Kad su se 22. ožujka njemački ministar obrane Boris Pistorius i francuski mu kolega Sébastien Lecornu nasmiješeni obratili novinarima s viješću kako je oživljen program novog europskog tenka, stručni novinari nisu znali bi li plakali ili bi se smijali. Stoga ne čudi da je velika većina vojno-stručnih glasila ignorirala taj događaj.
Najveći promašaj europske vojne industrije svih vremena
Program Main Ground Combat System (MGCS) najveći je promašaj europske vojne industrije svih vremena. S obzirom na sve silne promašaje prije njega, za ovo se baš trebalo jako potruditi. MGCS je pokrenut tako davno da se više skoro nitko ne sjeća kad je to točno bilo. Neki novinari pišu da se to dogodilo 2015., neki tvrde da je bilo 2017., a neki pak spominju 2018. Zapravo je MGCS pokrenut sad već jako davne 2012. godine.
Inicijativa je došla iz Pariza jer je francuska vojska već tada bila svjesna da je njihov tenk Leclerc popriličan promašaj te da će vrlo brzo trebati zamjenu pa se obratila Berlinu kao najvećem savezniku. Međutim, problem je bio što se Nijemcima nije žurilo. Krauss-Maffei Wegmann imao je velike strane narudžbe za Leoparde 2, a vlada Angele Merkel nije vidjela potrebu za trošenjem novca na bilo koji vojni projekt, kamoli na novi tenk. No kako je trebalo zadržati dobre odnose s Parizom u prosincu 2014. - tada je ministrica obrane bila Ursula Gertrud von der Leyen - Bundestag je odobrio program. Odobrenje programa ponajviše je bilo potaknuto ruskom okupacijom Krima.
Vrlo brzo podrška politike je splasnula pa je program MGCS zapao u krizu. Izvorno se predviđalo da će do 2017. biti gotovi koncepti i studije izvedivosti s izradom prvih demonstratora tehnologije koju godinu kasnije. Međutim, program se oduljio tako da su novi rokovi za izradu demonstratora tehnologija pomaknuti na 2024., a izrada zasad nedefiniranog broja prototipova za razdoblje od 2024. do 2027. godine.
Početak serijske proizvodnje pomaknut je na 2028., ali pod uvjetom da se tijekom razvoja ne pojave veći problemi. Naravno da su se pojavili problemi (njemačka tvrtka Rheinmetall bila je nezadovoljna raspodjelom posla/zarade te je pokrenula sudski spor oko zaštite patenata) pa je rok za isporuku prvih serijskih primjeraka pomaknut čak na 2035., s rokom ulaska u operativnu uporabu 2040. godine. Da nije tragično, bilo bi smiješno.
Besmislen projekt
A tragično je zbog toga što su se Leopardi 2 poslani u Ukrajinu pokazali, da budemo taktični, ne baš dobrima, što opet ne čudi jer je taj tenk razvijen davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U međuvremenu Krauss-Maffei Wegmann ga je uglavnom samo "šminkao" i, naravno, povećavao cijenu, koja je sada za najnoviju varijantu Leopard 2A8 dosegla 29 milijuna eura. S obzirom na to da ukrajinski Leopardi jednako gore kao i ruski T-90 (koji koštaju manje od 5 milijuna eura), logično je pitanje koliko se isplati kupnja Leoparda.
Tim prije jer je Rheinmetall dovršio razvoj njihovog prvog tenka Panther KF51. Ova je tvrtka do sada bila najpoznatija po proizvodnji tenkovskih topova pa je pitanje kakav je Panther kao cjelina. Paljbena moć nije upitna jer ima potpuno novi top od 130 mm (trenutno najveći kalibar ugrađen na neki tenk). Međutim, s obzirom na masu od "samo" 59 tona, upitna je razina oklopne zaštite. Za usporedbu, masa Leoparda 2A8 je između 65 i 67 tona. Panther je pronašao i prvog kupca - Mađarsku. Doduše, u varijanti Panther KF51 EVO - sa starim topom od 120 mm koji Rheinmetall proizvodi za ugradnju na Leoparde 2.
U okolnostima kad skoro svakodnevno slušamo kako se Europa mora pripremiti za sukob s Rusijom, i da za to ima nekih tri, pet, sedam ili malo više godina, šesnaest godina do dolaska prvih tenkova iz programa MGCS je nerealno dugačko. Zapravo besmisleno.
Kompletna degradacija europske vojne industrije
Nažalost, nije novi tenk jedini problem europske vojne industrije. Tri desetljeća zanemarivanja dovela su do kompletne degradacije. Europski politički vođe nisu vidjeli smisao "bacati” novac na razvoj višenamjenskog borbenog aviona pete generacije nakon što se 1991. godine SSSR raspao, a nova Rusija (nakratko) postala demokratska, pa sad skoro svi kupuju američki F-35 Lightning II: Belgija, Danska, Finska, Grčka, Italija, Njemačka, Nizozemska, Norveška, Poljska, Švicarska i Ujedinjeno Kraljevstvo. U fazi potpisivanja ugovora za kupnju 24 F-35A je i Češka. Namjeru kupnje 32 Lightninga objavila je i Rumunjska. Lightninge je odabralo dva puta više europskih država nego Eurofighter Typhoone.
No zato Europa sada ima čak tri programa razvoja borbenih aviona šeste generacije. Jedan je njemačko-francusko-španjolski Future Combat Air System (FCAS). Drugi je britansko-japansko-talijanski Global Combat Air Programme (GCAP). Od prije nekoliko dana tu je i švedski Flygsystem 2020.
Od ovih programa najviše izgleda za uspjeh ima GCAP, naročito nakon ulaska Japana, koji je donio ne samo potrebna tehnička znanja i tehnologije već i novac. Što se tiče programa FCAS, on je u dubokoj krizi. Pokrenut još davne 2017. godine, sve donedavno nije dobio dostatnu političku podršku, prije svega iz Berlina. Ovaj je program puno važniji Parizu jer francusko ratno zrakoplovstvo treba zamjenu za sve starije Rafalee.
Njemačko ratno zrakoplovstvo je zamjenu jednako tako zastarjelih Tayphoona riješilo kupnjom F-35. Povrh toga, uspješno okončanje programa FCAS jedina je šansa za preživljavanje tvrtke Dassault Aviation, koja je ne tako davno proizvodila neke od najboljih borbenih aviona na svijetu. S obzirom na to da je procijenjen trošak razvoja programa FCAS najmanje 100 milijardi eura, njemački mediji sve češće otvaraju pitanje spajanja s programom GCAP, što bi znatno smanjilo troškove njemačkim poreznim obveznicima, istovremeno povećavajući vjerojatnost uspjeha projekta. To jako ljuti Pariz, koji se brine što bi u tom slučaju bilo s Dassaultom.
Švedska uprava za obrambene nabave (Försvarets materielverk) 22. ožujka je objavila kako je tvrtki Saab dodijelila ugovor za razradu studije izvedivosti programa razvoja borbenog aviona šeste generacije kojim bi zamijenili JAS-39 Gripen. Koncepcijski jako sličan F-35 Flygsystem 2020 imao bi najviše šansi za komercijalni uspjeh kad bi Švedska imala dovoljno sredstava da dovrši tako skupi program. S obzirom na to da je prodaja Gripena bila puno lošija nego što su se Šveđani nadali, veliku većinu novca trebali bi dati švedski porezni obveznici. Do sada je švedska vojna industrija uglavnom preživljavala na osnovi švedske neutralnosti i potrebe samostalne obrane. No ulaskom u NATO, tog razloga više nema pa ni potrebe za (preskupim) samostalnim razvojem novog borbenog aviona.
Europska brodogradnja dominira svjetskim tržištem
Na kraju spomenimo da postoji niša u kojoj europska obrambena industrija drži korak s američkom - ratna brodogradnja. Dok su programi razvoja naoružanja za kopnene i zračne snage bili masovno otkazivani, brodogradnja je i dalje napredovala. Tako francuska industrija ima razvijene tehnologije kojima bi mogla graditi nosače na nuklearni pogon jednako velike i napredne kao američki. Jedini je problem što Francuska nema novca za tako skupe projekte, a europska zajednička obrana ne treba nosače. Francuska i britanska brodogradilišta grade podmornice na nuklearni pogon, i jurišne i strateške, koje kvalitetom nisu ništa lošije od američkih.
S obzirom na to da američka brodogradilišta već desetljećima ne grade podmornice s klasičnim pogonom, europska dominiraju svjetskim tržištem. Po kvaliteti, jedina konkurencija bile bi im japanske podmornice, no Japan za sada nema do kraja jasnu politiku izvoza.
Europska brodogradilišta grade jednako dobre razarače i fregate kao što su američki. Dapače, kao osnova za nove američke fregate klase Constellation uzet je projekt FREMM talijanskog brodogradilišta Fincantieri Marinette Marine. Zanimljivo je da se FREMM u Europi više ne smatra najmodernijim projektom.
Europska brodogradnja dominira svjetskim tržištem i na području gradnje korveta i velikih patrolnih brodova. Četiri najmodernije korvete za izraelsku ratnu mornaricu Sa'ar 6 izgradilo je njemačko brodogradilište ThyssenKrupp Marine Systems.
Talijanska ratna mornarica ima trenutno svjetski najnapredniji projekt gradnje ratnih brodova, nazvan Pattugliatore Polivalente d'Altura (višenamjenski odobalni patrolni brod). Zapravo se radi o ratnim brodovima koji se mogu vrlo brzo i relativno jeftino prenamijeniti od razine velikog odobalnog patrolnog broda, preko korvete pa sve do višenamjenske fregate velikih borbenih sposobnosti. Talijanska ratna mornarica planira izgraditi sedam brodova klase Thaon di Revel i niti jedan neće biti isporučen kao veliki odobalni patrolni brod, već će tri biti isporučena kao korvete i četiri kao fregate.
Ratna brodogradnja dokaz je da je europska vojna industrija mogla biti barem jednako dobra, ako ne i bolja od američke da je imala podršku vladajućih struktura. Nažalost, nije i potpuno je atrofirala preživljavajući isključivo na izvozu. Jadno stanje se najbolje vidi na području proizvodnje streljiva. Do 1991. skoro svaka veća europska država imala je barem jednu tvrtku koja je proizvodila granate za topove i haubice te su kapaciteti bili deseci milijuna granata godišnje. Danas EU nije sposobna isporučiti milijun granata od 155 mm Ukrajini kako bi ova preživjela.
Sada je velika vijest da je Europska komisija 15. ožujka odobrila 500 milijuna eura pomoći europskim kompanijama kako bi do kraja 2025. godine povećale svoje proizvodne kapacitete na 2 milijuna granata godišnje. Znači za godinu i pol, dok Rusija namjerava ove godine proizvesti 2.7 milijuna granata, uz najave da će do kraja 2025. povećati kapacitete na 4 milijuna granata godišnje.
Za to vrijeme europski čelnici jako puno pričaju i kupuju američko.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala