Jesam li dobra majka: Moje dijete odrasta u bilingualnoj sredini!

Odmah na početku sam se konzultirala s pedijatricom što raditi. Rekla mi je da nema nikakvih problema, da je dječji mozak kao spužva, no da se svatko od roditelja isključivo drži svog materinjeg jezika jer ako dijete od početka nauči krivo, kasnije će mu biti jako teško ispravljati ono što je naučio. Tako da smo mi odlučili sljedeće – ja ću pričati s Bubijem na hrvatskom, dragi na njemačkom, a mi ćemo međusobno pričati na engleskom jeziku. Bubi je počeo sa slaganjem slogova vrlo rano i bili smo sigurni da mu neće trebati puno da progovori prave riječi. I ne, mamama koje tvoje dijete kaže s 4 mjeseca nije riječ mama, nego slaganje slogova :). I sve je išlo super. Kroz igru smo vježbali riječi, sve je razumio (doduše, rekla bih da je možda malo više razumio mene i hrvatski, ali mislim da je to isključivo zato jer je sa mnom bio po 24h dnevno).

Na pregledu s godinu dana nas je pedijatrica pitala ima li riječi sa značenjem. Riječ sa značenjem opet nije mamama, tatata, bababa, nego tipa pitaš dijete, pokazujući na sebe tko je ovo i dijete kaže MAMA. Bubi to nije radio. Pričao je po cijele dane, slagao sve slogove, radio svakakve zvukove, sve razumio, ali nije imao riječ sa značenjem. Obzirom na vježbice i Dystoni, poslala nas je za svaki slučaj defektologu (ne logopedu jer se inače ide njima za govor). Naravno da sam se opet zabrinula, ali mi je rekla da vjeruje da nema potrebe da se brinem, ali da bi onda za svaki slučaj rado čula mišljenje specijalista. Pa smo se naručili. Opet u Vinogradskoj i opet smo imali sreću da smo došli kod super doktorice. Da, malo smo čekali, ali ok, već sam se navikla na čekanje termina u našim bolnicama. Na pregledu mu je dala kockice da ih slaže, gledala je kako reagira na podražaje, pitala me je koliko često ima dudu (jer ju je imao na pregledu) i gledala je sve nalaze od fizijatra. Nakon obavljenog pregleda, rekla je da mu je sve u širim granicama za njegovu dob. Naravno da ne znam što to znači pa sam ju pitala. Rekla mi je da je on „živo“ dijete te obzirom da hoda i da je jako znatiželjan, da mu govor trenutno nije prioritet. Pitala me je koliko me razumije kad mu pričam i rekla sam 90% s time da je ovih 10% nešto što mu prvi put spominjem. U to se uvjerila i sama. Također je rekla, obzirom da odrasta u bilingualnoj sredini, da mu je sada kaos u glavi i da mu treba vremena da si sve posloži te da se ne čudimo ako, kad krene pričati, bude mješao jezike. No da će si s vremenom sve posložiti i da će točno znati kojim jezikom priča s kime. Naručila nas je ponovo kroz 6 mjeseci da vidi kako se sve razvija i sljedeći termin kod nje nam je uskoro. Javim kako je prošlo!

Bubi danas (20 mj.) stalno priča, ali baby jezikom. Osim toga sve pokazuje s prstom koristeći slog „Ö“ – ne znam uopće kako da to napišem. Tipa kada te netko nešto pita, a ti odgovoriš u stilu „Molim?“, ali ne s molim nego s tim slogom. Ne znam da li si me shvatila :), ali ovo je najbolje što mogu. „Riječi“ koje konkretno koristi su „pa pa“ kad idemo ili se pozdravljamo, „brm brm“ za aute, „njam njam“ za hranu, „piti „ kad želi piti i to je to. Ostalo je bababa, bidibidbidi, bugibugibu, minjiminji, papa, mama, tata i slično. Puno ljudi mi govori da su dečki lijeni i da kasnije progovore. S druge strane, početak govora je individualna stvar kao i svaki drugi korak kod djece, pa se ne brinem previše jer zaista sve razumije. Vjerujem da će sada i u vrtiću imati dodatni poticaj od starije djece koja pričaju. A kojim će jezikom prvo progovoriti? Pa hrvatskim, naravno!