Usred prostranstva Tihog oceana smjestila se najmanja republika na svijetu – Nauru. Ovaj otok, površine svega 21 četvorni kilometar, možda jest malen, ali njegova povijest bogata je kolonijalnim utjecajima, gospodarskim usponima i padovima te borbom za neovisnost. Unatoč svojoj veličini, Nauru je prošao put od zaboravljenog pacifičkog otoka do države koja je, barem na trenutak, bila jedna od najbogatijih po glavi stanovnika.
Od drevnih plemena do kolonijalne vladavine
Prvi stanovnici Naurua bili su Polinezijci i Mikronezijci, koji su otok naselili prije više od 3000 godina. Dugo su živjeli u plemenskom društvu, podijeljeni u 12 klanova, što se i danas simbolično prikazuje na zastavi zemlje kroz dvanaestokraku zvijezdu. Njihov život temeljio se na ribolovu i poljoprivredi, a kokosove palme i ribarenje u laguni bili su im glavni izvori hrane.
Prvi europski susret s Nauruom dogodio se 1798. godine, kada je britanski kapetan John Fearn doplovio do otoka i nazvao ga Pleasant Island (Ugodni otok), očaran njegovim zelenilom i gostoljubivošću domorodaca. No idila nije dugo trajala. Tijekom 19. stoljeća trgovci i kitolovci donijeli su oružje, što je dovelo do sukoba među plemenima i desetkovanja populacije.
Godine 1888. Njemačko Carstvo preuzelo je kontrolu nad Nauruom i uključilo ga u svoj pacifički protektorat. Tijekom tog razdoblja Nijemci su poticali plantažnu poljoprivredu i donijeli kršćanstvo, ali prava prekretnica dogodila se početkom 20. stoljeća – otkrivena su bogata nalazišta fosfata.
Fosfatna groznica i strani utjecaji
Godine 1900. otkriveno je da je Nauru jedno od najbogatijih nalazišta fosfata na svijetu. Njegove naslage, nastale od tisućljetnih ptičjih izmeta, bile su iznimno tražene u poljoprivredi kao visokokvalitetno gnojivo. Britanska kompanija Pacific Phosphate Company ubrzo je počela eksploatirati resurse, a otok je 1914. preuzela Australija, oduzevši ga Njemačkoj u Prvom svjetskom ratu.
Nakon rata Liga naroda dodijelila je mandat nad Nauruom Australiji, Ujedinjenom Kraljevstvu i Novom Zelandu. Iako je uprava bila međunarodna, glavni utjecaj imala je Australija. Tijekom Drugog svjetskog rata Nauru su okupirali Japanci, deportiravši velik broj lokalnih stanovnika na rad u prisilne logore. Nakon rata Nauru je vraćen pod australsku upravu, ali želja za neovisnošću počela je rasti, baš kao i u ostalim kolonijalnim područjima nakon Drugog svjetskog rata.
Put do neovisnosti i politička organizacija
Nakon desetljeća međunarodne uprave, 31. siječnja 1968. godine Nauru je stekao neovisnost, postavši najmanja republika na svijetu. Zanimljivo, Nauru nema službeni glavni grad – administrativne funkcije obavlja okrug Yaren, gdje su smještene vladine institucije.
Politički sustav zemlje temelji se na parlamentu od 18 zastupnika, koji se biraju svake tri godine. S obzirom na malu populaciju, političke odluke često su osobno povezane s lokalnim zajednicama. Predsjednik zemlje bira se unutar parlamenta, a vlast je često nestabilna – promjene vlasti česte su i ponekad iznenadne.
Uspon i pad bogatstva
Zahvaljujući ogromnim prihodima od fosfata, tijekom 20. stoljeća Nauru je postao jedna od najbogatijih zemalja po glavi stanovnika. No ubrzo se pokazalo da se bogatstvo temelji na neodrživim temeljima. Nekontrolirana eksploatacija iscrpila je fosfatne rezerve, a ekosustav otoka nepovratno je uništen. Do 1990-ih gospodarstvo se našlo pred kolapsom, a Nauru se suočio s financijskom krizom.
Zbog financijskih problema, zemlja je bila prisiljena tražiti alternativne izvore prihoda. Kroz godine, Nauru je eksperimentirao s različitim modelima, uključujući offshore bankarstvo i pružanje utočišta izbjeglicama u sklopu australskog imigracijskog programa. Ipak, ekonomski izazovi i dalje opterećuju ovu otočnu naciju.
Mala nacija s velikim izazovima
Unatoč svojoj burnoj prošlosti, Nauru ostaje fascinantna i jedinstvena država. S populacijom od oko 10.000 stanovnika, jedna je od najmanje naseljenih zemalja na svijetu. No suočava se s ozbiljnim problemima – osim ekonomskih, visoka stopa pretilosti i dijabetesa među stanovništvom postala je jedna od najgorih na svijetu, dijelom zbog zapadnjačkog načina prehrane i nedostatka poljoprivrednih resursa.