STANJE u petrinjskoj školi u kojoj je smješten dio volontera i nekoliko građana je alarmantno. Tvrde to i volonteri i ljudi koji su u školu privremeno smješteni.
Pozvali su nas kako bi ukazali na niz problema koji se, kako nam kažu, ne rješavaju. U sve smo se i sami u dobroj mjeri mogli uvjeriti na licu mjesta.
Nasred hodnika škole, ni pet minuta hoda udaljene od glavnog petrinjskog trga, stoji prljava posteljina. U predvorju se muva nekoliko volontera, u hodniku su stvari.
U prljavoj učionici spavaju tri starije gospođe, jedna je tamo sa sinom s posebnim potrebama
Pod u hodnicima ne djeluje naročito čisto, ali u jednoj od učionica izgleda još prljavije. U njoj spavaju tri starije gospođe i jedan mlađi čovjek. Škola im je određena kao privremeni smještaj i otkad su tu smješteni su više-manje prepušteni sami sebi i nekolicini volontera koji im pomažu.
Štefica Hodak je stopostotni invalid, spava na jednom od poljskih kreveta koji su postavljeni u zadnju učionicu na hodniku. Na drugom spava gospođa koje nije bila u školi u trenutku našeg posjeta. Još dva kreveta pripadaju Petrinjcima Ljubici Mioković i njezinu sinu Stjepanu Miokoviću, osobi s posebnim potrebama.
Gospođa Ljubica nam je ispričala kako su prvo vrijeme nakon potresa bili kod rodbine u Vukovaru, a onda su morali potražiti drugi smještaj. Posljednjih osam dana su ovdje. Ispričala nam je i o problemima s kojima se susreću u svom privremenom domu, školi. Kaže kako je najveći problem u školi to što se ne mogu okupati.
Majka sina s posebnim potrebama: "Ravnatelj nam nije dao da se otuširamo, vikao je na nas"
"Ravnatelj nije dao da se tuširamo, vikao je na nas. Čistačice su se izderavale da nisu one za nas, da nisu one plaćene da čiste za učenicima", prepričava Ljubica.
Prije tri dana su se prvi put u osam dana koliko su ovdje okupali. U utorak im je, pričaju, ravnatelj došao u 8 ujutro i rekao da se mogu otuširati samo tada i da poslije više ne mogu, a u srijedu nije ni došao. Na vratima koja vode prema dvorani gdje su tuševi je postavljen lokot pa ljudi ne mogu na tuširanje bez ravnatelja.
"Zaključao je vrata, stavio je lokot"
"Evo sad je on zaključao vrata, stavio je lokot, da se mi ne možemo kupati. Kaže da se možemo do 8 ujutro sati kupati, da poslije toga nema", govori Stjepan, a Ljubica dodaje: "Evo jučer je došao, danas ga više ni nema".
"To bi trebalo biti svaki dan da se kupamo, a on ne da", govori Stjepan.
"Da taj volonter nije graknuo zbog Stjepana, Stjepan se ne bi ni okupao. Taj dečko, volonter iz Šibenika, poludio je, rekao je da će sve razvaliti. I onda je drugi dan ravnatelj došao i otvorio da se idemo na brzinu okupati. Lokot je metnuo i ne da unutra", priča Ljubica.
Njihova cimerica je stopostotni invalid, tegli lavor jer se ne može otuširati, a mast za nogu su joj kupili volonteri
Dok razgovaramo, njena cimerica Štefica Hodak koja je kao dijete imala dječju paralizu i stopostotni je invalid prolazi pored nas s lavorom u rukama. Jedva hoda, ali mora tegliti lavor pun vode jer se ne može otuširati.
Podiže nogavicu i pokazuje nam nogu. Natečena je.
Tražila je Voltaren mast ali, kako nam pričaju volonteri koji sa stradalim ljudima zajedno borave u školi, iz Crvenog križa joj nisu dali ono što su ljudi poslali kao donacije. Na kraju joj je jedan volonter u utorak kupio mast i donio. Kako su nam rekli volonteri, nakon toga su ih iz Crvenog križa prekorili da nemaju što ići i dostavljati bilo kakve medicinske preparate jer su se ljekarne otvorile.
Ljubica kaže kako je drži to što se nada da ovdje neće biti još dugo.
"Stopostotni sam invalid. O meni od malena brinu sestra i šogor. Tri smo dana spavali u kombiju. Dobro da smo i to imali da se malo ugrijemo. Sestra brine o meni otkad sam tu, dođe nekad pa me odveze, okupa me i vrati navečer ovdje", govori.
