Sada je i najtvrdokornijim skepticima potpuno jasno da je period nakon Hladnog rata, koji je bio determiniran dominacijom Sjedinjenih Država u jednoj vrsti unipolarnog svijeta definitivno završen. I ne samo to. Međunarodni pravni poredak - utemeljen na Povelji UN-a kao osnivačkom aktu Ujedinjenih naroda, najveće i najznačajnije međunarodne organizacije koja je nakon kataklizme Drugog svjetskog rata osnovana upravo u cilju sprječavanja budućih sukoba odnosno održavanja međunarodnog mira i sigurnosti te promicanja zaštite ljudskih prava - nalazi se u fazi duboke egzistencijalne krize usporedno s postupnom erozijom liberalnog sustava vrijednosti.
Trenutno stanje u odnosima velikih sila
Prema procjenama kredibilnih zapadnih promatrača trenutni odnosi glavnih aktera globalne međunarodne pozornice su do te razine narušeni da imaju sve obrise stare hladnoratovske konfrontacije. Bitna razlika je u tome što sada snage odmjeravaju tri velika vojna ili gospodarska ili vojna i gospodarska pola. Naravno, riječ je o Sjedinjenim Državama, Kini i Rusiji premda ih jedan broj promatrača ponovo svrstava u dva pola: Sjedinjene Države sa svojim partnerima i saveznicima uključujući članice NATO-a, zatim Japan, Južnu Koreju, Filipine i Australije, te s druge strane Osovinu otpora ili kako je još nazivaju Osovinu agresije koju čine Ruska Federacija, Kina, Sjeverna Koreja i Iran.
Ako se u nekoliko riječi želi opisati odnos između Kine i Rusije s jedne te Sjedinjenih Država s druge strane onda je to gradirajući od blaže ka oštrijoj deskripciji nepovjerenje, suparništvo i u konačnici otvoreno neprijateljstvo gdje se protivnička strana u temeljnim sigurnosnim dokumentima država definira kao „strateški izazov“ ili „strateška prijetnja“. Postavlja se opravdano pitanje zbog čega je došlo do ovakvog stanja u odnosima velikih sila, koje u konačnici prijeti globalnoj ravnoteži i sigurnosti.
Pogrešne procjene
Kolektivni Zapad, ali prije svih Sjedinjene Države kada se to tiče Rusije te Njemačka u slučaju Kine napravile su niz pogrešnih procjena o tome u kom pravcu se kreću ruska i kineska vladajuća elita. Pretpostavke su bile da se obje zemlje žele što više integrirati u svjetski poredak kojim dominiraju Sjedinjene Države.
Premda je ruski predsjednik Vladimir Putin još 2007. godine eksplicitno izjavio kako će učiniti suprotno ne slažući se s unipolarnim modelom upravljanja svijetom, a Kinezi svoja negativna gledišta „upakirali“ u nešto nejasniju politiku koja se ipak mogla dešifrirati, kolektivni se Zapad bez nekog osobito opravdanog razloga nadao da će „partneri sa Istoka“ ipak popustiti u svojim težnjama i nastaviti partnerstvo sukladno vrijednostima koje je diktirao zvanični Washington. To se, kako vidimo, nije desilo, a trenutne odnose između SAD-a s jedne te Kine i Rusije s druge strane popriličan broj kredibilnih promatrača diljem svijeta opisuje kao Novi hladni rat.
Kinesko-američki odnosi
Premda neki američki promatrači ističu kako su komunikacije između dvije najveće gospodarske sile i dalje otvorene, jer se „u Novom hladnom ratu s Kinom i dalje oslanjamo na kineske čipove i drugu tehnologiju, a oni na naše tržište i našu tehnologiju“, mnogo je više onih koji tvrde da se neovisno o rezultatima predsjedničkih izbora u studenom ove godine „SAD i Kina kreću putem koji će završiti neizbježnim sukobom“.
Iako se činilo da obje strane zbog unutarnjih agendi žele mirnu 2024. godinu – američki predsjednik Joe Biden uslijed nadolazećih predsjedničkih izbora, a kineski predsjednik Xi Jinping u cilju rješavanja velikih domaćih gospodarskih izazove – to se nije desilo. Razlog je oštra konfrontacija po pitanju budućnosti Tajvana. Ono što posebno brine je činjenica da nijedna strana nije spremna popustiti i korigirati tvrde stavove. Kina nastavlja s osuvremenjivanjem i grupiranjem svojih vojnih efektiva u pripremama za pokoravanje otoka kroz blokadu, raketni napad ili invaziju.
SAD bi mogao ući u rat s Kinom zbog Tajvana
Međutim, čini se da je i zvanični Washington sve spremniji ući u rat s Kinom zbog Tajvana, a Bidenova administracija, potaknuta nepodijeljenom potporom demokrata i republikanaca u Kongresu, intenzivno radi na jačanju svakog elementa bilateralnih odnosa SAD-a i Tajvana bilo da je riječ o vojnim, gospodarskim ili diplomatskim relacijama. Suvišno je reći da su reakcije zvaničnog Pekinga na takvu politiku strateškog suparnika determinirane žestokim prosvjedima i ogorčenim ponavljanjem da će „Kina svoj suverenitet nad otokom braniti svim raspoloživim sredstvima“.
