NA ZAJEDNIČKOJ konferenciji za novinare gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića, njegova zamjenika Luke Korlaeta, premijera Andreja Plenkovića, predsjednika GNK Dinama Velimira Zajeca te ministra Branka Bačića predstavljen je projekt izgradnje novog stadiona Maksimir.
>> VIDEO Novi maksimirski stadion trebao bi biti gotov do 2029.
Ruši se stari stadion, a gradi novi, rečeno je na konferenciji. Prema objavljenom planu, vlada i Grad su se dogovorili da se stadion Maksimir financira javnim novcem, i to u omjeru 50-50. Raspisat će se natječaj, a sve bi trebalo koštati oko 175 milijuna eura i biti gotovo do 2029. godine.
Naglasimo da je za obnovu stadiona Maksimir od 1997. godine do danas potrošeno više od 120 milijuna proračunskih eura, i to bez uračunavanja inflacije. Neki su zbog toga sjedili na optuženičkoj klupi, poput Mirka Novosela, Tomislava Horvatinčića i Damira Vrbanovića, no oslobođeni su krivnje.
Neki od glavnih aktera više nisu među nama da bi odgovarali za svoja nedjela, kao bivši zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, a jedan od najvećih krivaca za ovakav stadion, Zdravko Mamić, već godinama se skriva od hrvatskog pravosuđa.
No, krenimo redom.
Obnova zagrebačkog gradskog stadiona Maksimir počela je dok je predsjednik Hrvatske bio Franjo Tuđman, a na čelu tadašnje NK Croatije Mirko Novosel. Radovi su počeli krajem 1997. godine, a prvotno su na istočnu i južnu tribinu postavljena sjedala, dok je sljedeće godine srušena sjeverna tribina.
Radovi su trebali biti završeni još 2000. godine, no umjesto završetka radova rasli su troškovi obnove. Do 2000. godine bile su dovršene tek sjeverna i zapadna tribina, u što je uloženo nevjerojatnih 360 milijuna kuna.
Zbog pronevjere sredstava za obnovu gradskog stadiona na optuženičku klupu sjeli su tadašnji šef Croatije Novosel, Horvatinčić i Vrbanović. Optužnica ih je teretila da su utajili 80 milijuna kuna poreza i prireza te nezakonito ostvarili povrat poreza od 40 milijuna kuna. No, petnaestak godina kasnije oslobođeni su u sudskom postupku.
Dolaskom Milana Bandića na čelo Zagreba kreću obećanja vezana za obnovu stadiona. Na početku svog mandata najavio je da će za dovršetak zapadne tribine potrošiti "samo" 15 do 20 milijuna tadašnjih maraka. Taj novac se u sljedeće četiri godine pretvorio u dodatnih 255 milijuna kuna.
Grad Zagreb preuzeo je 2002. godine sve obveze NK Dinama, koji je tada bio u stečaju, vezano za obnovu stadiona. Radovi su opet pokrenuti, a tada je osigurano 66.5 milijuna kuna iz gradskog proračuna.
Radovi su trebali biti završeni do 2003. godine, no po dobrom starom običaju, radovi traju, a nekontrolirano rastu troškovi. Primjerice, samo 2003. godine iz Grada Zagreba plaćeno je nevjerojatnih 56.7 milijuna kuna. Grad Zagreb tada se obvezao platiti i 2.4 milijuna kuna za opremu VIP lože i plaćao je kredite Dinama podignute za stadion od 23.7 milijuna kuna.
U listopadu 2004. godine Skupština Grada Zagreba donosi odluku o osiguranju proračunskih 73.606.933,99 kuna za rekonstrukciju stadiona. Dižu se krediti, a novi rok za završetak stadiona je 2006. godina.
Kada je došla 2006. godina, a stadion nije bio gotov, Bandić je najavio okončanje radova krajem 2008. godine. No, 2007. godine Bandić pokreće poseban projekt "završetka gradnje stadiona Maksimir i rekonstrukciju alternativnog stadiona na Kajzerici". Tada je planirao tri stadiona, rekonstrukciju Maksimira, novi na Kajzerici te atletski stadion na Sveticama.
Raspisan je natječaj po modelu javno-privatnog partnerstva, a oglas je bio objavljen i u Financial Timesu. Javila su se tri ponuđača, Alpine Bau, domaći konzorcij na čelu s IGH-om i njemačko-hrvatski Max Bögl-Tehnobeton. Natječaj je dobio Alpine Bau, a ponuda je bila teška 250 milijuna eura. Ubrzo se otkrilo da 250 milijuna eura ne bi bila konačna cifra jer bi Grad Zagreb tijekom 24 godine za sve trebao dati gotovo pet milijardi kuna.
Grad Zagreb je trebao, naime, dodatno mjesečno za stadion u Maksimiru plaćati 13.2 milijuna kuna po stavci održavanja stadiona. Bila je to suluda ideja.
Koliko se javnog novca bacilo u stadion Maksimir, od te godine postalo je svojevrsna tajna s obzirom na to da se više nije moglo pratiti koliko novca daje sam Grad Zagreb, koliko Zagrebački holding, koliko gradske tvrtke, a koliko pojedini gradski uredi, i to na ime "održavanja stadiona" ili financiranja projekta Dinamo, koji je tada vodio današnji bjegunac Mamić.
Grad Zagreb i dalje je krpao rupe na Maksimiru, a dio je ubirao Mamić. Osim što je novac odlazio Mamiću te za projektnu dokumentaciju stadiona, za radove koji nikada neće biti održani, Grad Zagreb, s obzirom na to da je preuzeo sva prava i obveze za rekonstrukciju stadiona Maksimir, morao je voditi sudske procese s onima koji su uzeli najam poslovnih prostora koji nikada nisu dovršeni.
Tada se javno postavljalo pitanje, na koje ni danas nema odgovora, je li moguće da su radnici, svečana loža, novinarski salon i semafor koštali preko osam milijuna eura, koliko je tada potrošeno za radove.
Navijači Dinama Bad Blue Boysi godinama su upozoravali da ne postoji troškovnik obnove i izgradnje stadiona. Grad Zagreb davao je stotine milijuna kuna za obnovu stadiona, a za to vrijeme, naglasili su navijači, "na stadionu nisu radila ni dva WC-a".
U lipnju 2011. godine stadion je ponovno aktualan, a Bandić tada spominje opet investiciju od čak 200 milijuna eura, a već 2013. stiže novi plan.
"Maksimirski stadion obnovit ćemo do 2015. Krov stadiona će se financirati putem međunarodnog natječaja. Južna i istočna tribina također će na natječaj, a rebalansom proračuna u 2014. osigurat će se sredstva iz proračuna za sjevernu i zapadnu tribinu", najavio je Bandić. Ukupno je najavljeno, samo za natkrivanje dvije tribine, nevjerojatnih 40 milijuna eura.
No, i od toga se projekta odustalo. Par godina kasnije bila je aktualna ideja izgradnje nacionalnog stadiona za 35.000 gledatelja, čija bi cijena bila između 100 i 120 milijuna eura. Bio je to tzv. "Plavi vulkan" koji se trebao graditi na Kajzerici.
Nevjerojatno je da je Grad Zagreb raspisao četiri natječaja za obnovu Maksimira, od kojih nijedan, osim onog prvog iz 1997. godine, nije realiziran. Svaki se put milijunima kuna Zagrepčana plaćala tzv. projektna dokumentacija. Godišnje se u gradskom proračunu ostavljalo pet do sedam milijuna kuna samo za plaćanje te pripremne dokumentacije. Osim natječaja, tu su i razna idejna rješenja koja također nisu bila jeftina.