IZA ZLATKA Dalića je najgori turnir u sedam godina otkako je izbornik hrvatske nogometne reprezentacije. Euro u Njemačkoj je za Hrvatsku gotov već u skupini nakon što je uzela tek dva boda iz tri susreta uz gol-razliku 3:6. Kao i svaki put kada reprezentacija podbaci u odnosu na većinska očekivanja, poteže se pitanje o smjeni trenera.
Ako je suditi prema Indexovim anketama, Dalić gubi plebiscitarnu podršku pa je u velikoj anketi 56% čitatelja glasalo za njegov odlazak. No to i nije loš rezultat za njega s obzirom na to da su dojmovi s loše odigranog Eura i ispadanja za koje je on označen glavnim krivcem ovako friški.
U međuvremenu je Marijan Kustić potvrdio da će Dalić ostati izbornik, ali to neće zaustaviti razgovor o tome je li njegov ostanak dobra odluka. To je u javnom prostoru pitanje isključivo dojma - pa, ako baš hoćete, i simpatiziranja. Umjesto toga, treba pričati o procesima i sva pitanja usmjeriti prema tome.
Jeste li za Dalića ili protiv njega?
U proteklih sedam godina, koliko traje Dalićev mandat na klupi hrvatske reprezentacije, postoje dvije priče i dva dojma. Prva je ona o Daliću, nogometnom izborniku, taktičkim i kadrovskim rješenjima koje na toj poziciji osmišljava i rezultatima koje tako ostvaruje. S obzirom na vanserijski uspjeh, to bi trebalo biti sasvim dovoljno i jedino relevantno.
No Dalić je s vremenom stvorio i drugu priču - onu o sebi kao fenomenu i simbolu. U toj priči sasvim je nebitno pitanje treba li lijevo krilo igrati Kramarić ili Pašalić, sasvim je nebitno može li Hrvatska igrati s petoricom u zadnjoj liniji i tko treba izvoditi prekide. Bitno je samo jeste li na pravoj ili pogrešnoj strani nacionalne istine.
Nogomet za vrijeme natjecanja prate baš svi i ne postoji bolje vrijeme za preprodaju jeftinog etno biznisa i kič nacionalizma, a to znaju manje-više svi koji obitavaju u javnom prostoru, a velika većina ih to i koristi. Dalić je to među prvima shvatio.
Doduše, za razliku od pijanog tetka koji u Facebook komentarima piše o Orjuni i četnicima, Dalić taj izričaj uzgaja puno nježnije, no poanta je vrlo slična. Na klupi Hrvatske nije čovjek koji donosi dobre ili loše odluke pa ga shodno tome treba kritizirati.
Na klupi Hrvatske je Hrvat i katolik, simbol nacionalnog duha, a zadnji stupanj blasfemije i izdaje je reći da je jedan turnir odradio lošije nego drugi i da mu momčad ne izgleda dobro. Nije taj fenomen nastao slučajno i nastao je i prije nego što je HRT odlučio i formalno jeftinu patetiku učiniti službenom nacionalnom politikom.
Dalića se uglavnom kritizira zbog sasvim krivih stvari, ali za to si je sam kriv
Da bi takva politika imala smisla, da bi se mogla kultivirati i potpirivati mase, potrebno je imati neprijatelje. Čak i kad ih uistinu nema ili su beznačajni, potrebno ih je staviti u prvi plan. Jedini sport popularniji od nogometa u nas je mjerenje hrvatstva, a zna se tko posjeduje ultimativno moralno i božansko pravo postaviti mjeru.
Dalić se tako već godinama razračunava sa svima izvan radijusa kojem su on i HNS ocrtali granice koja dijeli poželjne od nepoželjnih. Jednog dana je sposoban reći kako se protiv Španjolske predao u 60. minuti i izvadio glavne igrače, a onda svojeg igrača baciti pod autobus jer je promašio penal na 0:3 u 80. minuti.
Već idućeg dana je sposoban iščuđavati se i tvrditi da mediji pakiraju njemu i reprezentaciji jer rade priču "ni iz čega". Vjerojatno onima koji su se usudili primijetiti da je Brozović igrao loš turnir jer je on prije svega nogometni igrač, a ne zlatno tele kojem smo nedostojni izgovoriti ime.
Napadao je Dalić u međuvremenu i FIFA-u i UEFA-u žalopojkama kako nikoga nije briga za malu Hrvatsku. Pa je tako spomenuo da je Hrvatska, za razliku od Italije, igrala protiv Albanije usred dana. Zaboravio je kako je UEFA, u svom masterplanu uništenja Hrvatske, dala Italiji dan i pol odmora manje u odnosu na Hrvatsku. A odmor između utakmica puno više determinira rezultat nego period dana u kojem se igra utakmica.
Svatko tko doma ima struju zna kako su priče o podcijenjenoj Hrvatskoj glupost koja ima za cilj nahraniti najniže pobude po kojima je cijeli svijet protiv nas, iako se za isti fenomen spremno rugamo istočnim susjedima.
Svugdje na svijetu hrvatska reprezentacija ima maksimalan respekt, većina neutralaca navija za nju, a njeni najveći i najpoznatiji igrači su cijenjeni gdje god se pojave. Problem hrvatske reprezentacije nisu ni UEFA ni suci koji su "poslani po nalogu" ni unutarnji neprijatelji. Problemi Hrvatske su vidljivi svakom tko je odgledao bar jednu njenu utakmicu na Euru.
Kako to obično biva, priglupa akcija izaziva jednako priglupu reakciju. Tako oni koji stoje nasuprot Dalićevih beatifikatora kritiziraju izbornika zbog manje-više svega osim njegovih odluka. Promašene, nesuvisle i neduhovite fore o krunici i Gospi jednako su dosadne kao i pokušaj da su osobni vjerski osjećaji nešto što se treba reklamirati i brendirati.
Cijelo vrijeme se priča o krivom Daliću
U tom kontekstu, veliku većinu vremena hrvatska javnost priča o sasvim krivom Daliću, onom koji je simbol. Jedni ga žele i dalje na klupi reprezentacije jer pije krv leftardima, drugi ga ne žele jer im smeta njegova vjera, modni izričaj ili nešto jednako bitno u kontekstu posla kojim se bavi.
Umjesto toga, potrebno je konačno početi pričati o procesima. Jasno je da Hrvatskoj slijedi barem djelomična smjena generacija. Pitanje je hoće li Perišić i Brozović ikada biti na razini na kojoj su bili, dok kod Modrića biologija sasvim jasno sugerira da neće.
Dvije vijesti su dobre. Prva je ta da Hrvatska i dalje ima puno talenta, a druga je da je proširenjem Europskog i Svjetskog prvenstva prostor za pogreške u razvoju nešto veći nego što je bio ranije. Loša je vijest da se u Hrvatskoj nakon ispadanja ne priča o tim stvarima, nego o potpunim pizdarijama s obje strane.
Ispadanje u skupini nije nikakav debakl i ne postoji nijedan relevantan rezultatski indikator koji sugerira da bi Dalić morao otići. Jedino je pitanje može li provesti gore spomenuti proces. Odgovor na to ćemo znati i on i mi tek kad odluči da je biti izbornik važnije nego biti mjerna jedinica domoljublja.