KADA JE Erik Ten Hag ove subote vidio drugi pogodak tijekom utakmice Brightona i Manchester Uniteda, vjerojatno je pomislio kako je na terenu doživio ostvarenje savršenstva. Nekadašnji trener Ajaxa mogao je uživati u svemu onome što su upravo Kopljanici dali nogometnom svijetu - akciji koja je trajala više od jedne minute te kroz 30 dodavanja uključila sve igrače, a na kraju rezultirala lijepim udarcem i pogotkom.
Temeljna ideja totalnog nogometa, još od Rinusa Michelsa, preko Johana Cruijffa, pa sve do aktualnih trenera ajaksovskog svjetonazora, oduvijek je jednostavna - svi igrači moraju igrati nogomet u svim njegovim fazama.
Nakon trenutka iskrenog divljenja bivši si je trener Ajaxa - s kojim je često znao postizati slične golove - morao priznati jednu bolnu istinu: taj pogodak nije postigao njegov Manchester United.
Taj je pogodak, usred Old Trafforda, postigao Brighton, koji je na kraju pobijedio 3:1, što je značilo njegovu četvrtu pobjedu u Premier ligi u nizu protiv Manchester Uniteda. Da bi stvar bila gora, u svakoj se od njih vidjela jasna razlika u planu i provedbi igre.
Dvije krajnosti: United i Brighton
Marljivi i pedantni engleski novinari odmah su poslije utakmice znali kako i gdje ubosti. Upozorili su na činjenicu da je United upisao tri poraza u prvih pet utakmica te tako ubilježio svoj najlošiji start otkad se igra Premier liga.
Pitanje se, parafrazirajući njihove riječi, svelo na sljedeće: kako je moguće da premierligaški klub koji najmanje troši i puno prodaje uspije još jednom dominirati protiv onog koji je u posljednjih 10 godina (uz Chelsea) potrošio najviše? Ne bi li situacija morala biti obrnuta?
Odgovor Ten Haga bio je diplomatski, ali i indikativan: "Svi klubovi danas troše, a ne samo Manchester United. Međutim, postoji i druga stvar - kada se United javi nekom klubu, cijena za igrača odmah je veća. To često i nije pošteno."
Prije osvrtanja na odgovor nizozemskog stručnjaka treba reći kako novinari doista i jesu u pravu - United i Brighton dvije su financijske krajnosti. Manchester United je, unatoč svim kritikama prema Glazerima, u posljednjih 10 godina na odštete igrača dao 1.4 milijarde eura više nego što je inkasirao od transfera, daleko najviše od svih klubova Europe.
Brighton je u tom periodu na bilanci od 65 milijuna eura izdataka, uz Brentford daleko najmanje od klubova Premier lige, pa i mnogih u Championshipu. Ten Hag je u isto vrijeme u pravu, ali i u krivu. Doista je istina, svi klubovi Premier lige, pa čak i oni iz sredine ljestvice, troše mnogo novca na igrače, a ne samo Manchester United.
Količina novca, kao posljedica prije svega ugovora za TV prava, učinila je Premier ligu svojevrsnom inflacijskom kravom muzarom, a klubovi također jedni drugima dižu cijene velikom konkurencijom. Upravo je ovoga ljeta Brighton pri prodaji Caiceda to najbolje iskoristio.
S tim se problemom nose svi bogati engleski klubovi, a ne samo Manchester United. No, vjerojatno i ne znajući, Ten Hag je otkrio velik problem upravo tog kluba.
Samoskrivljena inflacija
Jednu od najznačajnijih rečenica u ljudskoj povijesti izrekao je njemački filozof Immanuel Kant: "Prosvjetiteljstvo je izlaz iz samoskrivljene nezrelosti." Na skoro pa usporediv način, kao i ljudi srednjeg vijeka, i Manchester United je žrtva prvo vlastite nezrelosti, a onda i samoskrivljene inflacije što se tiče cijena i odnosa prema drugim klubovima.
Nije samo zloba drugih kriva za to što je dojam kako baš United često mora preplatiti nekog igrača. Klubovi jednostavno koriste njegove slabosti, zakašnjele reakcije te nekonzistentnu sportsku politiku.
Upravo je to ključna razlika ovog Brightona i Manchester Uniteda, a ne trenersko znanje i sposobnost De Zerbija i Ten Haga, kako bi možda pomislili neki. Jer kada se pogleda Brightonov kadar koji je istrčao protiv Uniteda, on redom uključuje igrače koji su već ili bili odbačeni (Steele, Veltman, Dahoud, Lallana, Welbeck), ili potpuno podcijenjeni (Dunk, Estupinan, Gross, Lamptey), ili su se pojavili gotovo niotkuda (Mitoma, Adingra).
