SANDRU BENČIĆ, aktualnu kandidatkinju stranke Možemo za premijerku, ovog je tjedna verbalno napao jedan od aktivista, tvrdeći kako ne može biti premijerka jer je "studirala 18 godina". Teza o dugom studiranju Benčić sve se češće pojavljuje u radikalnim medijima, ali i kroz izjave pojedinih članova desnih političkih opcija.
S bogatim iskustvom u politiku
Pitali smo Benčić kako to da je studirala 18 godina. Valja naglasiti da je u politiku ušla prije nekoliko godina, i to s bogatim iskustvom koje je stekla kao predavačica u području pripreme i implementacije projekata za državnu upravu, lokalnu i regionalnu samoupravu, a radila je i kao konzultantica na projektima tehničke pomoći za ministarstva i regionalnu samoupravu u procesu pristupanja EU i kao procjeniteljica projekata u sklopu natječaja za bespovratna sredstva.
Benčić je prije ulaska u politički ring bila suradnica i predavačica Vijeća Europe na provedbi edukacija za suce i državne odvjetnike u regiji u području Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava (JUFREX program).
"S obzirom na to da Andrej Plenković i njegov HDZ ne mogu ništa pametnije smisliti protiv mene od dužine mog studiranja, možda da im objasnim kako je mladima bez HDZ pedigrea izgledao život u devedesetima i dvijetisućitima", počinje svoju priču Benčić za Index.
Podsjetimo, Benčić je rođena 1978. godine u Zaboku, a srednju školu upisala je u Zagrebu te je četiri godine provela u učeničkom domu. Ističe kako su cimerice iz tog vremena još i danas njene bliske prijateljice.
Radila sam i učila, još u srednjoj školi
"Sve smo tijekom gimnazije i radile jer se s plaćama koje su nam roditelji imali nije moglo spojiti kraj s krajem", ističe Benčić, dodajući da je vikendima radila na Radio Zlataru, davala instrukcije, čistila stanove, poslovne prostore i svako ljeto radila.
"Tako ja, tako i moje cimerice. I to nam je bilo super. Ne da se nismo žalile, nego smo bile super sretne što imamo mogućnost zaraditi džeparac. Tako smo nastavile i na fakultetu", nastavlja Benčić, koja je Pravni fakultet upisala 1996./1997. godine, a apsolvirala, odnosno odslušala četvrtu godinu studija, 2001. godine.
"Uz to sam 1999./2000. završila Mirovne studije kao neformalni obrazovni program i aktivirala se na promatranju izbora 1999./2000. 2001. godine počinjem volontirati i honorarno raditi u Centru za mirovne studije, a već 2003. godine kolegica i ja dobivamo ponudu da kao junior asistentice radimo na prvom natječaju Europske komisije za razvoj prekograničnih područja u Hrvatskoj", sjeća se Benčić.
Kako kaže, to je bila sjajna prilika za dodatno obrazovanje i rad na programima Europske unije. koju nije htjela propustiti.
Ostali smo na prosvjetarskoj plaći moje majke
"Restrukturiranje HT-a u to vrijeme dovelo je do otkaza mnogim zaposlenicima, posebno onima koji su bili već u određenim godinama, a među njima je bio i moj otac. Velik broj njih nije htio otići iz tvrtke ni uz otpremnine, ali bilo je jasno da bi, ako ne prihvate, mogli završiti na cesti i bez otpremnina", ističe Benčić u razgovoru za Index.
Naime, kako objašnjava, nakon što su novcem od otpremnine otplatili kredite, njena obitelj i ona ostali su na jednoj plaći, i to prosvjetarskoj plaći njene majke.
"Možda je bitno podsjetiti, tijekom devedesetih i ranih dvijetisućitih plaće nastavnika u osnovnim školama su bile sramotno niske. Uzevši u obzir sve te okolnosti, naravno da mi je odluka da se posvetim radu na EU fondovima bila logična i racionalna", naglašava Benčić.
Nikad se nisam pokajala zbog svoje odluke
Kako kaže, zbog toga se nije nikada pokajala te i danas misli da je to bila odlična odluka. Naučila je, kako kaže, jako puno te je imala priliku usavršavati se i u Hrvatskoj i u inozemstvu.
"Stvorila sam jako veliku mrežu poznanstava i 2005. godine s još tri kolegice osnovala tvrtku Razbor za savjetovanje u području regionalnog razvoja i EU fondova. Mislim da smo bile prva tvrtka u Hrvatskoj koja se time bavila", sjeća se Benčić, dodajući da su sljedećih godina razvijale tvrtku te od mikrofirme postali mala tvrtka s 12 zaposlenica i zaposlenika.
"Uspjele smo sebi osigurati plaće, digle smo kredite i riješile si donekle stambeno pitanje. I sve smo napravile u svojim dvadesetim godinama", ističe Benčić, dodajući da se nakon toga natjerala da položi preostale ispite i pripremi diplomski rad.
"Uz navedeno, cijelo vrijeme sam volontirala u Centru za mirovne studije, udruzi B.a.B.e i drugim organizacijama civilnog društva, bila sam članica Savjeta Vlade RH za razvoj civilnog društva. Bilo je to zaista vrijeme učenja, usavršavanja kakvo na fakultetu ne dobijete", sjeća se Benčić.
Nisam htjela ići utabanim putevima
Kako kaže, zahvaljujući mogućnostima koje su joj se pružile radeći na europskim projektima, naučila je stvari koje se tada u Hrvatskoj nisu mogle naučiti. Za to vrijeme stvorila je tvrtku i sigurnu plaću za sebe i kolegice te tako osigurala zaleđe da može djelovati i kroz civilno društvo.
"Neki drugi su imali drugi put: škola, fakultet pa posao. Ja sam, eto, izabrala ovaj i nikada nisam zbog toga požalila jer mi se otvorilo jako puno prilika koje sigurno ne bih imala da sam slijedila utabani put od fakulteta i diplome, preko pripravničkog staža u nekom odvjetničkom uredu", zaključuje Benčić. Zbog toga, kaže nam, s posebnom pozornošću sluša "jadnike iz HDZ-a" koji joj predbacuju dužinu studiranja.
"Oni sami i njihovi stranački kolege diče se diplomama sumnjivog podrijetla, doktoratima s kopipejstanim Power Pointima... Onda se zaista pitam koje su to vrijednosti iza kojih mi kao društvo stojimo; gdje kupljene diplome vrijede više od onih stvarnih, u kojima se rad prije diplome smatra grijehom, u kojima je znanje stečeno radom manje vrijedno od nekakvih Banožićevih doktorata", zaključuje na kraju Benčić.