Bio je rock-zvijezda u odijelu. Alkohol i droga spriječili su ga da postane najveći

U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Početkom osamdesetih snooker je doživio eksploziju u Velikoj Britaniji i stalno bio na TV-u u udarnim terminima. Najbolji igrači bili su kao rock-zvijezde, a Jimmy White tako je igrao i tako je živio, uništavao se alkoholom i kokainom, a usput igrao snooker i bio jedan od najboljih na svijetu, ali nikada najbolji.

U SVIJETU koji priznaje samo pobjednike, osvojene trofeje i naslove prvaka, a poraze u finalima shvaća negativnije od ispadanja u ranijim fazama natjecanja, čovjeka koji je čak šest puta došao gotovo na sam vrh svijeta, ali svaki put posrtao na posljednjoj prepreci, lako bi bilo nazvati vječnim gubitnikom.

Uostalom, Michael Jordan poznat je po tome da nikad nije izgubio finale i zato ga svijet smatra najvećim svih vremena, ne samo u košarci, nego sportu općenito. Čak i ne računajući Olimpijske igre i sveučilišno prvenstvo, Jordan je u NBA ligi šest puta ušao u finale i svih šest puta ga osvojio. 

Jimmy White šest puta je ušao u finale Svjetskog prvenstva u snookeru i svih šest puta ga izgubio. Tijekom 1980-ih i 1990-ih bio je jedan od najboljih na svijetu, ali na drugoj je strani uvijek bio netko još bolji, a čak četiri puta to je bio legendarni Škot Stephen Hendry. Iako je sam bio kriv za to što nikad nije uspio zakoračiti na najvišu stepenicu, Jimmy White ne može biti gubitnik.

Na zelenom platnu nikad nije pobijedio u finalu SP-a, ali pobjeđivao je na drugim velikim turnirima i, što je puno važnije, pobijedio je u bitkama izvan sportskih borilišta. Pobijedio je rak, iako u borbi ostao bez jednog testisa, prebrodio dvije velike osobne tragedije u kratkom razmaku, a naposljetku je pobijedio i dugogodišnju ovisnost koja ga nije samo sputavala u igri, nego ga je skoro odvela u smrt.

Jimmy White ne može biti gubitnik ni zato što ga vojska njegovih navijača nikad nije tako doživljavala, navijača koje su njegova posrtanja u ključnim trenucima pogađala više nego njega samoga, koji su ga obožavali ne samo zbog atraktivne igre i interakcija s njima tijekom mečeva, nego i zato što su u njemu prepoznavali sebe i njegove uspjehe doživljavali kao svoje.

Zvali su ga Whirlwind, odnosno Vihor, zbog načina na koji je čistio stolove od kugli, zbog agresivne napadačke igre, ali nadimak mu je dobro stajao i u privatnom životu, u izlascima u kojima se trpao alkoholom i kokainom, pa čak i u noćima između dva finalna dana Svjetskog prvenstva, ili u nepromišljenim ludorijama poput krađe tijela preminulog brata iz mrtvačnice kako bi s njim mogao popiti još jedno, posljednje piće.

S devet godina je prvi put ušao u pub. S 13 je derao žrtve po cijelom Londonu

Jimmy Warren White rođen je 2. svibnja 1962. u Londonu i odrastao u Tootingu u južnom dijelu grada kao najmlađe od petero djece u obitelji radničke klase. Otac mu je bio dostavljač ugljena, koji je svakog petka odlazio u lokalni pub, a Jimmyja je u vrlo ranoj dobi počeo voditi sa sobom kako bi provodio više vremena s njim. Prvi put kad mu je bilo samo devet godina.

Zadimljeni pub u kojem su se točile litre i litre alkohola definitivno nije bio prikladno mjesto za devetogodišnjeg dječaka, ali ti su mu dani odredili život. Tamo se prvi put susreo sa stolovima za snooker, gledajući oca kako igra s prijateljima, ali i rano naviknuo na takvo okruženje kojem se godinama vraćao i nehotice sabotirao svoju karijeru.