Kada se pogledaju imena, to definitivno ne bi trebala biti ekipa koja Unitedu drži lekcije na njegovom stadionu, a kamoli četvrti put u nizu. Sve u svemu, ni jedan od tih igrača ni u kojem scenariju nije bio interesantan Manchester Unitedu, a Dannyja Welbecka su odbacili upravo Crveni vragovi, kojima bi danas baš takav napadač vjerojatno dobro došao.
Brighton je u tom smislu jedna od najpozitivnijih priča europskog nogometa, klub koji naprednom analitikom te mudrim upravljanjem kompenzira nedostatak onoga što je najteže kompenzirati - novca. Kod Uniteda je obrnuto.
Nisu kupovine problem
Najveći problem Uniteda vjerojatno i nisu kupovine, nego prodaje. U tih 10 godina samo je na jednom igraču ostvario zamjetan profit. Pomalo nevjerojatno, taj igrač je Daniel James, kojeg je Swanseaju platio 17 milijuna, a kasnije prodao Leedsu za 29. To je jedini igrač na kojem je United zaradio preko 10 milijuna eura.
United je u tom periodu prodavao i igrače svjetskog renomea - poput Lukakua, Pogbe ili Di Marije - ali za svakog je redom plaćen veći novac nego što je inkasiran kada su ti igrači prodavani. Kada se pogleda u dvorište najvećeg rivala, situacija je obrnuta.
Baš je zbog toga City, koji je usporedivo mnogo novca dao za akviziciju igrača, neto potrošio 550 milijuna eura manje u proteklih 10 godina. Građani, naime, a to se najbolje vidi u posljednjih nekoliko prijelaznih rokova, znaju vrlo dobro te skupo prodati igrača. Općenito je dojam kako svim igračima Cityja raste cijena što više vremena provedu u klubu. Kod Uniteda je situacija obrnuta.
Budući da je bilo nešto i nesreće s ozljedama ove sezone, bilo bi nepravedno sve svaliti na više sile. Osim ozljeda, Greenwooda i Antonyja snašli su slični problemi van terena pa je Ten Hag u posljednjem susretu na teren izveo vjerojatno i jedinih mogućih 11 koje je imao na raspolaganju.
Upravo će nizozemski trener brzo doći pred paljbu, kako medija tako i navijača, ali ako je jedna stvar očita dosad, onda je to da definitivno nije glavni krivac za probleme Manchester Uniteda.
Trener nije ni krivac ni rješenje
Kada je prije 10 godina klupu Uniteda napustio Sir Alex Ferguson, bilo je jasno da će nastati rupa koju će biti teško popuniti. Desetljeće kasnije ta rupa gotovo da nije postala ništa manja. A nije nedostajalo pokušaja: od tvrdog Škota Davida Moyesa do briljantnog ali mušičavog Van Gaala, preko specijalnog Josea Mourinha, simpatičnog Solskjaera, pa sve do aktualnog trenera, nizozemski dotjeranog Erika Ten Haga. Općenit je dojam da rezultati Uniteda nisu katastrofalni, ali definitivno su značajno ispod renomea kluba, ali i klupskih ulaganja.
S obzirom na to da su dosad prokušani treneri različitih nacionalnosti, karaktera i reputacije, zaključak mora biti očit - nije u njima stvar. Oni ne mogu biti ni spasitelji, ali ni krivci za situaciju Manchester Uniteda.
Jer ako bismo napravili malu mentalnu vježbu pa se zapitali kako bi utakmica Uniteda i Brightona izgledala da su treneri Ten Hag i De Zerbi na suprotnim klupama, odgovor nije pretežak. Gotovo bi sigurno izgledala isto.
A sve se vraća na Fergusona.
On je, naime, bio dovoljno pronicljiv, ali i intelektualno skroman da je s godinama sve više sam trenažni proces, pa i taktičke pikanterije, prepuštao pomoćnicima, a on je bio više u funkciji izvršnog direktora - osobe koja nadgleda procese.
Upravo takva osoba ili tim osoba, koje bi vodile generalnu kadrovsku i sportsku politiku, nedostaje Unitedu. Obitelj Glazer, koja je vlasnik kluba, na tom planu nije pronašla dobitnu formulu i, dok se tom problemu ne pristupi ozbiljno, bit će doista svejedno tko je na klupi. Kako bi se narodski reklo - riba smrdi od glave. A ova riba već predugo takva stoji u ribarnici.
Ako bi proces rješavanja tog problema bio ispravan, vrlo brzo bi prvo nestala inflacija tijekom akvizicija igrača, a onda bi se dogodila i bolja koordinacija sportske politike te naposljetku kadroviranje. Tek tada bi doista i treneri mogli svojim znanjem unaprijediti igru.
Dotad je gotovo svejedno tko je na klupi. Jer deset godina je, uz tu i tamo manje amplitude, skoro pa ista situacija s istim problemima. Neće ih Ten Hag moći popraviti, ali nije ih ni uzrokovao. Vjerojatno bi najbolje rješenje bilo ono najbolnije. Glazeri bi trebali prodati klub.