Prema tome, jasno je kako je politika "Jedne Kine", koja je u sebi sadržavala uzajamnu američko-kinesku suzdržanost prema poziciji Tajvana tijekom dugog niza godina, doživjela radikalnu transformaciju u stavu zvaničnog Washingtona. Je li riječ o poštivanju političkih trendova koji dolaze s otoka, a koji su u dubokoj koliziji s očekivanjima Pekinga ili je u pitanju neka sasvim druga agenda u ovom trenutku je, zapravo, potpuno nebitno. Promatrači vjeruju da slijeđenjem vanjsko-sigurnosnih interesa, onako kako su sada definirani, Sjedinjene Države i Kina idu prema katastrofi zbog Tajvana. Očito je da konfrontirane strane trenutno nemaju političke volje niti ozbiljnih diplomatskih inicijativa za postizanje kompromisa i traženja održivog rješenja u cilju sprječavanja ovog potencijalnog nuklearnog obračuna.
Rusko-američki odnosi
Izjava predsjednika Vladimira Putina u susret recentno završenom mirovnom summitu u Švicarskoj, u kojoj je kao uvjete za okončanje rata postavio povlačenje ukrajinske vojske iz četiri regije u istočnoj i južnoj Ukrajini (Donjecka, Luganska, Hersona i Zaporožja), te napuštanje planova zvaničnog Kijeva o ulasku u NATO, decidirano govori da će se ruski diktator teško odreći teritorija koji Rusija trenutno zauzima u Ukrajini, a pogotovo poluotoka Krim. Kako sam napisao u jednoj od ranijih kolumni, bez obzira na negativne stavove Kine i Indije o uporabi nuklearnog oružja u konfliktu, duboko sam uvjeren da bi svaki ukrajinski vojni uspjeh na Krimu uz potporu Zapada za koji Rusija procijeni da je prešao rubnu liniju egzistencijalnih interesa države povećao spremnost Putina za uporabu taktičkog nuklearnog oružja.
Ovakav rasplet bi, kao i u slučaju Tajvana gdje na diplomatskom stolu nema realnih agendi koje vode ka deeskalaciji i kompromisu, neizbježno uvukao Sjedinjene Države, bez obzira tko sjedio u Bijeloj kući, u neku vrstu vojne intervencije što bi u konačnici značilo „otvoreno konfrontiranje dvije novohladnoratovske sile s najvećim arsenalima oružja za masovno uništenje na svijetu (Weapon of Mass Destruction WMD)“. Ostavljam vam da sami zamislite posljedice jednog takvog sukoba.
Razgovori kao model izlaska iz krize
Značajan broj američkih promatrača vjeruje da u trokutu Novog hladnog rata, i pored prethodno spomenutih oštrih konfrontacija, Sjedinjene Države imaju više šanse za uspostavljenje donekle održivih relacija s Kinom nego s Rusijom. Prije svega, SAD i Kina su u rujnu prošle godine ostvarile dijalog ekonomskih i financijskih radnih skupina, a potom u veljači ove godine i skupina za borbu protiv trgovine narkoticima te analize razvoja, utjecaja i uporabe umjetne inteligencije.
Iako je jasno da započeti dijalog nije potaknut briljantnošću američke ili kineske diplomacije koje su uspjele pronaći čudotvorno rješenje za problem Tajvana, već činjenicom da kinesko gospodarstvo prolazi kroz značajan pad koji će biti jako teško preokrenuti, ipak je od ključnog značaja da dvije globalne velesile razgovaraju na najvišoj razini. Dok god suparnici razgovaraju manje su šanse da progovori oružje.
S druge stane na Putinove prijetnje o uporabi nuklearnog oružja u Ukrajini, Kina je vrlo rezolutno izrazila ne samo protivljenje bilo kakvoj primjeni WMD nego i nepotrebnim izjavama koje idu u tom smjeru što je naišlo na široko odobravanje zvaničnog Washingtona. I pored krajnjeg opreza američkih analitičara koji prije vjeruju u daljnje približavanje, a ne udaljavanje dvije točke trokuta Novog hladnog rata, prethodno spomenuti narativi mogli bi biti prilika za treću točku odnosno Sjedinjene Države da pokušaju izgraditi neku vrstu suradnje s Kinom.
Vjerodostojna vanjska politika
Također, svaka buduća američka administracija morala bi uvažiti činjenicu da su se u posljednjih tridesetak godina na svjetskog geopolitičkog pozornici pojavili novi akteri čiju snagu i značaj determiniraju različiti čimbenici, od veličine populacije, rapidnog gospodarskog razvoja, značaja saveza kojima pripadaju pa sve do respektabilnih arsenala WMD. Drugim riječima, svijet se, kao što sam u uvodu kolumne već naglasio, ubrzano transformira i pravi otklon od post-hladnoratovske unipolarnosti uspostavljenje 90-tih godina prošlog stoljeća, koju je determinirala dominacija Sjedinjenih Država.
Upravo zato Sjedinjene Države imaju najveću obvezu i odgovornost da kredibilnom vanjskom politikom uvjere te nove aktere geopolitičke pozornice u, na primjer, ispravnost temeljnih vrijednosti na kojima počiva sustav UN-a kao kičmi pozitivnog međunarodno-pravnog poretka te ih dovede za „isti stol“. Veliko iskušenje za američku administraciju, posebno diplomaciju, imajući u vidu recentni primjer nevjerojatne hipokrizije ili dvojnih aršina demonstriranih u Vijeću sigurnosti UN-a u odnosu na terorističke akte skupine Hamas u kojima su stradali nedužni izraelski civili i kazneno-pravne akte kršenja međunarodnog humanitarnog prava od strane države Izrael u kojima su stradali nedužni palestinski civili.
Međutim, i pored svega navedenog, čvrsto sam uvjeren da izuzev vjerodostojne vanjske politike nosioca trokuta Novog hladnog rata, Sjedinjenih Država, Kine i Rusije, ne postoji drugi način za izlazak iz teške krize u kojoj se svijet trenutno zaglavio.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala