Ponadali su se mnogi dobri ljudi da bi ove godine mogla biti otkazana ceremonija Oscara i čitava stvar oko dodjele nagrada. Nažalost, požari u Kaliforniji nanijeli su mnogo materijalne štete, ali (još jedno nažalost) Oscara će biti. Iako nisu atraktivni i isplativi kao nekad, i dalje donose dovoljno novca, pažnje i "glamura" da nema te vatre koja ih može spriječiti da se pojave. Poput Rade Šerbedžije u filmu Snatch, jednostavno odbijaju umrijeti.
A kad su već živi, makar na aparatima, red je posvetiti koji red tu i tamo ovoj nekad istinski zanimljivoj zgodi, iako nikad sasvim relevantnoj, bez obzira na to što će broj ljudi na ovim prostorima koji budu budni u noći između 2. i 3. ožujka s uključenim televizorom biti zaista vrlo, vrlo malen, skoro u ravni s gledalištem Super Bowla koji nas tradicionalno već ne zanima otkad postoji i tako će zauvijek ostati.
A od svih kategorija nekako je uvijek posebnu i najveću pažnju privlačio Oscar za najboljeg glumca u glavnoj ulozi. Nije bez razloga na većini ceremonija ovo priznanje posljednje dodjeljivano jer zaista je konkurencija uglavnom tu najjača, u velikoj većini slučajeva jača nego i za najbolji film.
I tu možemo pričati o mnogim zanimljivim podacima, mnogim nepravdama i rijetkim pravdama, osipanju vrijednosti te kategorije, koje je nekako bilo recipročno broju nominiranih uloga baziranih na stvarnim ličnostima i tako dalje, dakle, materijala ima, ali sada ćemo to svesti na jedan fenomen o kojem se rijetko priča i koji je pomalo teško i objasniti.
Sjećate li se kada ste posljednji put vidjeli dva glumca nominirana za glavnu ulogu u istom filmu? Ne morate previše zamarati mozak ako ste mlađi od 40 godina jer točan odgovor je - nijednom. Od 1984. i filma Amadeus u režiji Miloša Formana nije se dogodilo da tandem iz istog ostvarenja bude u konkurenciji za najprestižniju ili barem najpopularniju glumačku nagradu u muškoj kategoriji.
Ne zvuči ni previše nerealno. Amerikanci su barem poznati po svom individualizmu i geslu da "može biti samo jedan", međutim, kad se stavi u kontekst povijesti natjecanja, dolazimo do zanimljivog podatka da se prije toga ovaj slučaj još čak 11 puta odigrao, a nije da se mentalitet nacije previše promijenio u tom smislu.
Kao što možete primijetiti, 1935. su čak tri glumca nominirana za glavnu ulogu u istom filmu, ali ostavit ćemo ih na ovoj listi jer taj primjer samo dodatno naglašava običaj koji nije bio rijedak u prvoj polovici stoljeća dodjele Oscara.
Postoje tri načina na koja možemo gledati cijeli slučaj. Pa da vidimo...
Od 1935. do 1984. se 12 puta dogodilo da dva ili tri glumca budu nominirana u kategoriji za glavnu ulogu u istom filmu i možda bi neki brzopleti matematičar pomislio da je velika šansa da su većinom ti glumci i odnosili titulu kući, s obzirom na to da su im povećane šanse ako su dvojica.
Naravno, to nije bilo tako. Svega četiri puta je netko od glumaca čiji je kolega iz istog filma nominiran za vodeću ulogu zapravo osvojio Oscara. Bili su to Bing Crosby za Going My Way, Maximilian Schell za Nirnberški proces, Peter Finch za TV mrežu i F. Murray Abraham za spomenutog Amadeusa.
U većem dijelu primjera događalo se da neki film ima popriličnu bazu obožavatelja među glasačima, ali da oni "podijele" svoje glasove između dva kandidata i onda netko treći dobije više i od jednog i od drugog.
Tu se može ići argumentom da je taj treći možda stvarno i odigrao bolju/značajniju ulogu od dva suparnika, međutim, jasno je kao dan da bi i Clark Gable i naročito Charles Laughton odnijeli laganu pobjedu za Pobunu na brodu Bounty da su nominirani. Isto se može reći za Burta Lancastera i Montgomeryja Clifta za Odavde do vječnosti, Jamesa Deana i Rocka Hudsona za film Div, kao i za Curtisa i Poitiera za Prkosne, a i u ostalim primjerima bi kandidati imali jako dobre šanse.
S te strane imamo kakvo-takvo opravdanje za Akademiju jer mnogo je glumaca ispaštalo zato što je njihov jednako dobar ili za nijansu slabiji kolega iz filma također proglašen "nositeljem radnje", pa su tako možda propustili prilike da dobiju tog pozlaćenog čovječuljka koji bi nekima u velikoj mjeri možda i promijenio život (prije svega Cliftu vjerojatno).
Ovako, kad se između dva dobra već u startu izabere jedan bolji, taj bolji dobiva i objektivne šanse za trijumf.
Prođosmo nekako plemenit način i nismo povjerovali u njega jer ničeg plemenitog nema ni u jednom biznisu, ponajmanje u šoubiznisu, pa ćemo prijeći na onaj praktični. Akademiji je, naime, prije svega bitan ekonomski aspekt čitave Oscar priče.
Ta oznaka još uvijek nosi određenu težinu, pa je dobro da se nađe na što više trailera i promotivnih postera jer će time i koji dolar više kapnuti od publike. Iz tog razloga je od 2009. uvedeno da bude čak 10 nominiranih djela za najbolji film, a sigurno da je dobro za profit i da što više djela ima nominaciju za najboljeg glumca.
Kapitalistički gledano, onda ne možemo zamjeriti njihove napore da bude što veći broj naslova u oskarovskoj hrpi i, kad govorimo konkretno o kategoriji za najboljeg glumca, za marketing je prigodnije da pet filmova ima Oscar nominaciju u ovoj najprimamljivijoj kategoriji nego da ih bude samo četiri ili ne daj Bože tri.
Ili ipak možemo zamjeriti što će neki nesretni glumac (vrijedan desetke/stotine milijuna dolara) nezasluženo ostati bez potvrde vrijednosti? Odgovor potražite u srcu.
Stigli smo i do posljednjeg načina gledanja na situaciju. Tu postavljamo pitanje je li sve samo plod slučajnosti ili čak trenda da oskarovski filmovi sve više počivaju na leđima jednog čovjeka. Pošli bismo tad od pretpostavke da se možda u 40 godina nije dogodilo da u nekom djelu pogodnom za Oscarove lovorike imamo dva muškarca koji su udruženim snagama iznijeli priču na približno impresivan način.
Teži slučaj jer dosta primjera imamo kad je odabran samo jedan, a drugi sasvim zanemaren (npr. Mississippi u plamenu ili Iskupljenje u Shawshanku), dok je uvjerljivo najčešća strategija jednostavno prebaciti jednog glumca u sporednu kategoriju i tako mu ili otvoriti vrata da barem nešto osvoji ili jednostavno ne oduzeti glasove njegovom partneru u borbi za glavnu nagradu, a prije svega ne umanjiti broj filmova nominiranih za Oscara za najboljeg glumca.
Tako je Ralph Fiennes bio sporedni u Schindlerovoj listi, a Liam Neeson solo glavni, pa Sean Penn u Mističnoj rijeci glavni, a Tim Robbins sporedni, zatim DiCaprio (gl) i Pitt (sp) za Bilo jednom u Hollywoodu, a išlo se i tako daleko da se čak obrnu uloge u ovisnosti o zvjezdanoj moći glumca i utjecaju njegove uloge, pa je Ethan Hawke postao sporedan Denzelu Washingtonu u Danu obuke iako je Hawke nositelj priče koliko god Denzel bio ubitačniji, bolji, pamtljiviji.
Tako da ova treća škola mišljenja ne drži vodu, ni prvu nam nije lako prihvatiti jer podrazumijeva dobre namjere, pa ostajemo na tome da je slogan "za dolar više" oduvijek otac i majka svakog holivudskog razmišljanja i da su riječi "industrija" i "zabava" ipak one koje se kod njih vežu za film, a "umjetnost" nije ni u najavi. Uostalom, umjetnost se ne može ni mjeriti glasovima...