Činjenica je da kod političko-pravno-ekonomskih tema određeni broj ljudi voli komparirati neusporedivo. Čak i ako su pojmovi ili vrijednosti koje se žele dovesti u relaciju do te mjere disproporcionalni da njihovo jednačenje često djeluje groteskno ili još suptilnije rečeno bizarno. Zbog čega se to događa?
Je li u pitanju neobrazovanost, neposjedovanje opće kulture, podlijeganje predrasudama, sklonost teorijama zavjere koje djeluju stimulativno na buđenje niskih strasti ili se jednostavno radi o provokacijama potaknutim kompleksima, frustracijama, pa zašto ne reći i lukrativnim interesima?
Jer neshvatljivo je da događanja kojima svjedočimo osobno, kao što je, na primjer, brutalan napad jedne države na drugu državu, netko može tumačiti drugačije od flagrantnog kršenja međunarodnog prava. Ako posjeduje barem elementarno znanje iz pravne nauke. Čak ne mora imati ni to. Dovoljno je da je u 21. stoljeću stekao opće obrazovanje, kulturu i elementarni osjećaj u kom pravcu se kreće naša civilizacija. Umjesto osude zločina idu usporedbe s drugim akterima međunarodnih odnosa i njihovim povijesnim zločinima, recentnim ili iz daleke prošlosti.
Ista je stvar s kompariranjem neusporedivih političko-pravnih sustava, ekonomskih sustava ili, na primjer, državnih sustava u smislu poštivanja elementarnih ljudskih prava. Je li zaista moguće da netko razuman može usporediti trenutačno stanje ljudskih prava u Rusiji s dosegnutom razinom iz te oblasti, recimo, u Europskoj uniji, Sjedinjenim Državama, Kanadi ili Japanu. Uz sve devijacije i deformitete koji postoje u pobrojanim subjektima međunarodne zajednice.
Povelja o temeljnim pravima EU i situacija u Rusiji
U članku 11 Povelje o temeljnim pravima Europske unije koji govori o slobodi izražavanja i informiranja, u stavku 1 kaže se da svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja te primanja i davanja informacija i ideja bez uplitanja tijela vlasti i bez obzira na granice. U istom članku u stavku 2 dodaje se da se poštuju sloboda i pluralizam medija. U EU se zaista i poštuju. Slična pravna rješenja postoje i u drugim gore spomenutim zemljama. A kakva je situacija u Rusiji?
Prema izvješću jedne od najeminentnijih udruga koje se bave poštivanjem slobode tiska i medija sa sjedištem u Parizu, Reportera bez granica (Reporters sans frontieres RSF), od početka ruske invazije na Ukrajinu, u veljači 2022. godine, gotovo svi neovisni mediji su zabranjeni, blokirani odnosno proglašeni stranim agentima ili nepoželjnim organizacijama.
Diktatura predsjednika Vladimira Putina ogleda se u njegovoj nekontroliranoj i neograničenoj vlasti koja s vremena na vrijeme poprimi groteskne nagovještaje fiktivne demokracije kao što će to biti slučaj s izborima tijekom ove godine, čiji se rezultati unaprijed znaju. Pristup Putinu ima vrlo ograničen krug ljudi, a posljednje kolektivne institucije odlučivanja poput Vijeća sigurnosti Ruske Federacije praktički nemaju nikakvu značajniju ulogu u vođenu zemlje. Parlament je postao odaja u kojoj se prepisuju odluke koje donese vođa u Kremlju.
Kako bi što duže održao ovakvo stanje gdje se svaka kritička misao i napisana riječ u nekada slobodnom tisku doživljava kao izdaja nacionalnih interesa, Putin je riješio obračunati se s nepodobnim novinarima uvođenjem u pravni sustav Zakona o stranim agentima. Zašto baš s novinarima? Svjestan je ruski predsjednik da napisana riječ može imati razornu snagu daleko veću od njegovih nuklearnih projektila. Sama mu je povijest Rusije dokaz za tu tvrdnju.
Zakon o stranim agentima kao osnova za progon medija i novinara
Sukladno gore spomenutom zakonu ruskog pozitivnog prava, pod terminom tajni agent podrazumijeva se svaki entitet koji prima podršku iz inozemstva ili je pod inozemnim utjecajem na drugi način i bavi se političkim aktivnostima u Ruskoj Federaciji, svjesno prikuplja informacije o vojnim i vojno-tehničkim aktivnostima zemlje ili širi poruke i materijale za neograničen broj ljudi.
Odredbe predmetnog zakona poslužile su Putinovom režimu za nemilosrdan obračun s medijima i novinarima. Većina neovisnih medija je ili eliminirana ili morala napustiti zemlju uslijed stalne prijetnje arbitrarnog stavljanja na listu stranih agenata i nepoželjnih organizacija, čime se zapravo željelo postići kriminaliziranje ciljanog medija te spriječiti bilo kakva suradnja s njim ili eventualno njegova prisutnost u javnosti. Glavno tužilaštvo je dobilo odriješene ruke da legalno može suspendirati ili spriječiti registraciju svih vrsta medijskih platformi, bilo da je riječ o novinama, radiju, televiziji ili web stranicama, bez pozivanja na odluku suda.
