Studentski prosvjed isprovociran padom nadstrešnice u Novom Sadu, a onda i nepoštenom i nasilničkom reakcijom vlasti prema uznemirenim građanima na ulici i studentima Fakulteta dramskih umjetnosti, pokrenuli su prije puna četiri mjeseca nezapamćenu pobunu naroda u političkoj povijesti Srbije.
Dok ovo pišem stiže štura vijest da je početak suđenja povodom spomenutog nasilnog incidenta na FDU odgođen za 19. svibnja. U slučaju koji je bio okidač za masovnu studentsku pobunu, u kojem su poznati i žrtve i nasilnici, s mnoštvom svjedoka, državi je trebalo preko 120 dana da krene u procesuiranje, da bi početak suđenja netom odgodila za dodatna skoro dva mjeseca. Dakle, punih pola godine od incidenta?! "Selo gori, a baba se češlja."
U međuvremenu, jedan od nasilnika nad studentima uredno se pojavljuje na naprednjačkim mitinzima u Jagodini i Sremskoj Mitrovici, i to u osiguranju Aleksandra Vučića. Cipelarenje ispod stola se nastavlja, kao i "čuđenje" vlasti i režimskih medija zašto cipelareni jauču i prave grimase.
Pored brojnosti ljudi na ulicama i skoro potpune blokade rada državnih sveučilišta, ali velikog broja srednjih pa i osnovnih (?!) škola, mjesecima svjedočimo jednom potpuno novom, trećemilenijskom stilu i obliku političke borbe. Umreženost, horizontalnost, anonimnost, minimalni ideološki konsenzus kao garancija kompaktnosti, kolektivizam, manipulacija manipulacijom..., učinili su izlišnim i premašenim poznate modele komunikacije na relacijama vlast - protivnici vlasti.
Kako je to sjajno primijetio ugledni hrvatski filozof Boris Buden, studenti u Srbiji inzistiraju na izvornoj "socijalnoj konstitutivnosti društva" oštro je suprotstavljajući i pretpostavljajući uobičajenim ideološkim projekcijama, kao da je sve normalno pa se samo trebamo na izborima opredijeliti lijevo ili desno i sve će biti OK. Pa, neće.
Ovdje se ne radi čak ni o tzv. "povratku na tvorničke postavke" jer bi to podrazumijevalo da je moderna srpska država u tih skoro sto pedeset godina postojanja nekada bila utemeljena na zdravim demokratskim, društvenim i institucionalnim praksama. Pa, nije. Nikada.
Pored mnogih novih fenomena kojima svjedočimo posljednjih mjeseci u Srbiji, važno je istaknuti do sada nezabilježeno uključivanje slavnih srpskih i jugoslavenskih sportskih autoriteta u aktualna događanja, po pravilu kroz podršku studentima.
Slavnom Dejanu Bodirogi, aktualnom direktoru košarkaške Eurolige, i Nemanji Vidiću, ne manje slavnom nekadašnjem kapetanu Manchester Uniteda, koji već duže vremena pokazuju otvoren antirežimski naboj, pridružili su se posljednjih mjeseci, prije svega u podršci studentima, i besmrtnici Novak Đoković, Vlade Divac i najuspješniji europski klupski trener u povijesti Željko Obradović.
Uz njih su stali legendarni asovi, rukometaš Veselin Vujović, odbojkaš Vanja Grbić, košarkaš Saša Đorđević, kao i predsjednik Sindikata profesionalnih nogometaša Srbije Mirko Poledica.
Ako nisam već na početku, onda bar na kraju moram naglasiti sudjelovanje u prosvjedima srpskog košarkaškog reprezentativca Vladimira Štimca, koji je već godinama u otvorenoj pobuni protiv režima. Cinici bi prokomentirali da ova mala skupina obožavanih i poštovanih sportaša i sportskih radnika zajedno ima više medalja nego što sve Vučićeve vlade zajedno mogu sabrati pošteno stečene diplome i titule.
Srpski sport, pogotovo nogomet, jedna je od najočiglednijih metafora koruptivne truleži i mafijaške bezobzirnosti koja, uostalom, i jest tema broj jedan građanske pobune u Srbiji. Ima onih koji idu i tako daleko tvrdeći da dok na transparentan i fer način ne budu privatizirani Zvezda i Partizan, za srpsko društvo i državu nema pomaka nabolje.
Srbija se proteklih 35 godina postkomunizma ponašala vrlo konzervativno kada je u pitanju lidersko angažiranje poznatih ličnosti izvan svijeta tradicionalne stranačke politike, pa tako i sporta. Tu se prije svega misli na mjesta predsjednika i premijera.
Bilo je kratkotrajnih "incidenata", kao onaj s biznismenom Milanom Panićem na mjestu saveznog premijera i književnikom Dobricom Ćosićem na mjestu predsjednika države, pod tek uvedenim sankcijama međunarodne zajednice 1992., ali je to brzo stavljeno ad-acta u stilu bilo - ne ponovilo se.
Sportaši su, uz izuzetak Aleksandra Šapića na mjestu gradonačelnika Beograda, uvijek služili za podršku političarima, a i smatrani su nezainteresiranim i apolitičnim, što nije bilo daleko od istine.
Srbija, podjeljenija nego ikad, traga za ličnošću koja će predstavljati točku novog društvenog dogovora. Traži se osoba koja će vratiti građanima uzurpiranu državu i njene institucije.
Vučić je autokratsko ponašanje doveo do krajnjih granica, ali mu nisu odolijevali ni njegovi prethodnici, prije svih Milošević i Tadić. Nisam vidio ozbiljniju anketu javnog mnijenja na ovu temu, ali sam siguran da bi javnost normalnog ustavnog predsjednika prije potražila izvan aktualne političke elite, među profesorima sveučilišta, slavnim glumcima, a naročito legendarnim sportašima.
Može li se u vakuumu korupcijom i nasiljem delegitimirane vlasti i definitivno zbrisane opozicije konstituirati neka studentsko-građanska alternativa koju će u budućnost "povući" slavni, nedjeljivi nacionalni autoriteti izvan aktualne politike - iz svijeta sporta, ali i filma, kazališta, sa sveučilišta?
Nikada armije navijača Crvene zvezde i Partizana, Delije i Grobari, nisu u bilo čemu pa i protiv neke vlasti bili tako ujedinjeni kao u "pumpanju" protiv režima Aleksandra Vučića.
Uz sve pokušaje televizija koje prenose nastupe "vječitih rivala" u Euro ili ABA ligi, da ignoriranjem od strane komentatora ili stišavanjem tona u realizaciji prijenosa zatome ili prešute atmosferu među desecima tisuća navijača, uz malo napora ili lagano pojačanje slušnih aparata jasno se može i vidjeti i čuti: "Studenti, studenti" i "Ko ne skače, taj je Ćaci."
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala