1878. godine u malom gradu u Gruziji rođen je Josif Visarionovič Džugašvili, kasnije poznat kao Staljin. Na današnji datum 1922. Lenjin ga je postavio na poziciju generalnog sekretara Komunističke partije, što je ključna točka u Staljinovoj borbi za vlast u Sovjetskom Savezu. Kako je došao do te pozicije i postao autokratski lider nove ruske države?
Teško da bismo Staljina mogli opisati kao sofisticiranog i uljudnog gospodina koji osvaja ljude već na prvi dojam. Kako je odrastao u mjestu gdje je su ulične bande bile svakodnevni prizor, a otac je tukao njega i majku, odmalena je bio povučen i hladan čovjek. Prisustvovao je javnom pogubljenju kriminalaca kada je bio dječak te je već tada zamrzio carski režim u Rusiji.
S druge strane, bio je akademski vrlo uspješan, stoga je brzo dobio stipendiju i preselio se u gruzijsku prijestolnicu. Tamo dolazi u kontakt s marksizmom i nakon kratkog vremena biva izbačen iz škole zbog svojih radikalnih izjava. Staljin se nakon toga bavi pisanjem za socijalističke novine i organizira radničke štrajkove po ruskoj Gruziji.
Od gruzijskog seljaka do opasnog revolucionara
1903. pridružuje se boljševicima. Brzo ga zamjećuje Lenjin, koji vidi da je Staljin vrlo uspješan u obavljanju pljački kojima bi se financirale buduće boljševičke akcije. Uhićen je barem šest puta, svaki put bi pobjegao i vratio se, a onda je 1913. priveden i poslan u sibirski zatvor, gdje je proveo iduće četiri godine.
Po izlasku iz zatvora Staljin sudjeluje u Ruskom građanskom ratu na strani boljševika, vjerujući u uspostavu prve socijalističke države na svijetu. Po završetku rata 1922. dobiva poziciju generalnog sekretara Partije, mjesto koje će zadržati do kraja života.
Generalni sekretar tada nije imao značajnu funkciju, no Staljin ju je s vremenom proširio i počeo postavljati vjerne ljude na ključne pozicije. Lenjinu se to nije uopće sviđalo, no upravo je doživio prvi moždani udar te iz kreveta nije više mogao tako lako voditi zemlju i svoje kadrove. U svojoj oporuci savjetuje partijsko vodstvo da "pronađe način za njegovo uklanjanje" i da nađu nekog "tolerantnijeg i manje hirovitog".
Staljin je to iskoristio i do Lenjinove smrti 1924. godine pripremio teren kako bi preuzeo vlast nad Partijom i državom. Njegov najveći protivnik bio je Lav Trocki, vrlo popularan boljševik, izvrstan retoričar i vojni zapovjednik za kojeg se smatralo da će naslijediti Lenjina kao novi vođa. Ipak, uz Staljinov sve veći utjecaj u Partiji, Trocki je prognan i ubijen u Meksiku 1940. godine.
Nakon što je osigurao potpunu kontrolu nad Partijom i državom, Staljin je vodio sovjetsku politiku sve do svoje smrti 1953. U tom periodu ubija političke protivnike, novinare, intelektualce i Židove, nastoji kolektivizirati poljoprivredu, što će prouzročiti glad koja će ubiti preko deset milijuna ljudi, proglašava kulake, odnosno bogate seljake državnim neprijateljem, što rezultira masovnim ubojstvima.
Staljin nastavlja ubijati za vrijeme čistki prije Drugog svjetskog rata, kao i kasnije zbog svog dubokog osjećaja nepovjerenja i histerije.