Foto: Privatni album
"MEDICINA je bila moja ljubav na prvi pogled. Školovao sam se da bih liječio bolesne ljude, a ne oboljeli zdravstveni sustav, na što se svodi naš rad, ukoliko se striktno pridržavamo svih pravila HZZO-a. S druge strane su pak pacijenti koji liječnike smatraju zdravstvenim konobarima te inzistiraju da im damo recepte za lijekove koje im je preporučila susjeda, da ih šaljemo na pretrage koje su si sami zacrtali… Ako to odbijemo, urlaju i prijete tužbama te često moramo u pomoć zvati i policiju", otkriva za Index 28-godišnji Filip Maksan, mladi liječnik koji je nakon tri i pol godine rada, odlučio napustiti Hrvatsku. Poslije jednogodišnjeg pripravničkog staža u KB Merkur, dvije je godine radio kao odjelni liječnik-sekundarac u Neuropsihijatrijskoj bolnici Popovača, a od početka ove godine kao liječnik obiteljske medicine u Čazmi.
"Petak 13. ovog mjeseca bio je moj posljednji radni dan u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Od 1. prosinca sam specijalizant interne medicine na internističkoj klinici bolnice u austrijskom pograničnom gradiću Bad Radkersburgu. Na razgovore sa šefom klinike otišao sam bez posebnih očekivanja no odmah sam zapazio da je taj prvi razgovor bio duži i ugodniji od svih mojih razgovora za posao u hrvatskim zdravstvenim ustanovama zajedno, a uvjeti koji su mi ponuđeni uvelike su premašili moja očekivanja. Na raspolaganje dobivam bolničku garsonijeru uz besplatan najam, besplatne obroke u restoranu za osoblje, plaću koja je u startu cca 5000 kn veća nego ona kod mog zadnjeg poslodavca u Hrvatskoj. I ne, hrana i gorivo u Austriji nisu, kako to mnogi misle, skuplji nego u Hrvatskoj", kaže Filip. Upoznao je već i nekoliko svojih budućih austrijskih kolega te dodaje da je kolegijalna atmosfera u Austriji mnogo toplija i da ga, kao"najmlađeg" kolegu, tretiraju s mnogo više poštovanja i uvažavanja nego u ijednoj hrvatskoj zdravstvenoj ustanovi za koju je radio.
Napisao je "oproštajno" pismo HZZO-u
Nakon rada u grču, zbog stalnih "prijetnji" opomenama i novčanim kaznama, dr. Maksan je, posljednjeg radnog dana u ordinaciji u Hrvatskoj, napisao i vrlo "glasno" pismo HZZO-u. Evo što im je poručio :
"Upoznat sam s činjenicom da postoje pravilnici o svim mogućim pravnim i službenim situacijama, pa tako i da postoji pravilnik citiran u Vašem dopisu koji regulira korištenje zdravstvene njege u kući. Međutim, meni taj pravilnik ne znači ništa. Moj pravilnik je "Humanost i pomaganje potrebitim pacijentima". Pretpostavljam da imate uvid u dijagnoze po kojima je obrazložena zdravstvena njega u kući, ali ću neke od njih svejedno navesti: dekubitalni ulkus, stanje nakon moždanog udara, psorijatična artropatija, stanje nakon diseminacije karcinoma kože/grkljana, te stanje nakon amputacije donjeg ekstremiteta. Upoznat sam sa svim pacijentima za koje sam poslao nalog za provođenje zdravstvene njege u kući i siguran sam da je njima duže vremena potrebna njega nego što to dotični pravilnik predviđa.
Niste mi pokvarili zadnji radni dan, nego ste mi ga, dapače, uljepšali! Sada sam više nego siguran da nije bila kriva odluka dati otkaz i pobjeći iz toliko nakaradnog zdravstvenog sistema. Naivno ću povjerovati da je "čista slučajnost" što ste mi dostavili molbu za očitovanjem u tijeku zadnjeg radnog tjedna", piše dr. Maksan.
"Pravilnici nas tjeraju na rad u sivoj zoni"
Iako pravilnici HZZO-a često, na besmislen način, ograničavaju prava pacijenata, u praksi ih se, tvrdi mladi liječnik, rijetko kada dosljedno primjenjuje kako se pacijentima ne bi dokinula njihova prava. No, sporni su pravilnici, tvrdi, kreirani tako da se liječnici uvijek prisilno kreću u nekoj "sivoj zoni" te su redovito potencijalne mete za razne opomene, novčane kazne i slične disciplinske mjere.
"S HZZO-om sam najčešće ulazio u sukob zbog pravilnika koji su se odnosili na bolovanja i kućne njege. Naime, HZZO je propisao stopu bolovanja od 2,8, no iako nikome nisu objasnili kako se ta stopa izračunava, jasno su dali do znanja da će, ukoliko spomenuta "stopa" premaši navedenu brojku, pismeno zatražiti očitovanje zbog čega smo tu stopu prebacili. Znači li to das sam, kao liječnik, trebao voditi više računa o brojci 2,8 nego o pacijentima? Znači li to da sam pacijente s moždanim udarom, stanjem nakon srčanog infarkta, kroničnim psihičkim bolestima s sl. trebao skidati s bolovanja kako ne bih premašio navedenu brojku? Znači li to da nisam trebao pacijente s gripom slati na bolovanje, riskirajući time da zaraze cijeli radni kolektiv ili djecu u vrtiću i školi, ako se radi o nastavnom osoblju?", pita mladi liječnik.
Do 90 dana njege, a poslije ste prepušteni sami sebi
Sličan problem postoji, tvrdi dr. Maksan, i s Pravilnikom HZZO-a o kućnoj njezi kojim se propisuje ograničen broj dana tijekom kojih, osoblje zaduženo za njegu, smije obići pacijenta.
"Neka mi netko kaže kako objasniti pacijentima oboljelim od predsmrtnog stadija karcinoma, moždanog udara, stanja nakon amputacije noge, kronične dekubitalne rane i sl. da mogu dobiti kućnu njegu samo u trajanju od 30 do 90 dana, te da si nakon toga sami previjaju rane, stavljaju infuzije, vade krv.... U praksi je čitav niz takvih apsurdnih slučajeva. Primjerice, pacijenti sa šećernom bolesti ne mogu dobiti dovoljan broj trakica za mjerenje šećera u krvi. Pacijenti koji koriste tablete za regulaciju šećerne bolesti tipa 2 imaju pravo na 50 trakica u 6 mjeseci, što okvirno znači da si mogu izmjeriti šećer samo jednom u 3,5 dana, a ako žele ažurnije voditi računa o svojoj kroničnoj bolesti, moraju sami doplatiti trakice", kaže dr. Maksan.
U sjećanje mu se urezao i slučaj kada je napisao liječnički nalaz za invalidsku komisiju za pacijenta, profesionalnog vozača, koji nakon srčanog udara više nije smio voziti teretna vozila. No, iako su mu skinute potrebne kategorije vozačke dozvole, jer mu zdravstveno stanje ne dozvoljava upravljanje teretnim vozilima, zavod za mirovinsko osiguranje mu je, kaže naš sugovornik, odbio pravo na invalidsku mirovinu uz obrazloženje da "nije nastupilo umanjenje radne sposobnosti!".
"Niz je i slučajeva kada su ljudi, nakon moždanih udara, ostali gotovo nepokretni, a spomenuta komisija im je ispostavila rješenje u kojemu se navodi tek umanjenje radne sposobnosti. Sramotno je i kada se lijekovi poput Megostata, koji se za pacijente s karcinomom pokazao jako korisnim, nađu "u defekturi", nema ih u ljekarnama ni na zalihi te pacijenti s ozbiljnim bolestima ostaju bez propisane i prijeko potrebne terapije, zbog čega dolazi do naglog pogoršanja njihovog zdravstvenog stanja. Kakav je to zdravstveni sustav koji ne može osigurati dostatne zalihe nužno potrebnih lijekova za svoje pacijente, pa makar i interventnim uvozom", upozorava dr Maksan.
"Nepotizam i feudalistički sistem specijalizacija"
"Moja odluka da odem iz Hrvatske posljedica je "multifaktorskog učinka". Osim navedenih, veliki problem je i "feudalistički sistem specijalizacija". Naime, uz postojeći nepotizam u dodjeljivanju specijalizacija, imamo i takozvanu "radnu obvezu" koja prisiljava specijalizanta da određen broj godina, nakon polaganja specijalističkog ispita, odradi u ustanovi koja mu je "platila" specijalizaciju. Kada sam to ispričao kolegama iz drugih država, bili su zaprepašteni budući da kod njih specijalizacija nema trošak jer se radi o čistom prijenosu znanja i vještina sa starijih liječnika na mlađe kolege te shodno tome ne postoji ni radna obveza.. Kada bi se radna obveza ukinula za hrvatske bolnice, šefovi klinika bi se konačno morali potruditi i pronaći način da zadrže specijalizante u svojim klinikama, a to bi stvorilo bitno povoljnije uvjete za mlade liječnike te bi nas mnogo manje emigriralo", tvrdi dr. Maksan.
"Financijska sredstva u zdravstvu često se pogrešno troše!"
Novac se, tvrdi mladi liječnik, vrlo često rasipa na preveliki administrativni kadar u pojedinim bolnicama, na prevelike izdatke za grijanje i klimatizaciju, dok, s druge strane, u malim ambulantama nema ni najosnovnijeg.
"U mojoj ambulanti u Čazmi nedostajala je i ona najosnovnija oprema, poput pulsnog oksimetra (sprave koja postotno mjeri obogaćenost krvi kisikom) i najnužnije respiracijske opreme, kako bi pacijenti u hitnim stanjima mogli dobivati kisik preko maske", upozorava liječnik.
"Sindrom zdravstvenog konobara"
"Neki pacijenti smatraju da su liječnici obiteljske medicine zdravstveni konobari kod kojih oni mogu naručivati uputnice, laboratorijska testiranja, da se "vidi boluju li od nečega", liječničke svjedodžbe u kojima ćemo pisati ono što nam pacijenti diktiraju, bolovanja po narudžbi, lijekove po obrazloženju "rekla mi je susjeda da je njoj taj lijek pomogao, iako je ta susjeda imala sasvim drugi zdravstveni problem. Vrlo su mi neugodne bile situacije u kojima pacijenti počinju podizatii ton i prijetiti tužbama komori, sudu, policiji i tko zna kome sve ne, jer ne želim postupiti po njihovim naumima i izdati svjedodžbu u kojoj bih, primjerice, napisao da savršeno zdrava osoba boluje od nečega kako ne bi morala sudjelovati u javnim radovima. Nisu rijetke ni situacije u kojima su prijetnje toliko ozbiljne da smo prisiljeni pozvati policiju u pomoć", priča liječnik.
Na odlazak iz Hrvatske, kaže Filip, nije ga ipak potaknulo samo stanje u zdravstvu, nego i opće stanje beznađa u državi.
"Svakim se danom pojačava dojam da više ne možemo imati povjerenje u elementarne institucije poput pravosuđa, s obzirom na apsurdne presude Ustavnog suda, suđenja političarima i nogometnim dužnosnicima, neefikasnost u obračunavanju s raznim kategorijama obiteljskog i društvenog nasilja…Tu su i problem osnovnog, srednjeg i visokog školstva - potplaćeni učitelji te stanje u prosvjeti gdje Hrvatska, spram većine drugih europskih zemalja, postiže osjetno lošije ocjene, kao i neusklađenost školstva s potrebama tržišta rada. Kada pogledam kolike se mirovine isplaćuju zaposlenicima s punim radnim stažom te kakve šanse imaju stariji od 50 koje se, nakon stečaja firmi, proglasilo tehnološkim te su završili na Zavodu za zapošljavanje, obuzima me strah i priznajem da nisam spreman riskirati da i mene, pod starije dane, zadesi slična sudbina", kaže liječnik.
Ipak, naglašava da to ne znači kako svi trebaju emigrirati i kako su svi koji se ovdje bore za bolje sutra budale i naivčine. Svim ljudima koji u Hrvatskoj teže boljemu treba, kako kaže, odati poštovanje, no isto tako ne treba zamjerati ni onima koji, u nekoj drugoj sredini, žele potražiti svoju sreću.
Kad bih ja bio ministar...
Na pitanje što bi učinio da je ministar zdravlja, kako bi se stanje u zdravstvu poboljšalo, dr. Filip Maksan navodi sedam ključnih točaka :
1. Ukinuo bih radnu obvezu za specijalizante u Pravilniku o specijalističkom usavršavanju
2. Povisio bih specijalizantske i sestrinske plaće
3. Otpustio bih višak administrativnog i tehničkog osoblja u bolnicama te bih, umjesto toga, zaposlio više medicinskih sestara.
4. Osigurao bih, u okviru financijskih mogućnosti, obnovu građevina koje koristi hrvatsko zdravstvo i njihovo opremanje nužnom medicinskom opremom, ali ne samo u Zagrebu, nego i u "provinciji".
5. Obavezno bih, na svim mogućim razinama, potaknuo zdravstvenu edukaciju stanovništva kako bi se u doglednoj budućnosti smanjili pozivi hitnoj pomoći za nehitna stanja, kako bi stanovništvo bolje moglo reagirati u slučaju onesviještenih pacijenata, te kako bi građanstvo bilo upoznato sa svojim pravima, ali i vođenju brige o vlastitom zdravlju
6. Proveo bih reviziju svih pravilnika i zakona koji se bave zdravstvenom zaštitom te bih maknuo sve besmislene propise.
7. Promijenio bih strukturu upravnih vijeća zdravstvenih ustanova te time uvjetovao da ravnatelji odgovaraju prvenstveno zaposlenicima, a tek onda gradovima, županijama I državi. Tada ravnatelji tih ustanova više ne bi bili politički, već stručni kadar.