"Prvih desetak petaka samo sam gledao, a onda sam i sam počeo igrati", prisjetio se White u jednom starom intervjuu. Iako su mu stariji pokazali osnove, dali mu poneki savjet i ispravili poneku pogrešku, uglavnom je bio samouk i igrao na osjećaj, ali vrlo brzo pokazao da se radi o izuzetnom talentu.

U sličnom je okruženju odrastao i Tony Meo, dvije i pol godine stariji klinac iz istog susjedstva, koji se snookerom počeo baviti malo kasnije, s 13 godina. Njih su dvojica postali veliki prijatelji, uskoro su se udružili i pokrenuli vlastiti "biznis".

"Svaki dan provodili smo u Zan's pubu u Tootingu, vježbali i igrali, ponekad i po 10 sati. S 13 godina mogao sam napraviti troznamenkasti break (barem 100 od mogućih 147 bodova u partiji, op. a.), počeo igrati za novac i svakog dana odlazio s nekoliko stotica u džepu", rekao je White u jednoj ispovijesti za The Guardian. 

"Upoznali smo tipa koji se zvao Bob Davis i vozio je crni taksi. Naslijepo bismo naboli mjesto na karti, otišli tamo njegovim taksijem i pronašli lokalno mjesto za igranje snookera. Kako smo bili dva mlada klinca, mnogi su prihvaćali igrati protiv nas, misleći da će lako pobijediti. Kroz sljedeće tri godine putovali smo po cijeloj zemlji, igrali za novac, prijavljivali se na turnire... Redovito sam osvajao pet, sedam tisuća funti", ispričao je za Sky Sports.

Često bi sav novac prokockao. "Nema veze, sutra sve iznova"

Škola? Malo je reći da ju je rijetko vidio. Učitelji su bili bijesni, lupali mu neopravdani za neopravdanim, ni roditelji nisu odobravali, ali novac koji je donosio uvjerio ih je da je Jimmy odabrao put koji će mu donijeti više nego obrazovanje. Samo, daleko od toga da je sav novac završavao u obiteljskom budžetu.

"Bio sam klinac iz južnog Londona, gdje je mentalitet da kad god imaš ikakav novac, odmah ga potrošiš. A ja sam imao puno novca", rekao je Jimmy. Uskoro su on i Meo počeli zalaziti u kockarnice i pokušavali udeseterostručiti cijelu dnevnu zaradu. "Ako bismo sve izgubili, nije bilo važno, sutra ćemo ionako sve iznova."

Ali, kako je počeo igrati amaterske turnire i graditi ime, izazovi su postajali sve veći, a ovisnosti koje je putem stjecao sve skuplje i opasnije. Sa 17 godina postao je engleski amaterski prvak, a punoljetnost je proslavio tako što je kao najmlađi u povijesti osvojio naslov svjetskog amaterskog prvaka na Tasmaniji i prešao u profesionalce.

White je brzo sakupljao fanove sa svih strana zbog atraktivnog i odvažnog stila, poteza u kojima su se ispreplitali gracioznost i snaga, nepredvidljivost i odlučnost da počisti stol, koje su mu donijele nadimak Whirlwind. 

Bilo se lako poistovjetiti sa šarmantnim klincem s ulice, iz radničke klase, čovjekom iz naroda, koji je taj narod volio koliko i on njega. A narod ga je imao priliku vrlo blisko upoznati, i kao sportaša i kao veseljaka.

Četiri TV kanala, a snooker u prime timeu

Vihorov uspon potrefio se s naglom popularizacijom snookera jer se na samom početku osamdesetih znatno povećalo praćenje važnih turnira kad je umjesto prikazivanja sažetaka u kasnovečernjim terminima BBC počeo s prijenosima uživo, koji su su vrlo brzo postali izuzetno gledani. 

U vrijeme dok su u Engleskoj dostupna bila samo četiri televizijska kanala, snooker je bio u prime timeu. Do sredine desetljeća prijenosi bi znali privući i blizu 20 milijuna ljudi, čak i kad bi se borba za stolom otegnula debelo iza ponoći.

"U to su vrijeme igrači snookera bili gladijatori, titani, bogovi, iako bogovi neobične vrste. Život shvaćamo kroz priče, uspjehe, podbačaje, uspone, padove i preokrete. To je napetost između profesionalizma i kaosa, a snooker ima sve to", objasnio je BBC-jev producent Louis Theroux.

Jimmy nije mogao otići na pivo a da ga ne prepoznaju, krenu okretati runde i častiti ga linijama kokaina. Uživao je u društvu i takvom načinu života, a nije ga se odricao ni tijekom turnira. Gledajući izvana, nitko nije sumnjao u što mu se život pretvara, ali s odmakom od nekoliko desetljeća, White je svjestan da ga je to koštalo najvećih uspjeha, a umalo i života.

"Uživao sam u barovima i noćnim klubovima, ali u toj dobi je teško znati kako to završava. Život na putu je usamljen i lako je pomisliti kako ćeš se spustiti u bar na piće. Prije nego što shvatiš, imaš problem. Jako dugo sam bio pijan, a što si stariji, to je teže oporavljati se od mamurluka, a onda ti igra počinje patiti", rekao je White za Guardian.

"U toj sam dobi samo išao kamo me struja nosi. Najveći problem mi je bio to što sam svoj čovjek i što nisam slušao ničije savjete. Dobivao sam ih od obitelji i bliskih prijatelja, ali previše sam se zabavljao. Nažalost, upao sam u alkohol i drogu, a u međuvremenu igrao snooker i kockao. Bilo je suludo", dodao je za Sky Sports.

Nije ga mogla zaustaviti ni obitelj. S Maureen se upoznao dok su oboje bili tinejdžeri, a u srednjim dvadesetima već su imali četiri kćeri. No, odgovornost prema drugima, kao ni prema sebi, Jimmyju nikad nije bila jača strana. Često ga nije bilo uz obitelj, a Maureen je djeci uvijek objašnjavala da tata radi, što je ponekad bila istina, dok je bio na turnirima, ali isto je opravdanje koristila i kad bi jednostavno zaružio u birtiji.

Nije se pretjerano kurvao niti je ikad bio agresivan prema obitelji, jednostavno je više volio piti i družiti se s ljudima. "Nisam bio loš čovjek, nikad nisam naudio nikom osim sebi. Ali žao mi je što sam tako tretirao Maureen", priznao je Jimmy.

Rolling Stonesi su ga obožavali

White se brzo pokazao kao jedan od najboljih i u profesionalnom svijetu pa je 1981. debitirao na Svjetskom prvenstvu i u prvom kolu tijesno izgubio 10:8 od kasnijeg prvaka Stevea Davisa, koji će mu postati jedna od dvije nepremostive prepreke na putu do svog najvećeg cilja - osvajanja svjetske titule.

Ipak, te je godine osvojio prve profesionalne turnire i godinu dana kasnije vratio se na SP kao jedan od pritajenih favorita te stigao do polufinala, gdje je vodio 15:14 protiv Alexa Higginsa i u pretposljednjoj partiji imao 59:0. Za finale je trebao samo pospremiti jednu crvenu i jednu obojenu kuglu, ali promašio je crvenu, na red je došao protivnik i nije popustio. Higgins je zatim dobio i posljednju partiju, ušao u finale i naposljetku osvojio krunu.

"Bolje da tada nisam osvojio naslov jer mislim da sam mogao umrijeti, s obzirom na život kakav sam živio, poput rock-zvijezde", priznao je White, a u skladu s tim je i prijateljstvo s Rolling Stonesima.

"Moja i njegova kći išle su u istu školu i jednom smo se sreli na božićnoj predstavi", prisjetio gitarist Stonesa Ronnie Wood za Independent. "Pažljivo sam pratio Jimmyjevu karijeru na televiziji, bio je netko koga sam uvijek želio upoznati. Idućeg jutra otišli smo na piće i vratili se kućama tri dana kasnije. Stalno smo imali takve pijanke. Supruga bi ujutro došla po njega u moj studio i vukla ga kući za kosu, a on bi je pitao: 'Ljubavi, što ima za doručak?'"

Prijateljstvo se proširilo i na druge članove benda, kao i na druge igrače snookera pa su White i Higgins jednom igrali na privatnom turniru Wooda i Keitha Richardsa, a ovi bi im uzvratili održavanjem privatnog koncerta. Zajednička partijanja uz alkohol i kokain bila su pod normalno.

"Alkohol mi je bio najveći problem, ali kad bih uzeo kokain, mogao sam više piti. A bilo ga je tako lako nabaviti. Sjedio bih u predsoblju, a kad bi došao diler, dobio bih mig s recepcije, otišao se naći s njim u WC-u i vratio se bez da itko primijeti išta neobično", rekao je White.

Volio je kokain jer je znao gdje nabaviti dobru robu, ali otišao je i korak dalje kad je počeo pušiti crack i navukao se nakon prvog dima. Ta tri mjeseca naglašava kao potpuno dno. Prisjeća se kako je s kanadskim igračem Kirkom Stevensom u hotelskoj sobi lomio namještaj kako bi mogli zapaliti vatru i popušiti joint.

Šest finala, šest poraza

U takvim je tonovima proteklo gotovo desetljeće i pol njegova života, ujedno i razdoblje njegovih najvećih sportskih uspjeha. U finale Svjetskog prvenstva prvi put je ušao 1984. i čudesno se vratio u meč nakon što je Steve Davis poveo 12:4, smanjivši zaostatak na 17:16. U idućoj je partiji došao do 40, ali nije izdržao i Davis je osvojio treći od svojih šest naslova prvaka u osamdesetima. Da je pobijedio, postao bi najmlađi svjetski prvak u povijesti, što mu je bila posebna motivacija.

Ali do novog finala Whirlwind nije došao sve do 1990., iako je još dvaput gubio u polufinalima, 1987. od Davisa, kada su se sastali kao prvi i drugi igrač sa svjetske ljestvice. Drugo mjesto Whiteu je ostalo najveći doseg, kao i u finalima SP-a, iako je u međuvremenu osvajao mnoge velike i prestižne turnire poput Mastersa i Grand Prixa.

Davis je 1990. na Svjetsko prvenstvo došao s tri uzastopne i ukupno šest titula, a Vihor ga je konačno odnio u polufinalu 16:14. Na Whiteovu nesreću, u finalu ga je čekao čovjek koji je od Davisa preuzeo epitet najboljeg svjetskog igrača i Jimmyjeva mučitelja. Škot Stephen Hendry pobijedio je 18:12 i osvojio prvi od svojih sedam naslova prvaka u devedesetima. Četiri puta žrtva u finalu bio mu je Jimmy White.

Ne i 1991., kad je Hendryja u četvrtfinalu iznenadio Steve James, protiv kojeg je White lako izborio drugo uzastopno finale, no nakon prvih sedam partija nije imao niti jednu pobjedu i John Parrott je lako došao do krune rezultatom 18:11.

Pobjedu nad Parrottom 16:14 u finalu prvenstva Ujedinjenog Kraljevstva 1992. White smatra svojom najboljom predstavom u karijeri. Pucao je od samopouzdanja, osjećao se nepobjedivo, a tako je i igrao, ali to ga je koštalo u četvrtom finalu Svjetskog prvenstva.

Već u prvom kolu u 13. partiji počistio je stol i postao tek drugi igrač u povijesti natjecanja s maksimalnim breakom od 147 bodova, za koji je dobio bonus od 100.000 funti, a u drugom finalu protiv Hendryja vodio je 14:8 i bio samo četiri pobjede udaljen od naslova.

"Bio sam uvjeren da ću pobijediti, ali sam se zanio i počeo razmišljati o tome što ću učiniti nakon pobjede, što ću reći, kome ću zahvaliti... To je bilo kobno. Kad se vratio na 14:14, nisam mogao vjerovati. Imao sam potpunu kontrolu, a sve mi je počeo izmicati. 

Do kraja nisam dobio niti jednu partiju, samo sam mogao gledati kako u zadnje dvije dolazi do stotke i dovršava me. Onih 147 iz prvoga kola je bilo posebno jer sam to prvi put učinio na SP-u, a zbog bonusa sam na kraju zaradio više od Stephena, ali bio sam toliko utučen da sam skoro sve spiskao na kartama i konjskim utrkama", priznao je White.

Iduće godine igrao je lošije, no i takav se dovukao do novog finala protiv Hendryja, koji ga je razvalio 18:5 i nanio mu drugi najteži poraz u povijesti finala SP-a. Ipak, u ostavštinu je te godine uvrstio "udarac stoljeća" kad je protiv Ronnieja O'Sullivana felšom zaobišao plavu kuglu i majstorski pogodio željenu smeđu. Zbog takvih poteza fanovi su ga obožavali i doživljavali njegove poraze teže nego on sam.

"Nakon Svjetskog prvenstva uvijek bismo imali tri mjeseca stanke pa bih otišao s obitelji na šest tjedana na Mallorcu. Brzo se vratiš u stvarnost kad imaš četvero djece na koju trebaš paziti", tvrdio je Jimmy.

"Počinje me nervirati"

Tako je prebolio i onaj iduće godine. Šesto finale karijere, peto uzastopno, četvrto protiv Stephena Hendryja. Bio je blizu 1984. i 1992., ali ne tako blizu kao te 1994., nakon koje se sve promijenilo, ali najmanje zbog tog najnovijeg poraza.

Hendry je poveo 5:1, ali White se vratio i preokrenuo na 13:12 te naposljetku doveo meč do 17:17 i odlučujuće partije. Bio je u lijepoj seriji u kojoj je jednu crvenu kuglu majstorski samo okrznuo i poslao je u rupu u kutu. Nekoliko trenutaka kasnije u istu je rupu, pri vodstvu 37:24, trebao pospremiti i crnu. Bio je to rutinski udarac, ali crna se kugla odbila od jednoga kuta ulaza u rupu u drugi i natrag na stol. Šokirana publika, spremna na novi aplauz i poklik oduševljenja, glasno je uzdahnula.

"Ni danas ne znam što se dogodilo. Trznuo sam se. Kao kad igraš golf i želiš ubaciti lopticu u rupu, ali ne želiš je udarati prejako da ju ne preskoči, pa je ponekad udariš preslabo i ona ni ne dođe do rupe. Takve se stvari događaju i u snookeru", slegnuo je White ramenima.

Preostalo mu je samo sjesti i snuždeno čekati da Hendry dovrši posao. Jimmy više nije došao na red, šesti je put u finalu morao protivniku priznati da je bolji, a četvrti put taj je protivnik bio Hendry. Pa ipak, junački je podnio novo razočaranje i prvim riječima nakon meča nasmijao publiku: "Počinje me nervirati..."

Takav je mentalitet prenio iz mladosti, kad bi novac zarađen za stolovima londonskih birtija istog dana spiskao u kockarnici, ne brinući previše jer sutra je novi dan i nova prilika. Tako je rezonirao i nakon poraza u finalima. Iduće godine doći će nova prilika. I dolazila je pet puta zaredom, sve dok više nije.

Izgubio testis, majku i brata, kojeg je prije sprovoda ukrao iz mrtvačnice

"Život mi se nakon toga počeo raspadati, ali to je najmanje veze imalo sa snookerom", kaže White. Prvo je njegovu bratu Martinu dijagnosticiran rak pluća, a uskoro je sličnu stravičnu vijest primio i sam Jimmy nakon što si je pod tušem napipao kvržicu na testisu.

Nasreću, maligni tumor pronašao je na vrijeme i vrlo brzo ga se riješio operacijom, bez kemoterapije, ali morao se odreći zahvaćenog testisa. Na njegov poseban ponos i oduševljenje i ovaj jedan preostali bio mu je dovoljan da napravi i peto dijete, prvog sina Tommyja.

No, brat nije bio te sreće i dvije godine nakon dijagnoze podlegao je bolesti. Nedugo zatim, preminula je i majka. Jimmy se s tragedijama nosio na svoj osebujan način, a ono što je napravio nakon bratove smrti podsjeća na scenarij holivudske komedije s kraja 80-ih Vikend kod Bernieja.

"Bili smo tako tužni. Pili smo u pubu večer prije sprovoda i plakali, pa sam rekao sestri da idemo po Martina. Na vratima pogrebnog poduzeća bio je lokot. Udario sam ga nogom i mislio otići, ali vrata su se otvorila. Shvatio sam to kao znak. Bio je unutra, u odijelu, pa smo ga poveli u pub da popijemo još jedno piće s njim", pričao je White.

"Nakon toga smo pozvali taksi i odveli ga kod drugog brata Tommyja, da se i on još jednom oprosti uz piće. Smijali smo se, plakali, kartali i opraštali se. Kad smo ga vraćali, vozač ga je gledao u retrovizoru i rekao da ne izgleda baš dobro. Kad smo ga vratili, došla je i policija, ali suosjećali su sa mnom. Nije bilo nikakve štete pa nije bilo ni tužbe. Jedino smo mu izgubili šešir."

Ta je posljednja pijanka s bratom tada već bila iznimka, posebna prigoda, a ne pravilo kojeg se slijepo držao 14 godina. Nakon šestog izgubljenog finala neke su mu stvari došle iz guzice u glavu. Shvatio je da su mu droga i alkohol, iako zabavni, zapravo kočnica u onome što najviše voli - igranju snookera.

"Jimmy je uvijek bio poseban. Dok su svi drugi trenirali po šest sati dnevno, on bi samo dolazio na turnire i osvajao ih", nasmijao se legendarni Ronnie O'Sullivan govoreći o jednom od svojih idola, kasnije prijatelja, ali nikad pravih rivala jer njegov je pravi uspon započeo kad je Vihor već bio u silaznoj putanji.

Ovisnost ga je koštala "10 naslova prvaka" i milijuna funti

A da je sam bio malo profesionalniji, Jimmy je možda mogao danas biti na glasu kao najveći svih vremena, a ne samo najveći koji nikad nije postao svjetski prvak.

"Droga i alkohol koštali su me deset naslova svjetskog prvaka", ispalio je jednom White, ali možda i nije pretjerao. "Igrači poput Stevea Davisa bili su uzorni profesionalci, a ja bih se samo pojavio i igrao, čak i ako sam cijelu prethodnu noć pio."

Mamurluk ga je, pogotovo kad su godine mladenačke izdržljivosti i sposobnosti rekuperacije ostale iza njega, često znao sprječavati u lovu na najveće titule jer bi se zapio u noći između finalnih dana, a na takvim turnirima suzdržavao se od kokaina, koji bi ga držao svježijim. To su, zapravo, bila jedina razdoblja kad je od njega apstinirao.

"Umjesto da se pripremam za turnire, ja bih danima bio na kokainu, ali nikad ga nisam koristio na natjecanjima. Previše sam volio snooker da bih dopustio da me uhvate pa bih nekoliko dana ranije prestao sa svim dok se ne očistim. Znao sam sve trikove, da kokainu treba 72 sata da nestane iz organizma, kanabisu mjesec dana... Mislio sam da sam jako pametan. Ali, to nije bila priprema."

Barry Hearn, otac slavnog boksačkog promotora Eddieja, osnovao je Matchroom kao agenciju koja se brine o igračima snookera, među kojima su bili White, Davis, Meo... On je dobro znao za Jimmyjeve sklonosti pa mu je dodijelio svojevrsnu dadilju.

"Postavio je jednog divnog tipa zvanog Rob da pazi na mene i brine se da ne zastranim. Pola života proveo sam bježeći od njega", smijao se White, koji je uvijek pronalazio načine kako da izbjegne njegovu pozornost i zbriše na piće, dva ili najčešće deset. Pa makar ga dan kasnije čekao okršaj s Davisom ili Hendryjem.

Ironično, trijezan više nije bio tako dobar

Procjenjuje da je na kocki izgubio oko dva milijuna, a na "vražju perut", kako naziva kokain, potrošio stotine tisuća funti, što je također znatno pridonijelo osvještenju i odluci da se skine s poroka. Ironično, nakon nje nikad više nije bio tako blizu uspona na sam krov svijeta.

Osvojio je još mnoge turnire, imao još puno velikih trenutaka, ali nikad ih nije spojio dovoljno da osvoji titulu koja mu je nedostajala. Na primjer, 1998. je u 1. kolu razbio Hendryja 10:4 i postao prvi čovjek koji ga je dvaput pobijedio na Svjetskom prvenstvu, ali u četvrtfinalu je naletio na O'Sullivana, koji će preuzeti dominaciju u novom mileniju i osvojiti sedam naslova prvaka.

Dvije godine kasnije opet je dogurao do četvrtfinala, gdje je ispao od Velšanina Matthewa Stevensa, ali nakon toga više nikad nije prošao drugo kolo, a poslije 2007. niti kvalifikacije. Ali to ga nije spriječilo da svake godine pokušava izboriti ulazak u glavni ždrijeb, kao jedan od 32 najbolja na svijetu.

"I dalje vjerujem da mogu postati svjetski prvak", kaže White, kojem su 62 godine, ali i dalje se natječe. "Zašto ne? Ljudi misle da to nije realno zbog moje dobi, ali nije to nogomet ili boks. Dok god te oči služe, dok god voliš igrati i imaš želju za pobjedama, tko zna?"

Konačno svjetski prvak

Želja mu se, donekle, ispunila 2010. kad je prvi put nakon 1991. održano Svjetsko prvenstvo za seniore, odnosno igrače iznad 40 godina, a Whirlwind je u konkurenciji devet igrača osvojio povratničko izdanje natjecanja, koje je do danas ostalo tradicija. U finalu je 4:1 pobijedio Stevea Davisa, uzvrativši mu tako za poraz u svom prvom finalu SP-a 26 godina ranije.

Jimmyju je tada bilo 48 godina, ali istu je titulu osvojio i u šezdesetima. Drugu od četiri osvojio je 2019., treću godinu kasnije, a četvrtu lani, kao 61-godišnjak, svladavši 14 godina mlađeg Alfieja Burdena.

Više se ne kreće oko stola brzo kao nekad, ne udara tako snažno, više je povjetarac koji se povremeno pretvori u jaki maestral, nipošto vihor. Ali i dalje ima vojsku fanova, koja se širi s novim generacijama, jer oni originalni vojnici legendu o Vihoru i ljubav prema njemu prenijeli su na sinove, pa i unuke.

Brak s Maureen raspao mu se 2008., ali ostali su u prijateljskim odnosima, a sad je u vezi s 23 godine mlađom bivšom manekenkom Jade Slusarczyk i svi se zajedno druže na blagdane.

"Prošli smo Božić bili svi zajedno, moja bivša supruga, moja djevojka, moje kćeri, sin, njihovi partneri, unuci... Popio sam pet, šest pića, a kad sam se sutradan probudio, mislio sam da sam mrtav. Kakav mamurluk... Od tada nisam popio ni kapi", rekao je White.

Sam je kriv što nikad nije osvojio najveći trofej na svijetu, a kako kaže, mogao ih je imati i deset. Ali ni zbog jednog poraza ne žali kao zbog načina na koji se odnosio prema supruzi i obitelji dok im je pretpostavljao želju za dobrim provodom. Zato svim mlađim igračima koji ga gledaju kao idola poručuje: "Igrajte kao ja, ali nemojte raditi što i ja." A to nisu riječi gubitnika.