Već sam vam sigurno pričao da je moje društvo preziralo pop glazbu, mi smo uglavnom bili zadrti rokeri i metalci. Ipak, imali smo i jedan častan izuzetak: cijenili smo Carpenters. Ako bismo slučajno na radiju naletjeli na We've Only Just Begun, odslušali bismo to s puno respekta.
A i iskreno žalosni zbog Karen.
Bolja od Bonhama?
Mnogi je pamte kao pjevačicu, premda je svoje prve godine profesionalnog bavljenja glazbom provela kao bubnjarica. I to vrhunska, bez šale. S bratom Richardom, nekoć pijanističkim vunderkindom, osnovala je Dick Carpenter trio. Njihov basist Wes Jacobs kasnije je postao student na Julliardu, najprestižnijoj američkoj glazbenoj akademiji, čisto da shvatite kakva je to bila ekipa.
Karen je, sasvim neobično za djevojku, prije svega pokazala interes za bubnjeve, valjda zato što ju je nastavnik u školi tjerao da svira njoj nezanimljiv ksilofon. Nakačila se na sviranje Joe Morella i Ringo Starra, počela ozbiljno učiti bubnjeve i toliko ih dobro svladala da je jednom u anketi čitatelja Playboya (s jako dobrom rubrikom o glazbi) zauzela mjesto i iznad legendarnog Zeppelinovog bubnjara Johna Bonhama.
A to ovaj nije najbolje prihvatio, kao da mu je Karen nešto skrivila. "Ona ne bi mogla izdržati ni deset minuta sviranja u Zeppelinima", ljutio se Bonham pred jednim novinarom. Možda je i bio u pravu, jedino bi neki slon mogao udariti jače od njega.
No Karen je bila drugačija vrsta bubnjara, sklonija jazzu, sličnija, primjerice, Buddyju Richu. Nemam se namjeru svaditi tko je bio bolji, ostavljam vam da sami prosudite iz priloženog materijala: tek joj je osamnaest ljeta, na klaviru je njezin brat, na basu legendarni Joe Osborn (iz Wrecking Crew, o kojima sam svojedobno pisao), nastupaju – i odnose pobjedu – na TV talent showu 1968. godine. Molim gospodu da pokažu malo veći respekt prema damama.
Najljepši glas
Ali Karen Carpenter svi prvenstveno znate kao pjevačicu.
Kao pjevačicu čiji vam glas već nakon prvog slušanja zauvijek ostane urezan u sjećanje. Kontraalt s rasponom od solidne tri oktave i boja kakvu nitko nije imao ni prije ni nakon nje.
Već je na onoj ranoj snimci nešto i pjevala, što nije lako izvesti kad ste za bubnjevima (i pritom još solirate). Iako je pobrala komplimente za bubnjanje, svi su smatrali da je ona prije svega stvorena za pjevanje. Na prvom albumu Carpentersa pjevačke uloge dijelila je sa svojim bratom. Za bubnjevima je povremeno sjedio Hal Blaine (još jedan iz Wrecking Crewa), ali ona je odradila neke od najtežih dionica, poput pet-četvrtinske All I Can Do. To je ritam koji je u svijet jazza uveo Karenin idol Joe Morello, a s njim se dosta mučio Bonham dok su Zeppelini uvježbavali Four Sticks (da stavim još malo soli na ranu).
Na sceni se zbog ne baš visokog stasa (163 cm) nije vidjela iza bubnjeva, pa su je počeli nagovarati da izađe naprijed.
Bubnjeve nikad nije sasvim ostavila, ali njezin je glavni instrument postao onaj najprirodniji – glas. U najdubljem registru iznimno nježan i topao, ali i postojan, a onda se diže i dobiva volumen i lagani vibrato, koji bi vam gladio i uši i dušu.
Moderna bolest
Pretpostavljam da nema čovjeka koji iz ovog ili onog razloga nije katkad bio nezadovoljan svojim izgledom. A u moderno smo doba postali time i opsjednuti, osobito nekakvim suludim idealima vitkosti.
Karen Carpenter još je u srednjoj školi samostalno krenula na rigoroznu Stillmanovu dijetu, sustav prehrane bez masnoća i ugljikohidrata, praktički samo na proteinima (uz obaveznih osam čaša vode dnevno). Nisam stručnjak u toj oblasti, ali meni se to čini vrlo glupo i teško održivo.
Uglavnom, uspjela se nekako svesti na njoj prihvatljiva 54 kilograma i tako se održavati i u danima slave. A onda je 1973. opet postala nezadovoljna svojom kilažom. Sad je imala novac, unajmila je osobnog trenera da joj propiše dijetu. On ju je dosta promućurno usmjerio u program jačanja mišića. No to joj se nipošto nije dopalo te je počela s vlastitim sustavom vježbanja i brojenja kalorija. U praksi je to značilo da bi jedva nešto pojela s tanjura, ostalo bi podijelila drugima.
Ako je smisao dijete samo u gubljenju kilograma, Karen je postigla uspjeh, spala je na mizernih četrdesetak kilograma. Ne morate biti velik znalac da biste pogodili dijagnozu, bolest je postojala oduvijek. Ime anorexia nervosa dobila je u 19. stoljeću, a buknula je u posljednjih par desetljeća, osobito među djevojkama.
Evo Karen uživo upravo te 1973. godine, kad je, po njezinom mišljenju, bila predebela. Pretpostavljam da i vama, kao i meni, ovdje izgleda kao jedna lijepa i pristala 23-godišnjakinja, koja ne treba izgubiti ni grama težine. Iste te godine nastupat će i u Bijeloj kući pred Nixonom i njegovim gostom, njemačkim kancelarom Willyjem Brandtom.
Probudila našu svijest
Shvatila je i ona da je pretjerala i da više ni sama ne može izaći iz kruga gladovanja, nakon čega slijedi prežderavanje, pa onda povraćanje (i obilata uporaba laksativa).
U nekom se trenutku činilo da bi se mogla izvući "Pogledaj me – dobila sam i guzu!" pohvalila se pred Dionne Warwick na proslavi 25 godina Grammyja u siječnju 1983. (Carpenters su triput dobili tu prestižnu nagradu).
Možda je stvarno i krenulo sve nabolje, samo što je problem sa svim tim preoštrim programima mršavljenja i anoreksijom to što ostavljaju neizbrisivu štetu na organizmu. Nepuna četiri tjedna kasnije otkazalo je srce Karen Carpenter i ona je preminula u dobi od samo 32 godine. Svijet je prvi put postao bolno svjestan bolesti čija je smrtnost na Zapadu zastrašujuća: na svaku djevojku u dobi od 12 do 24 godina koja je preminula od bilo kojeg razloga (nesreća, ubojstvo, bolest) dolazi DVANAEST onih koje su umrle od anoreksije.
Mi smo imali sedamnaest godina, nije nam ništa od toga bilo jasno.
Ni danas nisam u tom smislu pametniji. Ali kad je kišni ponedjeljak, sjetim se da bi svijet bio makar mrvicu veseliji da su djevojke poput Karen žive, zdrave i zadovoljne svojim izgledom.
***
Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje.
"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."