da je svaka situacija korisna za razvoj komunikacije, jezika i govora, a osobito situacije koje se svakodnevno ponavljaju, poput presvlačenja, hranjenja, kupanja, odlaska na spavanje... Roditelji su najdostupniji model djetetu. Kao što najčešće intuitivno i činimo, poželjno je govoriti djetetu jednostavnim jezikom, kraćim rečenicama i naglašavati ono ključno u rečenici. Osim toga, svi najčešće reagiramo na prvi djetetov glas, znajući već što od nas traži. Potrebno je pokušati ipak potaknuti dijete da nam objasni što želi svojim riječima. Umjesto da mu unaprijed damo ono što traži, ponudimo mu mogućnost izbora, na primjer: Hoćeš li piti vodu ili sok? Djetetu suženog rječnika uvelike znače ponuđene opcije u usvajanju jezika kao i učestalo imenovanje i komentiranje stvari oko sebe. U slučaju da se radi o nekoj igrački ili manjem predmetu, dobro je podići taj predmet u razinu lica i imenovati ga, kako bi dijete bilo usmjereno na roditelja i imenovani predmet'', objašnjava Hraste.

Ključ uspjeha je u upornosti i strpljivosti

Isto tako naglašava veliku važnost u ohrabrivanju djeteta da bude samostalno u svakodnevnim aktivnostima, bez obzira na to je li riječ o obuvanju, presvlačenju ili pranju ruku. U početku to uzima nešto više vremena, ali u učenju novih vještina, ističe, uvijek je važno biti strpljiv.

''Uključivanje djeteta u svakodnevne aktivnosti i davanje uloge našeg malog pomagača uvijek će biti poticajno. Opisivanje svega što radimo i što je najbitnije – ponavljanje! Opet i opet i opet - jer tako djeca najbolje uče. Također je važno da se igrate s djetetom jer je njegovo najprirodnije okruženje upravo igra. Igranje na podu, biti u razini njegovih očiju, sudjelovanje u tome što dijete najviše voli, biti zainteresirani za njegove interese, stvaranje povezanost kroz zagrljaje i poljupce. U slučaju pogrešnog izgovora određene riječi ili pogrešnog/nepotpunog oblikovanja rečenice, potrebno je ponoviti riječ ili rečenicu na ispravan način, ali ono što je dijete pogrešno izgovorilo, mi bismo na ispravan način trebali prenaglasiti. Nije potrebno govoriti: Ne kaže se tako, već je važno dati ispravan model'', dodaje.

Učestalo hvaljenje djeteta za sve dobro što je reklo ili napravilo još je jedna bitna stavka za građenje njegovog samopouzdanja, ali samim time i njegovih vokalnih sposobnosti. Na kraju će roditelji uz praćenje djetetovog napretka sami vidjeti napreduje li dijete ili je ipak potrebno potražiti pomoć stručnjaka.

Istraživanja pokazuju da danas sve veći broj djece treba pomoć logopeda

U Hrvatskoj jedan logoped dolazi na 7000 stanovnika dok je prosjek Europske unije jedan logoped na 3000 stanovnika. Logopedi su preopterećeni, a liste čekanja sve duže. Kako bi se liste mogle rasteretiti, važno je na vrijeme pristupiti rješavanju artikulacijsko-fonoloških poremećaja koji su u predškolskoj dobi najučestaliji jer oko 30 posto djece vrtićkog uzrasta ima poteškoće s izgovorom, misli naša sugovornica.

''Razvoj logopedske znanosti, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, doprinosi razvoju dijagnostike, a uz to je i svijest javnosti o komunikacijsko-jezično-govornim poremećajima veća. Samim time, iako bi neki problemi ranije bili pripisani nezainteresiranosti i lijenosti djeteta, ili bi to dijete jednostavno bilo opisano kao lošiji učenik, danas ipak imamo objašnjenje zašto je to tako i ta su djeca ranije prepoznata. Svakako ulogu ima i napredak u medicini koji je smanjio mortalitet neurorizične djece, ali ipak nije moguće smanjiti neurorizične čimbenike koji se javljaju tijekom trudnoće i porođaja, kao ni predvidjeti potencijalne rizike za razvoj određenih teškoća'', objašnjava.

Najčešći jezično-govorni poremećaji kod djece

Među jezično-govornim poremećajima kod djece, tvrdi Hraste, prednjače poremećaji izgovora, odnosno artikulacijsko-fonološki poremećaji koji se javljaju kod više od 30 posto predškolske djece. Osim poremećaja izgovora, učestale su jezične teškoće koje se očituju u kašnjenju razvoja govora, nedovoljno razvijenom rječniku, kašnjenju u razumijevanju govora drugih te agramatičnosti u govornom iskazu.

Na kraju, tu su i poremećaji tečnosti govora poput mucanja ili brzopletosti, poremećaji glasa, motorički govorni poremećaji, a u školskoj dobi specifične teškoće učenja koje se odnose na disleksiju, disgrafiju i diskalkuliju.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.