Ivan Čović je inženjer strojarstva, dvostruki prvak Hrvatske u judu i osvajač medalja s europskih i svjetskih kupova. Ivan je po majci podrijetlom iz istočne Ukrajine, iz Luhanska. I dan-danas vezan je za Ukrajinu. Za Index piše o događajima u ovoj zemlji, odnosima među ljudima te situacijama koje su dovele do ruske agresije.
IAKO se praktički otpočetka rata u Ukrajini pričalo o mobilizaciji, čak se i licitiralo s datumom proglašenja iste (9.5. je bio datum kada se očekivalo proglašenje mobilizacije), ona se dogodila u djelomičnom obliku sada. Glavni povod je vojni poraz ruske vojske u Harkivskoj oblasti. Prema koracima koje je činio politički vrh moglo se naslutiti da će se krenuti u neki oblik mobilizacije.
Prvo je Državna duma RF-a izglasala da u Kazneni zakon uđu pojmovi "mobilizacija", "vojno stanje" i "ratno vrijeme". Dragovoljna predaja, pljačka i neovlašteno napuštanje postrojbe za vrijeme neprijateljstava može se kazniti zatvorom do 15 godina. Osim toga, najavljeni referendumi o aneksiji ukrajinskih oblasti koji su pod ruskom kontrolom su jedan od koraka prema mobilizaciji.
Složena ruska birokracija
Ruski složeni birokratski sistem funkcionira na takav način da se prvo "legalizira" stanje pa se krene operativno djelovati. Tako je predsjednik Putin dan prije invazije na Ukrajinu prvo priznao LNR i DNR kao nezavisne republike u administrativnim granicama Donjecke i Luganske oblasti, a drugi dan najavio "specijalnu vojnu operaciju" u svrhu zaštite i "oslobođenja" samoprozvanih republika.
Po tom scenariju se pristupa i u ovom slučaju mobilizacije. Prvo je izglasan Kazneni zakon, potom su na tim teritorijima postavljene vlasti najavile referendume, zatim je proglašena djelomična mobilizacija. S obzirom na to da nitko u Rusiji niti na Zapadu ne dovodi u pitanje ishod još neodržanog referenduma, jasno je da će se krenuti u aneksiju tog teritorija.
Aneksijom teritorija ulazimo u novu fazu rata. Ruski politički i vojni vrh je prihvatio stanje na terenu te barem do proljeća nema namjeru pokretati ofenzivna djelovanja na ukrajinskom teritoriju. Ruska vojska već neko vrijeme djeluje defenzivno i ne pomiče se od linija koje su uspostavljene, osim u smjeru Bahmuta radi pravljenja "buffer-zone" između Donjecka i ukrajinskih položaja.
Takvo defenzivno djelovanje ruske vojske je već u ruskom javnom prostoru otvaralo pitanje mobilizacije i preispitivalo sposobnost vojnog i političkog vrha. Porazom ruske vojske u Harkivskoj oblasti, pritisak javnosti i dijela ruske elite se dodatno pojačao, a politički vrh RF-a je morao nešto poduzeti po tom pitanju.
Harkivski poraz
Iako taj poraz nije zadao razoran udarac ruskoj vojsci, on je napravio najmanje dvije stvari. Prva stvar jest vojno-operativne prirode. Činjenica je da je ruska vojska izgubila Izjum i Kupjansk, dva izuzetno bitna prometna pravca preko kojih se lagano dostavljalo naoružanje i logistika te se vezao dio ukrajinskih snaga za Harkiv. Ono što je važnije, omogućavalo je napad na Slavjansk s boka.
Gubitkom Izjuma i Kupjanska praktički znači da se mora odustati od daljnje ofenzive u Donjeckoj oblasti te da neće biti uspostavljen DNR na cijelom teritoriju Donjecke oblasti u izgledno vrijeme. Budući da je jedini cilj ruske invazije koji je javno iskomuniciran bio uspostava LNR-a i DNR-a na administrativnim granicama oblasti, to je svojevrstan poraz.
Vojni stručnjaci se slažu da je gotovo nemoguće probiti liniju Slavjansk - Kramatorsk frontalno, radi utvrđenih sistema koji su ukrajinske snage gradile osam godina. Jedini način je bio da se iz smjera Izjuma krene u napad s boka. Gubitkom Izjuma gotova je priča oko zauzimanja cijelog Donbasa. Barem zasad.
Sramotan i ponižavajući poraz
Druga stvar, način na koji je ruska vojska izgubila u Harkivskoj oblasti je u najmanju ruku sramotan i ponižavajući. Vojnici su se povukli, nisu čak ni uspjeli uništiti vlastitu vojnu tehniku kako ne bi došla u ukrajinske ruke. Doduše, tamo su u većini bili slabo opremljeni pripadnici narodnih milicija iz LNR-a i DNR-a te slabo motivirani Rosgvardijci, ali to poraz ne čini manje sramotnim.
U tom povlačenju su ostavili jedan dio stanovništva kojem je ruska vojska bila garancija sigurnosti. Za one stanovnike koji su uspjeli pobjeći na vrijeme nije organiziran nikakav smještaj, hrana ili voda na granici prema Belgorodu.
Iako su u borbama izgubili pozicije oko Izjuma i Kupjanska pred naletom ukrajinskih snaga, nejasno je zbog čega su se ruske snage istovremeno povukle i sa sjevera oblasti, u vrijeme kada tamo uopće nije bilo borbenih aktivnosti.
Tim povlačenjem sa sjevera oblasti, ruske snage su dale mogućnost ukrajinskim snagama da ih gađaju preko granice u Belgorodsku oblast. U lokalnom stanovništvu se stvorio gnjev i razočaranje u vojsku koja im se predstavljala kao netko tko se bori za interese tog stanovništva.
Takav raspad morala i nediscipline u ruskoj vojsci je stvorio još veći pritisak na ruski politički vrh koji je morao nešto poduzeti. Iz iskaza ruskih vojnika i presretnutih telefonskih poziva, mnogi ruski vojnici su jako demoralizirani i žele ići kući. Navodno je puno vojnika dalo otkaz, što imaju pravo po ugovoru.
Vojnici su za ruske prilike prilično dobro plaćeni i dobivaju beneficije nakon službe, to je bio jedan od glavnih faktora zbog čega su pristali potpisati ugovor. No neki su vojnici zadržani u Ukrajini iako im je istekao ugovor u petom mjesecu što je dodatno djelovalo na pad morala.
Ruske snage
Otpočetka rata je bilo jasno i svaki ozbiljan vojni analitičar je tvrdio da su ruske snage nedovoljne za potpunu okupaciju Ukrajine, odnosno za borbu na širokom području. Iako vojska od 150-200 tisuća plus narodne milicije zvuči zastrašujuće, treba je staviti u kontekst geografske slike Ukrajine kao i dužine fronta, koji je jedno vrijeme iznosio i preko 2000 km.
Rusija je krenula s tzv. lakom vojskom na Ukrajinu, nadajući se da će ulaskom u Kijev i druge gradove brzo uspostaviti kontrolu i vlast. Taj plan je ubrzo propao, a front se razvukao. Takva situacija je za nedovoljno brojčanu rusku vojsku postala otežavajuća okolnost. Između ostalog, radi ograničenog kadra koji sudjeluje, ova ruska invazija na Ukrajinu i jest najavljena kao "specijalna vojna operacija".
Stoga, nedovoljnim kadrom, uz gubitke koji se procjenjuju prilično odokativno (ministar Šojgu je dao suludo malu brojku od 5937 poginulih vojnika), a koji su očito veliki, ruski politički i vojni vrh je morao poduzeti nešto po tom pitanju.
Ruska vojska ima na papiru oko milijun profesionalaca zaposlenih u vojsci, dakle profesionalnih vojnika i vojnog osoblja. Od tog broja je 450.000 u pješadiji, a od tog broja je sudjelovalo ili sudjeluje oko 150 do 200 tisuća u Ukrajini. Dakle skoro pola pješadijskih snaga ruske vojske je do ove mobilizacije sudjelovalo na teritoriju Ukrajine.
Problemi regrutiranja
Osim toga, RF ima oko 370.000 ljudi u žandarmeriji, dakle ljudi koji rade u zatvorskim i drugim sistemima, a koji su vojno obučeni. Iako te brojke zvuče ogromno, potrebno je shvatiti da je Rusija ogromna zemlja i da su joj potrebne ogromne snage za održavanje unutarnje i vanjske sigurnosti.
Pogotovo se ta potreba povećava ulaskom Finske u NATO. Jedna od ideja koja je kružila među ruskim vojno-analitičkim krugovima jest da se prebaci oko 150 do 200 tisuća novih profesionalnih vojnika na teritorij Ukrajine, a da ih na pozicijama po Rusiji zamjeni kadar iz tih žandarmerija.
Dovoljno govori o problemu regrutiranja kadrova da je Rusija povukla svoje snage iz Tadžikistana, Kirgistana i Armenije koje nisu bile velike, radi se o možda 2-3 tisuće vojnika. Baš na tim teritorijima gdje je ruska vojska bila faktor stabilnosti i mira danas opet imamo sukobe i poluratno stanje što dodatno stvara probleme Kremlju.
Osim povlačenja vojnog kadra, ruske vlasti su pokušale pomoću dobrovoljaca i plaćenika osigurati dovoljan kadar. Tako su kružile snimke plaćenika, wagnerovaca i njihovog zapovjednika Evgenija Prigožina, gdje se obraćao zatvorenicima koji su pripremani za odlazak na front.
Druga grupa su bili dobrovoljci te pokušaj onog što je čečenski vođa Kadirov najavljivao kao samomobilizacijom. Čečenija kao i druge federalne jedinice imaju obavezan vojni rok te se mladićima u tijeku vojnog roka nudi ugovor kojim postaju profesionalni vojnici. Ideja je bila, kako je to Kadirov predstavio, da svaka federalna jedinica skupi određen broj ročnika i formira nekakvu dobrovoljačku jedinicu. Iako su se wagnerovci i druge dobrovoljačke postrojbe ubrzo našle na frontu, ta dva mehanizma regrutiranja očito nisu dala potrebne rezultate.
Mobilizacija
Ruski vojni i politički vrh se stoga odlučio za djelomičnu mobilizaciju, a prema riječima ministra Šojgua, radi se o 300.000 novih ljudi. Ova mobilizacija je odabrana u ovom trenutku opet iz nekoliko razloga. Prvi je svakako što ruska vojska treba rotaciju kadrova. Trenutni kadar u Ukrajini je niskog morala, umoran i desetkovan. Svježi kadar bi trebao omogućiti odmor trenutnog kadra.
Dalje, ruski vrh pokušava uspostaviti i legalizirati faktičko stanje na terenu. Pokušat će integrirati ukrajinske oblasti u Rusku Federaciju što opet ima za cilj dvije stvari. Jedno je da bi osigurala te teritorije preko zime, kada se očekuje pad mogućnosti ofenzivnih djelovanja, a drugo je kako bi mobilizirala svoje stanovništvo prikazujući ukrajinske oblasti kao teritorij RF-a.
Ulazi se, dakle, u fazu kada Rusija želi ovaj rat prikazati kao obrambeni rat protiv Ukrajine. Napad ukrajinskih snaga na te teritorije bi se tako tumačilo kao čin agresije na Rusku Federaciju.
Najavljeni referendumi u oblastima pod kontrolom Rusije su tako ključni moment. Isto tako, osim vojno, Rusija će pokušati politički djelovati. Dolaskom zime računa se na nemogućnost ukrajinskog ofenzivnog djelovanja i pojačava se pritisak na EU ucjenjivanjem plinom. To je pokušaj da se takvim pritiscima djeluje na Zapad, kako bi Zapad natjerao Ukrajinu na pregovore.
Ukrajina je svjesna svog položaja
Tako gledano, ovo jest najbolji mogući trenutak za rusku vojsku da rotira kadrove, dovede rezerviste i stabilizira stanje na teritoriju koji je zauzela.
Zasad nije poznato kako će ići mobilizacija i koliko će od tog novog kadra ići u Ukrajinu, a koliko će biti raspoređeno na pozicije u Rusiji kao zamjena za profesionalce koji bi išli u Ukrajinu. Dolazak novog, mobiliziranog kadra se očekuje najprije za mjesec do mjesec i pol dana. Ukrajina je naravno svjesna položaja u kojem se nalazi.
Svjesna je da joj zima, pritisak Rusije prvenstveno na EU, eventualni zastoj na frontovima, kao i referendumi i dolazak novih kadrova ne ide na ruku. Stoga, ukrajinska vojska zadnjih mjesec dana žuri u pokušaju da oslobodi što je moguće više teritorija, čak i u situaciji kad na nekim dijelovima ima velike gubitke u ljudstvu i tehnici.