Naši su starci baš znali biti bešćutni, ali su svejedno bili bolji nego mi danas

SMIJEŠNA JE malo ta relacija kada shvatite kako su nas naši roditelji odgojili - super. Jer jesmo super, a opet, koliko smo god mislili da ćemo u životu sigurno slijediti model naših roditelja, negdje smo se uz put mao izgubili. Jer razlika između naših roditelja, sada baka i djedova, i nas samih kao današnjih roditelja - nerazumljivo je prevelika. 
 

Zamislite situaciju: 
 

Jutro je. Subota. Oko osam sati. Imate devet godina i budite se na prvi povik svog velikog tate. Iako je subota, nemate školu, ali zaduženja čekaju. Još ste se jučer dogovorili da ćete pomoći oprati auto i pospremiti garažu. Unatoč tome što ste cura. 
 

A zamislite 2016. godinu. Subota ujutro isto vrijeme i vi se šuljate pored sobe svoje devetogodišnje kćeri da je ne probudite, jer nema školu, nema nikakva zaduženja, i slobodno neka spava do kad hoće. Jedina vam je briga da, ako je već ostavljate samu u kući, imate pripremljen doručak ili ručak za nju. Najesti se - to će biti njena jedina zadaća tog prijepodneva. 

Vidite li razliku? Našim roditeljima nekada nije bila tolika briga hoće li dijete biti sito, naspavano i lijepo odjeveno - bilo ih je briga da odrade ono za što su sposobni, i što im je dano kao naređenje. I da se izgube iz vida. 
 

Naše su se mame budile i usput budile i nas, i jedina im je briga bila da se što prije istornjamo iz kreveta i odemo svojim putem, ako nas već nisu trebali. Dok su one pomalo spremale kuću, pomalo radile ručak i pomalo razgovarale na telefon sa svojim prijateljicama, s vječnom cigaretom u ustima koja se dimila po cijeloj kući, mi smo već odavno bili tri kvarta dalje od kuće. I nitko nije mario što smo zbrisali na biciklu, usput sami prešli tri velike prometnice, što se družimo tko zna s kojom djecom, što smo pali s bicikla i zakrvarili koljena. Bilo je bitno samo to - ako nas već nisu koristili kao besplatnu radnu snagu - neka smo gdje jesmo samo da se ne metiljamo po kući. 


 

Vidite li razliku? Ogromna je. Mi smo danas besplatna radna snaga svojoj djeci. Činimo za njih sve što od nas traže i ne traže, ne pada nam na pamet da remetimo njihov lijeni red i mir, i toliko smo okrenuli ploču da smo sada mi oni koji se motaju po kvartu obavljajući što sve već moramo obaviti dok oni sjede u kući, pričaju na telefon sa svojim prijateljicama,  i iako to neće možda još uvijek napraviti pred nama, možda i njima iz usta viri ta cigareta. 
 

Razmislite malo o tome. 
 

I ne samo o tome. Imamo tu još svega za reći. 
 

Sjetite se kakav ste vi kostim nosili za maškare i što ste tog dana radili? Molili smo mame da nam za maškare sklepaju bilo što, imali smo gomilu ideja, bili originalni do daske, ali sve je na kraju ovisilo o tome koliko je mama htjela odvojiti vremena za to. Netko je imao tu nesreću pa mu je mama jednostavno maznula plahtu s kreveta i izrezala dvije nimalo originalne rupe da bude duh. Druge su mame malo pomogle, ali glavna ideja i glavne ruke najčešće su bile naše. Mi se nismo bojali igle, mi smo s devet godina znali već pomalo i šivati, s ljepilom smo si bili na ti već odavno i bili smo dovoljno spretni da sami sebi osmislimo i sklepamo nekakvu masku. Kakvu? Nevažno. Ali bila je originalna. I služila je svrsi cijeli taj vikend kad smo se sa svojim društvom tako dobro zabavljali doslovno žicajući novce i slatkiše. 


 

A današnja djeca? Moramo li samo reći da današnja djeca nikada neće u maškarama zaraditi toliko da otplate svoj kostim, baš onaj kojeg ima svako drugo dijete. Prvo zato što su to sve tvornički kostimi, jer sramota je uzeti mamin stari šos i od njega skrojiti neku nebulozu, i drugo jer je sramota kucati od vrata do vrata i najotvorenije žicati novce i slatkiše, iako maškare kod nas služe baš tome. Budimo realni. 
 

Hoćemo li još malo komentirati? 
 

Krivi smo. Svi odreda. Jer neće drugi biti bolji od našeg djeteta! 
 

Naši su roditelji nekada zadnje pare davali za obitelj i veliku obiteljsku stvar. Skupljali su i štedjeli za televizor, da na stolu uvijek im i meda i kolača, kako se to već kaže, da možemo skucati za godišnji odmor i unatoč tome što su vremena bila drugačija, u globalu, sve je isto kao i tada. Nismo puno imali tada, a nemamo ni sada. Samo što smo nekada obavezno išli na more, gdje, kod koga i u kojem aranžmanu nije uopće sada bitno, a danas si to ne možemo priuštiti. Ne samo zato što možda nemamo jer je tata ostao bez posla, a mama ne može zaraditi za četveročlanu obitelj. Dobar razlog leži u tome da nemamo, ali vidi čuda, vozimo dobar auto, račun za telefon nam je veći od računa za struju, a kad bi izdvojili samo jednu kutiju dječjih igračaka zbrojili bi da smo samo u tu jednu kutiju ulupali toliko para da smo si s njima mogli priuštiti kakav takav godišnji. Pa makar i u kampu jer što kampovima fali - u njima smo ionako proveli dobar dio naših djetinjih ljeta. 

>>>Mi smo u ovom slobodno uživali, a svojima to strogo branimo čak i zatvorom<<<
 

Ali ne - danas ćemo zadnju paru dati za najnovije legiće, Power Rangers spajatora koji leži ne spojen nego rastavljen na dnu kutije i ogromnu kuću za doktoricu Pliško. Na to odlazi naš budžet.

A na more? Ah - pa nema se! Nećemo valjda u kamp? 

A tenisice? Sjećate li se tenisica? 

Koliko smo kumili i molili da nam kupe one original Conversice s najboljom na svijetu crvenom zvijezdom sa strane kakvu je dobio xy od svoje tetke iz Amerike, a baš su se nedavno, baš takve, primamljivo pojavile u izlogu jednog od nekoliko dućana s obućom u gradu. Ali naši roditelji za to nisu htjeli ni čuti! Da trećinu svoje plaće, ili koliko je to tada već koštalo, daju za jedan par tenisica? Zašto? Čemu - kada je stariji bratić sigurno već prerastao one nekad bijele Startasice koje samo što nisu došle do nas. Kakve fore s novim tenisima dva tri puta godišnje? 
 

Da, toliko mazimo tu svoju djecu, toliko otkidamo od sebe da im damo sve što požele, a kako nam oni vraćaju? Tako da spavaju do 11 i još su enormno ljuti ako ih zamolimo da danas oni usisaju stan, operu suđe i usput skoknu starom djedu, baš onom s početka priče, da i tamo obave isto. 

Danas bi mi za to dobili jezikovu juhu od svog devetogodišnjeg djeteta, i još bi im se sklanjali s puta i molili za oprost što ometamo njihovu malenkost "djeteta s pravima, ali ne i obavezama". 

Zamislite te kasne 70.-e ili 80.-e da smo svojim bešćutnim starcima rekli ne - neću, baš neću! Dobili bi pljusku koja bi nas podsjetila da smo dovoljno veliki da preuzmemo odgovornost, da imamo zdrave ruke i noge, da smo ravnopravni članovi svoje sretne obitelji u kojoj i mama i tata i brat i sestra imaju jednako pravo odraditi svoje i na kraju dana dignuti sve četiri u zrak da se odmorimo, nazovemo prijatelje i uživamo u životu. Svaki na svoj način i svaki sa svojim dijelom odrađenih poslova.

Jer kao klinci nismo osjećali da smo besplatna radna snaga svojih roditelja - bili smo djeca koju su roditelj baš na taj način pripremali za život, samo što tada nismo znali da ćemo se s vremenom, svi kolektivno, pretvoriti u besplatnu radnu snagu svojoj djeci i da ćemo rintati od jutra do zore da bi ih obukli po tip-top modi i imali solidan auto da ih odvezemo u 300 metara udaljenu školu. 

I najgore od svega, sve shvaćamo, svega smo svjesni, ali tako se teško promijeniti jer - neće valjda naše dijete biti jedino odgojeno po starom dobrom modelu odgoja? Tako zdravo bešćutnom.