"Lijepo ime Vlatko, Bog ga živio": Predsjednik je otišao, naslijeđe ostaje

Foto: Index

TEŠKO je oprostiti se od pravih velikana, a Vlatko Marković je to, u nogometnom smislu, zaista bio, a jedan je od rijetkih od kojega smo se dvaput oprostili. Prvi put kada je prije nešto više od godinu dana otišao u zasluženu mirovinu prepustivši mjesto predsjednika HNS-a Davoru Šukeru. Drugi put, nakon što je izgubio posljednju životnu utakmicu.

Zadužio je hrvatski nogomet tamo gdje se najviše broji, na terenu i trenerskoj klupi, no kao najdugovječniji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza odgovoran je i za nemjerljivu štetu koju su "bitange" oko njega nanijele domaćem nogometu. Neki su njegov način vladavine uspoređivali s Titom, drugi su ga smatrali posljednjim Tuđmanovim kadrom, a za sebe je, kao i obično u trećem licu, govorio: Vladar hrvatskog nogometa se zove Vlatko Marković, i otići ću kad ja to budem htio.

Povodom smrti Vlatka Markovića, donosimo vam isječke velikog intervjua za Index, kojeg je dao prije tri godine uoči posljednje i najveće dvije bitke svoga života.

U predvečerje finalne borbe s Igorom Štimcem za predsjedničku fotelju, Marković je u opširnom razgovoru za Index progovorio i svojoj karijeri, uspjesima, općem stanju u hrvatskom nogometu i njegovoj budućnosti te najtežim trenucima svog života.

"Ljudi u Hrvatskoj znaju što je Vlatko Marković napravio za hrvatski nogomet. I to u svim pokrajinama, ne samo u Zagrebu. Osluškujem narod i da čujem sve negativno o čemu se govori, odavno bih otišao. No, u ovom trenutku petorica me ne mogu zamijeniti. Biti na mojoj funkciji, kada se uzme u obzir stanje u Hrvatskoj, gotovo je nemoguće. Taj posao može raditi samo iskusni nogometni čovjek. Stabilizirao sam Savez. Danas bismo vjerojatno još bili u kokošinjcu Ilice 121, ali ja sam našoj obitelji riješio krov nad glavom. Bili smo treća momčad na svijetu, a u posljednjih smo 12 godina između 6. i 12. mjesta na Fifinoj ljestvici. Jedna tako mala, a kvalitetna zemlja, tu nema komparacije u svjetskim okvirima. Treba li uopće spominjati utjecaj naših ljudi u Uefinim i Fifinim komisijama? Nadalje, gdje god da smo došli, svugdje u svijetu ova je reprezentacija priznata. Mi smo stvorili jedinstvenu atmosferu u državi", govorio je tada Marković.

HNS je u 2008., rekordnoj godini, ostvario gotovo 180 milijuna kuna prihoda, a tko zna koliko ukupno u 14 godina Markovićeve vladavine. Novcu se u Rusanovoj gubio trag, a Hrvatska danas nema ni kamp ni respektabilan stadion, a o ostatku infrastrukture ne treba ni trošiti riječi.

"Svi su ljubomorni jer se Savez vodi na način na koji se vode svi svjetski savezi. Imamo dovoljno novca koji nismo dobili iz zraka. HNS je već 12 godina među najboljima na svijetu. To kažu ljestvice Fife i Uefe. Ovdje se najbolje potvrđuje ona stara izreka da Hrvat najviše mrzi tuđi uspjeh".

Zamjeralo mu se kako se nosio s kritikama svoje diktature, od potpunog ignoriranja problema, do sipanja uvreda novinarima i protivnicima. I na poruke s tribina, koje su dugo dugo tražile njegov odlazak, imao je odgovor.

"Vladar hrvatskog nogometa se zove Vlatko Marković. Ne zbog titule, već zbog onoga čime je ovlašten. Ako znate da sam predsjednik tehničke komisije Uefe, onda vam je sve jasno. Ako se jednoga dana smilujem, onda ću vam dovesti i Platinija da ga pitate tko je Marković u Fifi i Uefi... U ovoj kući trenere postavljam ja. Kao i sve ostalo".

No, kada je trebalo preuzeti odgovornost za prljave stvari, Marković je okretao ploču. Tako je godinama potpuno ignorirao Mamićevo orgijanje u Dinamu, a zaboravio je izbaciti Dinamo iz lige 2000. godine zbog neisplaćenih dugovanja bivšim igračima.

"Nije moj posao baviti se time. Uloga predsjednika sasvim je drugačija. Ne sjećam se toga, moram sada ići", u svom stilu rekao nam je Marković u travnju 2009. na pitanje o toj temi.