Amandmani učinili stanje još gorim
Prema amandmanima usvojenima na predmetni zakon 30. lipnja 2023. godine, suspenzija spornih medija može stupiti na snagu odmah i bez prethodnog obavještenja, što bi u praksi značilo da im se ne daje prilika za brisanje inkriminiranog sadržaja kao zlatnog standarda kod medijskog djelovanja u demokratskim sustavima. Inače, spomenuti amandmani imali su za cilj kriminaliziranje svih publikacija koje sadrže informacije protivne stavovima vlasti, koje izražavaju nepoštivanje vlasti, diskreditiraju vojne snage ili državne organe ili pozivaju na demonstracije, plasiraju inozemnu propagandu, odnosno promoviraju ekstremizam.
U slučaju ponovljenih prekršaja, ako se utvrdi da je medijska platforma objavila više od jednog primjera ovakvog sadržaja, izvansudska suspenzija može trajati neograničeno. Ovakvim pravnim rješenjem praktički je dezavuirana uloga pravosudnih organa kojima ruski predsjednik, moguće, ne vjeruje u potpunosti.
Zastrašivanje novinara
Kada je riječ o neovisnim novinarima, oni su svakodnevno pod pritiskom sustavnog zastrašivanja koje se ogleda u kratkotrajnom pritvaranju pod različitim izgovorima i bez zakonskog utemeljenja ili čestom novčanom kažnjavanju, također bez zakonskog utemeljenja. Na regijskoj razini postoje materijalni dokazi da su lokalni novinari zbog svog časnog odnosa prema poslu koji obavljaju u smislu pravovremenog i objektivnog informiranja javnosti bili maltretirani i mučeni, a njihove obitelji zlostavljane i uznemiravane.
Dakle, u današnjoj Rusiji apsolutne Putinove diktature nijedan novinar nije zaštićen od prijetnje ozbiljnim optužbama sukladno nejasno formuliranim zakonima koji se najčešće odnose na slobodu izražavanja, klevetu i širenje lažnih vijesti. Ako se u obzir uzme i činjenica da je Ruski parlament nakon invazije na Ukrajinu usvojio zakon prema kojem se svaka lažna informacija o ruskim oružanim snagama te svakom drugom ruskom državnom tijelu koje djeluje u inozemstvu kažnjava zatvorom do 15 godina, onda se dobiva jasna slika državne represalije nad neovisnim medijima i novinarima.
Jer, na primjer, ako bi neki razborit, da ne kažem normalan čovjek, moguće novinar, primijetio da je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu i da tamo vodi osvajački rat, a ne obratno, pa o tome odlučio napisati koju riječ i sproveo tu svoju zamisao u djelo, mogao bi završiti u zatvoru narednih 15 godina samo zato što Putin kaže da u susjednoj zemlji nema rata, već, zapravo, oko 650 tisuća ruskih vojnika tamo sprovodi nekakvu "specijalnu vojnu operaciju“. Zaista zastrašujuće.
Suočeni s egzistencijalnom prijetnjom, novinari koji rade za neovisne medije bježe iz zemlje. Do sada ih je iz Rusije otišlo nekoliko stotina, a utočište su pronašli u susjednoj Gruziji, baltičkim zemljama, zemljama EU posebice Poljskoj, Njemačkoj i Francuskoj. Pokušavaju se organizirati i nastaviti rad na daljinu, što u situaciji sve prisutnijeg ruskog izoliranja od vanjskog svijeta nije nimalo jednostavno.
Što se događa sa strancima
Kakva je situacija sa zapadnim novinskim agencijama i novinarima koji pokušavaju raditi svoj posao u Rusiji, najbolje oslikava slučaj reportera Wall Street Journala Evana Gershkovicha. Gospodin Gershkovich je polovinom ožujka prošle godine uhićen od ruskih vlasti pod optužbom za špijunažu.
Njegovo uhićenje, dok je izvješćivao iz grada Jekaterinburga, oko 1700 km istočno od Moskve, označava prvo pritvaranje američkog novinara pod optužbom za špijuniranje od kraja Hladnog rata. WSJ je odbacio optužbe, a Bidenova administracija žestoko osudila pritvaranje priopćivši da je riječ o politički motiviranom uhićenju te da Rusija tako želi ucjenjivati Sjedinjene Države i isposlovati razmjenu za ruske državljane koji su zaista kriminalci (trgovci oružjem ili izvršitelji drugih teških kaznenih djela), a nalaze se u američkim zatvorima po pravomoćnim presudama. Američko priopćenje, čini se, nije puno uzrujalo gospodina Putina.
Iako su mnoge zapadne novinske kuće prestale djelovati u Rusiji i preselile svoje osoblje iz zemlje nakon što je prošle godine usvojen gore spomenuti zakon, koji je prijetio kaznom do 15 godina zatvora za svakoga tko "specijalnu vojnu operaciju“ u Ukrajini nazove drugim imenom, na primjer, brutalnom invazijom ili invazijom punog opsega ili neoimperijalističkom agresijom, veliki dio njih je do kraja prošle godine vratio djelatnike nazad jer im je važno nastaviti izvještavati iz zemlje s najvećim nuklearnim arsenalom na svijetu.
I najvećom kopnenom površinom na svijetu. I najvećim prirodnim resursima na svijetu. I najboljim klasičnim baletom na svijetu. I dvojicom možda najboljih pisaca u ljudskoj povijesti (mada volim Tolstoja, za mene je to ipak Dostojevski). I rodnoj zemlji prvog čovjeka koji je otputovao u svemir. I nebrojeno puno drugih Rusa koji su svojim djelom zadužili čovječanstvo. Ali što to vrijedi kad je trenutno u Kremlju gospodin Putin. Pod njegovom vlašću informirati objektivno i slobodno javnost postao je iznimno traumatičan i opasan posao. Najopasniji od svih u Rusiji.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala