ZBOG porasta obiteljskog nasilja sve veći broj žrtava sklanja se u sigurne kuće nadajući se zaštiti od zlostavljača. Kada ih obitelj više ne može zaštititi, kažu, prisiljene su pomoć tražiti od institucija. No što kada sigurne kuće prestanu biti sigurne? Tri žrtve nasilja za Index su progovorile o maltretiranju koje se događa u sigurnoj kući u Sisku.
Normalni uvjeti života za njih su bili tek iluzija. Njihovi osjećaji krivnje i srama rasli su i zbog okoline u kojoj su živjele. Psihički su ih maltretirale druge žene, kao i zaposlenici koji su ih omalovažavali, a često su slušale o tome kako su same zaslužne za nasilje koje su doživjele.
Nakon što su uspjele otići "iz još jednog pakla", ispovijest su podijelile anonimno zbog straha od upraviteljice sigurne kuće, kojoj je sklonište "njezino carstvo kojim vlada". No pravog reda nikad nije bilo. Korisnice su se svađale, vrijeđale, krale, podmetale jedna drugoj, a ako bi neka od žrtava prenijela probleme "Glavnoj", kako nazivaju upraviteljicu, bila je odmah ušutkana.
"Osjećala sam se kao u zatvoru"
Jedna žrtva koja je s djetetom boravila u kući kazala je da je svjesno odlučila izaći iako je znala da je vani "laka meta" za bivšeg partnera koji je zlostavlja. Promijenila je tri sigurne kuće zbog propusta Centra za socijalnu skrb, koji je odavao adrese na kojima je bila smještena s djetetom. Iz Siska je odlučila otići nakon nekoliko mjeseci kako bi zaštitila dijete.
"Osjećala sam se kao u zatvoru. Trpjela sam jer sam se bojala što će napisati Centru. Ucjenjivali su me mojim djetetom. Nisam se osjećala sigurno jer im je moj bivši partner slao mailove, a oni to nisu prijavljivali policiji. Apsolutno ništa nisu napravili da bi me zaštitili. Žene pobjegnu nakon tri tjedna ne zato što im je dobro i što su sredile život, nego jer ne mogu više živjeti u takvim uvjetima", prisjetila se žrtva nasilja.
"Određivalo se kakav donji veš smijemo nositi"
Ako bi se požalile, završavale bi u kazni i ne bi im bili dopušteni izlasci čak ni ako je u pitanju posjet liječniku. Zbog svog "jezika" morale su obavljati sve kućanske poslove, dok su druge žrtve bile pošteđene. Često su obavljale i privatne stvari za upraviteljicu pa su joj tako čistile i osobni automobil.
"Glavna mi je više puta govorila kako sam sama kriva što me bivši partner maltretira. Kazala mi je: 'Izazivaš ga, to sam ti rekla sto puta, ti znaš kakav je on i kako će reagirati. Ovo što ti stalno pričaš, nije to svaki put nasilje.' To mi je govorila. Osjećala sam se kao da sam zaslužila to što mi se događa.
U kući su postojala pravila koja se nisu jednako odnosila na sve žene. Određivali su nam kako ćemo se oblačiti. Nismo smjele nositi tajice i određivalo nam se kakav donji veš smijemo nositi. Branile su nam izlaske iz kuće iako smo morale doktoru ili u ljekarnu. Žene su dobivale opomene kada bi to prekršile, a onda bi nam prijetile Centrom i oduzimanjem djece", priča nam.
Dobivale hranu isteklog roka trajanja
Velike probleme u kući stvarala im je i jedna korisnica koja je već tri godine pod zaštitom sigurne kuće, a upraviteljica joj je skrbnica. Navodi da je maltretirala djecu i ukućanke iz čista mira te je sve račune polagala Glavnoj.
Uz psihička maltretiranja, često su bile bez hrane, s polupraznim frižiderima. Namirnice se nisu bacale bez obzira na istek roka trajanja, već se sve trebalo pojesti iako su, kaže, u prostoriji pod ključem imale novu doniranu hranu.
"Nas 15 je u kući za obrok znalo dobiti od 750 do 1200 grama mesa. Hrane nikad nije bilo dovoljno i bila je isteklog roka trajanja. To je moralo jesti i moje dijete. Cijelo vrijeme sam strepila da se ne otruje od pokvarene hrane", opisuje.
Grad Sisak bez odgovora o nasilju u sigurnoj kući
Žrtve nasilja u studenom su se preselile u nove prostorije, a Grad Sisak se u medijima hvalio kako je uložio pola milijuna eura da bi stvorio primjerenije i sigurnije mjesto za žene i djecu. Na upit Indexa o nasilju i problemima u sigurnoj kući nisu odgovorili do objave članka.
Iako je Grad utrošio pola milijuna eura, nova kuća u kojoj borave žrtve nasilja od samog početka, kažu, nije bila u dobrom stanju. Krov je prokišnjavao, zbog čega se vlaga uvukla i u nove prostorije, a i na snimkama je vidljivo da kuća prokišnjava.
Među žrtvama nasilja koje su boravile u staroj sigurnoj kući bila je i jedna strankinja. Kazala je da su je žene vrijeđale zbog boje kože, a zaposlenice joj nisu dopuštale da priča na engleskom iako nije znala hrvatski.
"Uvijek mi se obraćala na hrvatskom iako je znala da je ne razumijem. Drugima je branila da pričaju sa mnom na engleskom jeziku. Očekivala je da razumijem i odgovorim, zbog čega sam se osjećala diskriminirano.
Žena koja je bila pod skrbništvom Glavne me maltretirala i odlučila sam se izboriti za sebe i to prijaviti zaposlenici. Njih je to razljutilo i kaznile su me tjerajući me da čistim kuhinju cijeli tjedan", prisjetila se.
"Bilo je hladno. Spavale smo na madracu u najlonu"
Život u staroj sigurnoj kući za njih je bio kao u zatvoru, a o svemu su odlučile progovoriti kako bi spasile žene koje još uvijek prolaze torturu u sigurnoj kući. Jedna od žrtava i nakon izlaska iz sigurne kuće osjeća nemir. U strahu je zbog bivšeg partnera, ali i život u kući, kaže, pridonio je tome.
"U kući je stalno bila galama i svađa. Djelatnice su nam branile uzimati hranu iz skladišta dok ne pojedemo onu kojoj je istekao rok trajanja. Donacije koje su redovno pristizale mi nismo vidjele. Voće se nije kupovalo jer je skupo.
Tople vode smo u staroj kući imale samo dok je radila peć. I to je najčešće bilo do ručka. Iza toga su majke zagrijavale vodu na peći kako bi mogle okupati djecu. Spavale smo na madracima koji su još bili u najlonu. U maloj sobici od cca 7 kvadrata spavale bi tri žene i dvoje djece. U kući je bilo hladno. Temperatura je zimi po danu bila 20, a noću 16 stupnjeva.
Najbolnije mi je bilo gledati kako jedna žena tuče svoju djecu šibom, remenom ili koprivom. Što god joj se našlo pod rukom. Djelatnice su to sve gledale i podržavale jer je to za njih bio normalan način odgoja, a uz to, ta žena je bila pod skrbništvom Glavne", ispričala je.
Ministarstvo: Nisu utvrđene nepravilnosti u radu
Unatoč naporima da stupimo u kontakt s udrugom Centar za žene Adela, koja upravlja sigurnom kućom u Sisku, do objave teksta nismo dobili službeni odgovor, a na telefon udruge nitko se nije javljao. Od svih institucija koje prvenstveno financiraju sigurnu kuću, odgovorili su stigli samo iz resornog ministarstva.
Kazali su da su u posljednje tri godine bili u nadzoru. Posljednji put su na terenu bili u vrijeme preseljenja u novu sigurnu kuću.
"Tom prilikom ustanovljeno je da se sve ugovorene aktivnosti i usluge provode u skladu s akcijskim planom i odobrenim proračunom te nije uočeno nenamjensko trošenje proračunskih sredstava niti su pronađene nepravilnosti u provedbi programa.
Tijekom 2021. i 2022. godine provodili smo redovne inspekcijske nadzore u navedenoj ustanovi tijekom kojih nisu utvrđene nepravilnosti u radu te su korisnice zatečene na smještaju izražavale zadovoljstvo smještajem", zaključilo je Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.
Neposredno nakon našeg upita Ministarstvu žrtve nasilja doznale su da je u sigurnoj kući zavladala panika te su djelatnice prisilile žrtve da bace hranu s isteklim rokom trajanja i kompletno očiste kuću, sebe i djecu zbog dolaska inspekcije. Iz Ministarstva su potvrdili da je izvanredni nadzor u tijeku, no prema informacijama iz sigurne kuće, djelatnici su bili spremni na njihov dolazak.