Upravo je savez s Mamićem ono što se Markoviću najviše zamjera, jer je osigurao povoljne uvjete za širenje krakova njegove kriminalne hobotnice i nogometne močvare. Mamić mu je uzvratio donošenjem pobjede nad Štimcem u borbi za HNS, ali mu je i presudio dvije godine kasnije, kada je na sramotan način Markoviću zabio nož u leđa i na njegovo mjesto postavio Davora Šukera i Damira Vrbanovića.

"Nogomet je svugdje biznis. Zašto tako ne bi bilo u Dinamu ili Hajduku? Zdravko shvaća biznis na način da sve ostaje u Dinamu. On je izvanserijski čovjek i iz dana u dan postaje sve bitnija ličnost u nogometnoj Europi. On razumije nogomet i biznis. Pa tako se radi i u Barceloni, Rapidu.. Kupuješ igrača kada je najjeftiniji i prodaješ kad je najskuplji. Poznajem cijelu obitelj Mamić. Da nema Zdravka, ne bi bilo ni Dinama. Poznajem Zdravkovog oca, brata Stojka osobno sam odveo u Hajduk. Bio je izvanredan nogometaš, a oni su izuzetna obitelj. Zdravko je impulzivna ličnost, ali ima karakter. Da mi je rođeni brat, upravo takvog bih poželio. Mislim da Dinamova publika već puno bolje prihvaća Mamića, jer uviđa što je u ovom trenutku napravio za klub. Želim mu dug opstanak u Dinamu".

Korumpirani suci pokajnici optuživali su ga da je znao za namještanja utakmica u HNL-u, počevši od ukradenog naslova Rijeci, Zagrebove titule 2002. kada je klubom vladao Markovićev šogor Miroslav Marčinković pa sve do slučaja Širić i Djedović. Preživio je čak četiri velike afere s namještanjem utakmica (Kwedi, Robin Bokšić, Offside, Širić), ali ostao je dosljedan.

"Nikada nije bilo namještanja u našoj ligi. Nisam imao problema s tim, ali kada se Bokšić stvorio, doletio sam u Hrvatsku prvim avionom. Otišao sam Platiniju i sve je u 15 dana bilo riješeno. Dokazali smo tko su ti "honorarci" Uefe".

"Naše momke donekle mogu shvatiti, izašli su iz revolucije, u revoluciji su rođeni. Čovjek treba imati razumijevanja, no nema isprike za scene koje smo gledali u Pragu, Žilini ili Zagrebu. To su scene užasa. Svi ti momci, koliko god bili dragi, imaju određene frustracije. Mi im pomažemo koliko možemo. Momci iz udruge Uvijek vjerni imaju budućnost, ali moraju se prilagoditi ponašanju Europe, a ne Hrvatske. Plaćene navijačke poruke su već "demode". Razumijem navijače na sto načina, ali ne mogu shvatiti da idu besplatno na utakmice, a onda pljuju po svemu. Ostavljaju dojam hordi, rulje... To sve treba eliminirati. I gay parade također, to je ogavno".

Iako je vodio oba najveća hrvatska kluba, Markoviću se pripisuje produbljenje antagonizama između Sjevera i Juga. "Nikada nismo okrenuli leđa Splitu ili ne daj Bože Hajduku", kazao je.

Na pitanje kada mu je u karijeri bilo najteže, odgovorio je:

"Kada mi je poginuo sin Tvrtko. Tada sam bio u Hajduku, dan nakon sprovoda igrali smo protiv Radničkog iz Niša, dobili smo 5:0. Kada sam ušao na Poljud, svi su mi pjevali Lijepo ime Vlatko, Bog ga živio...  Bilo je fantastično, i sad se cijeli naježim...."

Iako je zazivao ujedinjenje "vatrenih" koji će preuzeti Savez nakon njegova odlaska, nikada nije uspio privući Zvonu Bobana, podalje od Rusanove držao je i druge legende poput Josipa Skoblara, ali zato je fotelje i funkcije dijelio krajnje sumnjivim likovima, budućim zatvorenicima i osobama koji sa sportom nemaju nikakve veze.

Marković sa sobom odnio i tajne iz Rusanove

Početak njegovog pada označio je poraz u kampanji za domaćinstvo Eura 2012. Smijeniti ga je htjela i politika (Sanaderova), no i to je preživio. Politiku nije mogao izbjeći, postavio ga je Franjo Tuđman, Stipe Mesić obranio, novi HDZ pokušao ga srušiti, a "kukurikavci" su mu osigurali miran odlazak u mirovinu.

"Nikada nisam imao interesa za državni vrh, osim dok je predsjednik bio Franjo Tuđman. Poštujem Mesića, on je vrhunski sportaš i moj prijatelj. Ali Tuđman je posebna priča. Moramo biti svjesni da kao mali narod moramo biti na ovoj ili onoj strani. Hrvatskoj je nogomet došao kao ozeblo sunce, sjećamo se što su na Maksimiru napravili Boban i njegovi suigrači, pred samo stvaranje Hrvatske. Zato moramo voljeti Bobana, Šukera i ostale..."

No, dio "vatrenih", koje je zazivao u svakoj prilici, na kraju su ga koštali pozicije, Ćiro Blažević tvrdi - i života. Nitko točno ne zna kada je gadna bolest počela lomiti nekad kršnog braniča, ali sigurno je da su njegovi najbliži suradnici u HNS-u to znali iskoristiti za svoje interese još dok je bio glavni i odgovorni. Kada im više nije bio potreban (ili je postao preopasan) Marković je smijenjen i zaboravljen. "Trener svih trenera" uvjeren je kako je način odlaska iz Rusanove itekako utjecao na razvoj bolesti te ga je na kraju dotuklo. Marković je sa sobom odnio i brojne tajne iz Rusanove, kao i odgovore na niz pitanja koja bi mogla pomoći raščistiti "nogometnu močvaru".

Više o prljavoj predsjedničkoj kampanji, odlasku Vlatka Markovića iz HNS-a i aferama koje su pratile njegov mandat, čitajte u bogatoj Indexovoj arhivi.

Sedam godina dao je Dinamu kao igrač, a pet kao trener

Oni koji pamte "sretnije dane", Markovića će pamtiti kao snažnog igrača i velikana igre te uglednog trenera i gospodina.

Vlatko Marković nogometnu je karijeru započeo 1955. godine u Iskri iz Bugojna, gdje je i rođen 18 godina ranije. 1956. prešao je u Čelik iz Zenice za kog je nastupao dvije godine. Stasiti bugojanski stoper 1958. godine otišao je na školovanje u Zagreb, gdje se prijavio u NK Dinamo. Pod vodstvom trenera Milana Antolkovića ubrzo je zaigrao za prvu momčad i postao stožerni igrač u sljedećih sedam godine. Ukupno je u modrom dresu skupio preko 100 ligaških susreta. 1965. godine kao 28-godišnjak Marković je u belgijski Gent. Sezonu kasnije okušao se u austrijskom niželigašu Wieneru da bi karijeru završio u redovima bečke Austrije 1968. godine.

Na SP-u u Čileu izabran u momčad prvenstva

Marković je bio član mlade jugoslavenske reprezentacije, ali i seniorske momčadi za koju je upisao 16 nastupa. Kao Modra uzdanica, 1962. godine bio je udarni član jugoslavenske reprezentacije koja je nastupila na svjetskom nogometnom prvenstvu u Čileu pod vodstvo Ljubomira Lovrića i Prvoslava Mihajlovića. Nakon drugog mjesta u skupini Jugoslavija je u četvrtfinalu svladala Zapadnu Njemačku, da bi u polufinalu izgubila od Čehoslovačke 3:1. U susretu za treće mjesto bolji je bio Čile s 1:0. Dražan Jerković na kraju je s Garrinchom, Vavom, Sanchezom, Alberom i Ivanovom podijelio naslov najboljeg strijelca natjecanja. Interesantno, Marković je izabran u najbolju momčad prvenstva.

Vodio Rapid Beč, Standard i Nicu - jedini stopostotni hrvatski izbornik

Po završetku igrače karijere, Marković se nekoliko godina odmorio od nogometa, a prvu pravu priliku kao trener dobio je 1973. godine u Standardu iz Liegea. Već sljedeću sezonu preuzeo je Nicu koji je vodio dvije godine. Uslijedile su gaže u Hajduku, Dinamo pa opet Nici i Dinamu. Od 1985. godine vodio je bečki Rapid, pa onda još u dva navrata i Dinamo. S Dinamom je osvojio jugoslavenski nogometni kup u sezoni 1979./80. Trener je i sportski direktor bečkog Rapida od 1984. do 1990. godine, s kojim osvaja nekoliko trofeja. 1993. godine nakratko je vodio i reprezentaciju Hrvatske, ostavši do dan danas jedini stopostotni izbornik Vatrenih. U svojoj jedinoj utakmici na klupi, s 3:1 svladao je izabranu nogometnu vrstu Ukrajine.