Prije više od deset godina nakratko sam bio član Izvršnog odbora jednog hrvatskog sportskog saveza. Dok smo na jednoj sjednici raspravljali o čelnicima pojedinih odbora, riječ je dobio umirovljeni hrvatski general, tada član HDZ-a, te rekao: "Što će nam ovaj čovjek na čelu odbora, on je SDP-ovac!?"
Nikad si neću oprostiti što nisam reagirao na tu rečenicu, potpuno nedopustivu u sportskom i nestranačkom kontekstu. Ta anegdota umnogome pokazuje kako Hrvatska demokratska zajednica praktički od 1990. godine ciljano ne ispušta kontrolu nad organizacijama i udrugama civilnog društva, a pogotovo nad hrvatskim sportskim savezima.
Hrvatski lovački savez, HVIDRA, Hrvatska vatrogasna zajednica, Hrvatski Crveni križ samo su neke od masovnih organizacija izvan sporta kojima su na čelu manje ili više istaknuti članovi HDZ-a, a već i površna pretraga lidera hrvatskih sportskih saveza jasno ukazuje da je članska iskaznica najbolji recept za uspon u hijerarhiji.
Najvidljiviji primjer kontinuiteta takve moći jest upravo Hrvatski olimpijski odbor, kao krovna institucija preko koje se prelamaju novac, legitimitet i utjecaj u cijelom sustavu. Ako je HOO središnje mjesto hrvatskog sportskog sustava, onda sastav njegova vrha mnogo govori i o karakteru sporta u Hrvatskoj.
Već 24 godine na čelu HOO-a nalazi se Zlatko Mateša, bivši ministar i saborski zastupnik te HDZ-ov premijer od 1995. do 2000. godine. Dva bivša ministra u HDZ-ovoj vladi i bivši saborski zastupnik vladajuće stranke, Zdravko Marić, Dragan Primorac i Marijan Kustić, vode hrvatski tenis, taekwondo i nogomet.
Članovi HDZ-a drže čelne pozicije u krovnim organizacijama u košarci (Nikola Rukavina), hrvanju (Vladimir Bregović), karateu (Davor Cipek) i automobilizmu i kartingu (Robert Markt). Neki su, doduše, po ulasku u sport stavili članstvo u "mirovanje".
Iako sami predsjednici ovih saveza nisu ni članovi ni dužnosnici stranke, rukomet, vaterpolo, boks, odbojka, jedrenje, klizanje i judo također su pod snažnom kontrolom ili utjecajem vladajuće stranke.
Ne radi se pritom samo o pojedinačnim kadrovskim rješenjima, nego o obrascu koji se ponavlja iz saveza u savez. Politički utjecaj ne očituje se uvijek kroz funkcije u stranci, nego često kroz lojalnosti, poznanstva i dugogodišnje kadrovske aranžmane.
Tako je najmoćniji čovjek hrvatskog rukometa, Zoran Gobac, još prije 15 godina javno izjavio da se smatra HDZ-ovcem, a predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Tomislav Grahovac bio je odvjetnik Mladena Barišića, nekadašnjeg HDZ-ova rizničara i osuđenika u aferi Fimi Media.
Nije tajna da se u hrvatskom vaterpolu najviše sluša Pericu Bukića, proslavljenog vaterpolista i bivšeg HDZ-ova saborskog zastupnika. Od 2018. godine predsjednik Hrvatskog vaterpolo saveza je Mladen Drnasin, poduzetnik iz Splita, dok je Bukić dopredsjednik i član Vijeća HOO-a.
Hrvatski klizački savez vodi Jakov Kitarović, suprug bivše predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, danas članice Međunarodnog olimpijskog odbora. Hrvatskom odbojkom upravlja Frane Žanić, kadar pokojnog predsjednika HOS-a Ante Bakovića, jednog od utemeljitelja HDZ-a.
Predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza je Bono Bošnjak, koji se na izborima 2020. godine kandidirao na listi Domovinskog pokreta, ali predstavnik HBS-a u Skupštini HOO-a je Mladen Mikolčević, umirovljeni brigadni general Hrvatske vojske, član HDZ-a iz vremena dok je stranku vodio Tomislav Karamarko.
Istini za volju, ni samim sportskim savezima nije mrsko birati HDZ-ovce (tek ponekad i članove drugih stranaka) na vodeće pozicije. Razlog je, dakako, novac. Hrvatski sport je po zakonu djelatnost od posebnog interesa za državu, a javne potrebe u sportu financiraju se preko državnog proračuna, krovnih sportskih udruženja poput HOO-a, lokalne i regionalne samouprave, ali i sponzorstava javnih poduzeća.
Kad neka organizacija ovisi o takvom ekosustavu, predsjednik sportskog saveza koji ima dobre veze s vladajućom strankom i/ili lokalnim vlastima ima realnu prednost. Jedina su iznimka možda pojedini manji savezi ili oni s pristupom privatnom kapitalu, ali čak i oni moraju "igrati po HDZ-ovim pravilima" da bi dobili pristup nacionalnim sportskim objektima.
Sportski savezi umnogome ovise o odlukama Ministarstva turizma i sporta te sponzorstava javnih poduzeća poput HEP-a, Janafa, Hrvatske pošte i Hrvatske lutrije. Bez "zelenog svjetla" iz Banskih dvora, odnosno HDZ-ovih sjedišta, protok javnog novca bio bi smanjen ili potpuno zaustavljen.
U takvom modelu na izborima za sportske čelnike bolje prolaze ljudi koji već imaju politički kapital, poznanstva i pristup institucijama. Problem nije u tome što je netko privatno politički opredijeljen, nego u tome što se politička bliskost u sportskom sustavu iznova pokazuje kao važna institucionalna prednost.
Naravno, ljude s pristupom institucijama i fondovima treba i "pravedno honorirati". Jedan od mogućih primjera takve trgovine su navodne nepravilnosti u Hrvatskom judo savezu, čiji je počasni predsjednik Tomislav Čuljak, bivši politički tajnik HDZ-a i dugogodišnji saborski zastupnik, bez jasne podloge imao financijske koristi od HJS-a.
U fokusu su, među ostalim, tvrdnje o zamjeni službenog vozila u kojoj je noviji terenac HJS-a završio kod njegove supruge, a starije vozilo otišlo u suprotnom smjeru. Mediji navode i da je HJS u nešto više od godinu dana platio oko 2300 eura troškova goriva i cestarine za Čuljka, dok se u kontekstu dodjele sponzorstava spominje i mogući politički utjecaj.
Predsjedništva saveza nose i prestiž, medijsku vidljivost, pristup reprezentacijama, velikim natjecanjima, sponzorstava i javnim ceremonijama. To je politički vrijedan prostor, pa stranke prirodno nastoje ondje imati svoje ljude ili saveznike.
Činjenica je da je u Hrvatskoj danas gotovo nemoguće uspješno voditi veliki nacionalni sportski savez bez koordinacije, utjecaja ili izravnog članstva u HDZ-u. Naravno, nije svaki predsjednik saveza član HDZ-a, niti je svaka politička bliskost automatski dokaz nezakonitog pogodovanja.
Ali kad se isti politički krugovi godinama pojavljuju na čelu različitih saveza, teško je to svesti na slučajnost ili puku podudarnost. Hrvatski sport očito nije politički neutralan prostor, nego područje u kojem stranačka infrastruktura ima veliku težinu.