U Kini se događa nešto važno, nešto što bi trebalo zabrinuti političko vodstvo zemlje. Mlađi Kinezi sve više pokazuju stav pasivne rezignacije, koji opisuje fraza bai lan ("neka trune"). Rođena iz ekonomskog razočaranja i široko rasprostranjene frustracije strogim kulturalnim normama, fraza bai lan potiče da se na poslu odrađuje samo minimum. Osobno blagostanje ima prednost pred napredovanjem u karijeri.
Ista se tendencija odražava u još jednoj pomodnoj frazi - tang ping ("leži ravno") - žargonskom neologizmu koji označava osjećaj rezignacije pred nemilosrdnim društvenim i profesionalnim natjecanjem. Oba pojma signaliziraju odbacivanje društvenih pritisaka za isticanjem, kao i to da je društveni angažman besmislen jer ima sve manje koristi.
Prošlog srpnja CNN je izvijestio da su mnogi kineski radnici mijenjali uredske poslove s visokim pritiskom za fleksibilna manualna radna mjesta. Kako je jedan 27-godišnjak iz Wuhana objasnio: "Volim pospremati. Kako se životni standard poboljšava (u cijeloj zemlji), potražnja za uslugama u domaćinstvu također raste. Zato mi se više ne vrti u glavi. Osjećam manji psihički pritisak. I svaki dan sam pun energije."
Takvi se stavovi prikazuju kao apolitični, odbijajući kako nasilan otpor vlasti, tako i svaki dijalog s onima koji su na vlasti. Ali jesu li to jedine mogućnosti za otuđene?
Masovni prosvjedi koji su u tijeku u Srbiji ukazuju na druge mogućnosti. Prosvjednici ne samo da prepoznaju da u državi Srbiji postoji nešto trulo; oni također inzistiraju na tome da se ne dopusti da se truljenje nastavi.
Prosvjedi su započeli u studenome u Novom Sadu, nakon urušavanja nadstrešnice na nedavno obnovljenoj željezničkoj stanici, u kojem je 15 ljudi poginulo, a dvoje je teško ozlijeđeno. Prosvjedi su se od tada proširili na 200 srpskih gradova i naselja, privukavši stotine tisuća ljudi. Sada je to najveći studentski pokret u Europi od 1968. godine.
Očito je urušavanje nadstrešnice bila samo iskra koja je zapalila fitilj prigušenog nezadovoljstva. Zabrinutost prosvjednika obuhvaća mnoga pitanja, od neobuzdane korupcije i uništavanja okoliša (vlada planira podržati eksploataciju litija) do općeg prijezira koji je srpski predsjednik Aleksandar Vučić pokazao prema stanovništvu. Ono što vlada predstavlja kao plan za izlazak na globalna tržišta, mladi Srbi vide kao varku za prikrivanje korupcije, rasprodaju nacionalnih resursa stranim ulagačima pod sumnjivim uvjetima i postupno eliminiranje oporbenih medija.
Ali što ove demonstracije čini jedinstvenima? Refren prosvjednika glasi: "Nemamo političkih zahtjeva i držimo se podalje od oporbenih stranaka. Jednostavno tražimo da institucije Srbije rade u interesu građana." Inzistiraju na transparentnosti obnove novosadskog kolodvora; pristupu svim dokumentima o nezgodi; odbacivanju optužbi protiv uhićenih tijekom prvog protuvladinog prosvjeda u studenom; te traže kazneni progon onih koji su napali studentske prosvjednike u Beogradu.
Prosvjednici žele izazvati kratki spoj u procesu koji je vladajućoj stranci omogućio da kontroliranjem svih institucija državu drži kao taoca. Vučićeva vlada je sa svoje strane reagirala burno, ali i tehnikom koja je u boksu poznata kao "klinč": kada se borac uhvati rukama za suparnika kako bi ga spriječio da slobodno udara.
Što je Vučić paničniji, to je očajniji da pokuša s prosvjednicima sklopiti neki dogovor. Ali prosvjednici odbijaju svaki dijalog. Oni su svoje zahtjeve precizirali i na njima bezuvjetno inzistiraju.
Tradicionalno se masovni prosvjedi barem implicitno oslanjaju na prijetnju nasiljem, u kombinaciji s otvorenošću za pregovore. No, ovdje imamo suprotno: srpski prosvjednici ne prijete nasiljem, ali su odbili i dijalog. Takva jednostavnost izaziva zbunjenost, isto kao i odsutnost bilo kakvih očitih vođa. U ovom užem smislu, prosvjedi imaju neke sličnosti s bai lanom.
U jednom će trenutku, naravno, u igru morati ući organizirana politika. Ali za sada, "apolitičan" stav prosvjednika stvara uvjete za novu politiku, a ne za drugu verziju iste stare igre. Da bi se postigli zakon i red, stolovi moraju biti počišćeni.
Ovo je dovoljan razlog da ostatak svijeta bezuvjetno podrži prosvjede. Oni dokazuju da jednostavan, izravni poziv na zakon i red može biti subverzivniji od anarhičnog nasilja. Srbi žele vladavinu prava bez svih nepisanih pravila koja otvaraju vrata korupciji i autoritarizmu.
Najveći licemjer u ovoj priči je Europska unija koja se suzdržava od bilo kakvog pritiska na Vučića iz straha da će gravitirati prema Rusiji. Dok je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen izrazila potporu gruzijskom narodu koji se "bori za demokraciju", ostala je izuzetno tiha o pobuni u Srbiji - zemlji koja je službeni kandidat za članstvo u EU od 2012. EU pušta Vučića na miru jer je obećao stabilnost i izvoz litija, ključnog resursa za električna vozila.
Nedostatak kritike iz EU-a, čak i u slučaju optužbi za izbornu prijevaru, ostavio je srbijansko civilno društvo bez podrške. Trebamo li se čuditi što prosvjednici mašu s tako malo zastava EU-a? Ideja o "obojenoj revoluciji" koja je provedena u Ukrajini prije 20 godina kako bi se "pridružila demokratskom Zapadu" više nema nikakvog temelja. EU je dosegla još jedno političko dno.
@ Project Syndicate