Nada se da u školi neće biti dugo i da će je smjestiti u kontejnersko naselje koje se gradi na sajmištu u Petrinji.
Majka o sinu: Boji se ući u kuću jer je to doživio sve, hladno je jer mogu ložiti samo u kuhinji
Kontejneru se nadaju i Ljubica i Stjepan. Ljubica priča kako joj se sin boji biti u kući koja je stradala u potresu, a tamo ne mogu ni ložiti, osim u kuhinji.
"Stjepan teško podnosi ovu hranu, za njega mi je teško. U subotu mu je bilo jako teško psihički, ali razgovor sa psihologom je pomogao. Želio bi da se vrati kući, da mu se napravi kontejner pred kućom, da bude na sigurnom. Boji se ući u kuću jer je to doživio sve. Bio je neki čovjek za kuću, ali ne znamo je li sigurna, nama ništa nije rečeno. Da i možemo biti u kući, ne možemo ložiti vatru, ne mogu ložiti kamin. U kući je hladno, mogu ložiti samo u kuhinji, na svoj rizik. On ne želi ući u kuću, boji se ući i u wc i u kupaonu. Kako je treslo sve je popadalo, u špajzu sam samo provirila, sve je palo. Nemam volje ni zaći u kuću, jedino mjesto gdje se možemo grijati je kuhinja, a tamo nema mjesta za krevete", rekla je Ljubica.
"Ja bih samo volio da dobijem kontejner, da je spremljen, ja bih to volio. Da budem u toplom", govori Stjepan.
"Posteljina nijednom nije promijenjena, pod nijednom nije opran"
I Ljubica i Stjepan nam kažu da u učionici u kojoj spavaju posteljina nijednom nije promijenjena.
"Ma ništa, ne mijenjaju otkad smo došli. A učionica je prljava...", govori Ljubica. Stjepan dodaje: "Pod nije nijednom opran, gledajte. Prašine na jastuku, prašine puno".
"A ja sam alergična na sve to. Vele nek' peremo sami", rezignirano govori Ljubica.
Problem im stvara i to što su smješteni zajedno s volonterima. Imaju razumijevanja za njih i da nakon cijelog dana posla navečer budu malo bučniji, no kažu da to nije okruženje za njih.
"Ima dana kad se dečki tu vesele do 3 ujutro, to nije okruženje za nas"
"Meni je zbog njega. Ima dana kad se dečki tu vesele, ja znam da im treba malo, ali do tri u noći... Tako da... Nije to okruženje za nas, pogotovo zbog njega", kaže Ljubica pogledavajući prema sinu. "Naučio je da poslije ručka bude sam u svojoj sobi, voli gledati televiziju. I muzika ga opušta. Sad ovdje nema muzike. On sebi zna pustiti i po noći da mu svira. Tako je doktorica i rekla, pustite ono što on voli da radi...", rekla je.
No posebno hvale volonterku Danijelu Brnadu i njezinog dečka, para koji je postao medijski poznat nakon što se otkrilo da su se zaljubili volontirajući u Petrinji. Kažu da oni najviše brinu za njih.
Pa ipak, osjećaju se sami.
"Osjećamo se napušteni od svih"
"Osjećamo se napušteni od svih", govori Ljubica. Ne može zaustaviti suze.
Pitali smo je što joj je sada najvažnije da se njoj i Stjepanu omogući.
"Taj kontejner, da budemo blizu kuće. Mi smo potpisali s APN-om, treba se krov kuće mijenjati, sami su rekli da je krovište... To je stari crijep, taj se i ne proizvodi više. Naši dimnjaci su isto loši, ja ne znam što je još bilo u ova dva tri potresa u osam dana koliko smo tu. Ne znam što se s kućom dešava. Ali on se boji ući u taj prostor, ja ga ne mogu silom natjerati", govori Ljubica.
"Ne možete ložiti vatru, ne mogu naložiti vatru da djetetu bude toplo. Ne mogu ja njemu u kuhinju metnuti krevet... Kaže on: 'Stavio bih ja peć van pa bih pod garažom spavao'. Ne možeš ti na otvorenom spavati. Spavali smo pet dana u kombiju.
"Ja bih volio samo da dobijem kontejner, da je toplo unutra i da sam siguran"
"Ja bih volio samo da dobijem kontejner, da je toplo unutra i da sam siguran", dodaje Stjepan.
Majka Ljubica je ogorčena nebrigom države prema njezinu sinu.
"Njemu sve osiguram. Živim za njega. Ja imam status njegovatelja, ja sam njegov skrbnik. Ali slabo mi kao država brinemo o takvim ljudima, slabo. Od četvrtka zovu i samo obećavaju. Socijalna služba nije bila, a rekli su mi kad su me tu doveli da će doći socijalna radnica. Nijedna nije došla razgovarati sa mnom i sa Stjepanom", rekla je Ljubica Mioković.
Volonterka: Ovo nije smještaj za život od mjesec dana
Dio volontera spava u učionici pored one u kojoj su Ljubica, Stjepan, Štefica i još jedna gospođa.
Bilo ih je u više prostorija, ali sve ih je manje. Među njima je Dorotea Periša, volonterka koja je došla iz Šibenika.
"Prvih dana ovdje je bilo 15-20 volontera, sad nas ima sve manje. Volonteri su umorni i psihički i fizički i odlaze. To su ljudi koji su tu od prvog dana. Trenutno nas ima 10-ak smještenih ovdje u školi. Ovo nije smještaj za život od mjesec dana“, govori Dorotea.
Izgovori za to da se ljudima ne da na odu na tuširanje
Volonterka Danijela Brnada koju posebno hvale ljudi smješteni u školi pojašnjava situaciju s tuševima.
"Bilo je raznih izgovora, prvo da tuševi nisu adekvatni, onda da nema tople vode, i sve dok volonteri nisu inzistirali da se sami uvjere u to. Tek nakon što smo bili uporni u tome i nakon što smo dignuli frku jer su čistačice vikale na gospođu sa sinom kada je otišla u WC podaprati sina vodom iz umivaonika, dan kasnije ravnatelj je otvorio gospođama tuš da se istuširaju. Idući dan im je već došao u 8 sati ujutro i tražio da se istuširaju tad jer kasnije to neće moći do sljedećeg dana", priča Danijela.
Dodaje da se jedan volonter otišao otuširati na brzinu u svoju kuću koja ima crvenu naljepnicu jer nema gdje drugdje.
Kaže kako se čiste uglavnom hodnici i WC-i i to vrlo površno.
"Dođe se tu i počisti se, ali ne kako treba. To je površno, iako se priča da su do 12 sati ovdje, tu ne budu ni pola sata, to se samo površno prebriše", govori Danijela.
Posteljina stoji nasred hodnika škole: "Stoji tu već 3-4 dana"
Pokazuje nam posteljinu koja stoji nasred hodnika, ostala je nakon volontera koji su otišli. Kaže da je potjeran stariji volonter iz Petrinje i da otad vlada kaos.
"Posteljina već stoji tu 3-4 dana. Trebala se odnijeti na pranje. Ima i nove posteljine za promijeniti koja bi se trebala promijeniti kad odlaze stari volonteri i dolaze novi, ali evidencija se više uopće ne vodi jer to nema tko voditi. Otkako su volonteri koji su bili pod Gradom otjerani, stoje razbacani kreveti i sva ta posteljina. Praktički nisu u sobe ni ulazili. Gospođe su dolje tjedan dana u sobi i nitko nije došao ni pod prebrisati“, ispričala nam je Danijela. Kaže kako se spominjao premještaj stradalih ljudi u drugu školu te da su ih gospođe koje su smještene ovdje zamolile da za njih provjere kako je tamo, no kada su otišli pogledati škola je bila zaključana.
Pokazala nam je i da na krevetima još uvijek stoji posteljina od volontera koji su otišli prije više dana. Kaže da novi volonteri koji dođu spavaju na istim tim prljavim plahtama.
Čovjek iz Crvenog križa: Pa što nisu rekli da im treba mijenjati posteljinu?
"I sinoć smo došli kasno, oko 11 navečer i legli smo u šporke krevete. Ili ću leći u šporko ili neću leći", dodala je volonterka Dorotea i napominje da na raspolaganju nemaju perilicu u kojoj bi sami mogli oprati posteljinu.
"Mnogi volonteri odlaze na glavni trg u šator, spavaju u vrećama za spavanje jer nema ovdje ni higijene ni čistoće. Mi se trudimo stvarno da to bude koliko-toliko čisto, ali ta posteljina evo, ne može opet sve spasti na ljude koji su od 18 do 20 sati na terenu, još da dođu tu obavljati njihov posao", nadovezuje se Danijela.
"Mi sebe ne vidimo kao heroje. Mi smatramo da je ovo sasvim normalno i da bi se svi trebali uključiti, ali nehumani su uvjeti ovdje i za ove ljude i za nas. Čini mi se kao da je Petrinja već zaboravljena. Cijela ta početna akcija koja je bila fenomenalna prvih 7-10 dana kao da sad ide u jednu veliku katastrofu", kaže Dorotea.
Inače, pri kraju našeg razgovora s volonterkama u školu je ušlo nekoliko volontera Crvenog križa. Jedan od njih čuo je da se u razgovoru spominje to da ljudima otkad su tu nije promijenjena posteljina. "Pa što im nisu rekli da treba mijenjati posteljinu", rekao je pa onda dok smo izlazili iz zgrade škole glasno rekao: "Ne treba novinare puštati ovdje". Danijela nam je ispričala da im je nakon našeg odlaska rekao da sklone posteljinu da se ne vidi ako se novinari budu vraćali.
Ravnatelj Indexu priznao da je zaključao hodnik, kaže da je to zbog potresa
Kako bismo dobili objašnjenje situacije u školi, sinoć smo kontaktirali Davora Miholjević, ravnatelja OŠ Dragutin Tadijanović. Pokušali smo od njega doznati zašto je stavljen lokot na hodnik koji vodi prema dvorani kod koje su tuševi.
"To je zato što smo dobili informaciju od statičara da taj veći dio škole nije siguran. Tamo nije sigurno boraviti", tvrdi ravnatelj.
Kako onda može voditi ljude na tuširanje ako nije sigurno?, pitali smo ga.
Ako nije sigurno u tom dijelu škole, zašto tamo ljude vodi na tuširanje?
"Pa eto, upravo to. To je isto... Ja sam zvao Grad Petrinju, Stožer, županiju da se smjeste negdje. Nije ovo primjeren smještaj. Žao mi je tih starih ljudi, mi smo dobili zapovijed da smjestimo volontere, a onda su tu smješteni i ti ljudi", odgovara.
Pitali smo ga i koju je naljepnicu dobio dio škole za koji tvrdi da je nesiguran, pa ipak tamo vodi ljude na tuširanje. Samo u 8 ujutro, doduše, i to ne svaki dan.
"Žuta je naljepnica, oštećenja su na zidovima, žbuka je otpala... Pokušao sam da se ljudima nađe neki smještaj. Ja ne znam kome se obratiti, centru za socijalnu skrb ili kome. Stvarno mi je žao ljudi", govori ravnatelj.
Komentirao je jutarnje tuširanje.
"Od sutra može tuširanje i nakon 8 ujutro"
"Tako se dogovorilo, da tuširanje bude u 8", rekao je ravnatelj. Pitali smo ga zašto je tako dogovoreno i da ljudi kažu da im predstavlja problem kad im se u 8 ujutro kaže da se moraju odmah istuširati ili kasnije više neće moći.
"Pa dobro, može onda i kasnije, nije to problem. Gospođa iz Crvenog križa je rekla u 8, to je bio neki dogovor. Ali od sutra može i kasnije, nije problem", odgovorio nam je, iako su ljudi rekli da im je rečeno da je kasnije tuširanje problem, pa dodao: "Ja sam u školi do 14 sati".
Rekli smo mu da smo bili danas u školi oko podneva i da ga nije bilo tamo, kao ni čistačica.
"Da, mi smo otišli ranije, u druge naše škole. Ja ne mogu držati ljude u školi ako nije sigurna."
"Znam da čistačice ne čiste, ali od sutra će svaki dan čistiti"
Pitali smo ga zna li što o tome da ljudima još nijednom nije promijenjena posteljina.
"To nije do nas, to su vojska i Stožer donijeli", kazao je.
Je li onda do njega to što čistačice, kako tvrde i stradali ljudi i volonteri, ne žele čistiti učionice u kojima spavaju? Ravnatelju smo napomenuli kako smo se i sami uvjerili da je pod prljav.
"Znam, sad će od sutra svaki dan čistiti. Kažu mi čistačice da ljudi spavaju pa ne mogu. Sad ćemo napraviti da se oko 10 čisti. I vikendom će se čistiti", govori ravnatelj pa dodaje: "Ja ne znam tko će čistačicama platiti prekovremeno, one inače ne rade vikendom. Molio sam Grad i županiju da se nađu čistačice koje će čistiti. Možda je bilo sukoba s čistačicama, jedna od čistačica je isto izgubila kuću, znate kako je..."
"I meni je kuća srušena..."
Ponovio je da mu je žao ljudi koji su smješteni u školi.
"Meni je to žao, ali ja tu ne mogu... Ja sam rekao Gradu Petrinji da to nije rješenje za te ljude, ja sam zvao Petrinju i županiju koja je naš osnivač da se nešto poduzme. I meni je kuća srušena", govori ravnatelj.
Pitali smo ga i za navode volontera da je dio škole za koji tvrdi da je nesiguran i na kojem je lokot bio zatrpan donacijama.
Prvo rekao da je su donacije koje stoje u školi školski pribor, a onda priznao da ima i hrane, pelena i deka
"To su došli i nama donesli neki školski pribor", odgovorio je.
"Školski pribor? Ali vidjeli smo tamo i druge stvari", pitali smo.
"Da, ima neke hrane koja bi mogla stati u školu u Mošćenicu", odgovara ravnatelj.
Pitali smo ga i je li istina da je sve počišćeno nakon što su mu volonteri zaprijetili da će to dati u medije.
"Čistili smo mi malo, ja sam rekao da se to ipak počisti malo. To je došlo kao donacija školi u Mošćenici. Ja ću sutra zvati Crveni križ da se to odnese. Pitali su je li se može to tu istovariti. Već sam ja to donirao Crvenom križu, rekao sam tim dečkima kome što treba da uzmu. Ja ću sad zvati da se to riješi, mislio sam sutra ići i do centra za socijalnu skrb za te ljude koji su tu smješteni", rekao je na kraju Miholjević.
Glasnogovornik Medvedovog stožera za obnovu: Otprilike je sve što ste naveli točno, odgovoran je Grad
O stanju u Osnovnoj školi Dragutin Tadijanović upitali smo Mladena Pavića, glasnogovornika Stožera za obnovu nakon potresa na čijem je čelu Tomo Medved.
"Otprilike je sve što ste naveli o stanju u OŠ Dragutina Tadijanovića točno. One institucije koje su zaprimile ljude na smještaj su za njih odgovorne. Sve službe znaju za te ljude u školi i obilaze ih, ali za njihov adekvatan smješta je odgovoran Grad. Kontaktiralo se Grad i ravnatelja, ali oni su se oglušili. Bilo je nekoliko takvih slučajeva drugdje pa su smještani u humanije uvjete. Grad ne reagira", rekao nam je sinoć glasnogovornik Stožera za obnovu Mladen Pavić.
Šef Stožera Petrinje sinoć: Iskreno, pretpostavljali smo da će se ravnatelj brinuti o ljudima. Sutra će sve biti riješeno
Kontaktirali smo sinoć i šefa Stožera Petrinje. Pitali smo ga što se to događa u školi i je li za to odgovoran Grad Petrinja.
"Čuo sam danas za to. Grad Petrinja je na dan potresa školi osigurao posteljinu. Osobno smo išli u dom za starije i tamo osigurali plahte i jastučnice i odnijeli ih u školu, dakle ekipa iz Grada je sve osigurala. Na ravnatelju je bilo da se to postavi i održava. Iskreno, pretpostavljali smo da će se kao ravnatelj brinuti o ljudima koji su tamo smješteni. Da sam znao već bi to bilo riješeno, ali ni ja ne mogu rješavati stvari za koje ne znam", kazao je Delač.
Obećao je da će situacija s ljudima koji žive u školi u neprimjerenim uvjetima biti danas riješena.
"Sutra ću sve riješiti u ime Grada. Žao mi je, da su me zvali, ja bih to već riješio. Sutra će sve biti riješeno", rekao je sinoć za Index šef stožera Petrinje Domagoj Delač.
Provjeravat ćemo hoće li sve doista biti riješeno, a pitanje na koje bi netko trebao odgovoriti jest i kako se uopće dozvolilo da se to dogodi
Teško je shvatiti kako se stanje kakvo smo zatekli u petrinjskoj školi moglo dozvoliti. To je također pitanje na koje bi odgovorni trebali dati odgovor. No pitanje koje će Index postaviti već danas tijekom dana jest je li i kako ovo stanje u koje su dovedeni ljudi u školi na samo pet minuta hoda od glavnog trga u Petrinji riješeno kako je i obećano i jesu li ljudima osigurani uvjeti dostojni čovjeka.
Jer oni to nisu, pogotovo za smještaj koji osiguravaju lokalna tijela za ljude stradale u razornom potresu koji, uz to, trebaju posebnu njegu.