GOTOVO na svakim Olimpijskim igrama od samostalnosti netko je od hrvatskih predstavnika u jedrenju bio blizu medalje, osvajali su četvrta, peta mjesta, ali prva odličja stigla su tek u Riju 2016. godine, kad je Tonći Stipanović osvojio srebro u Laseru, a Šime Fantela i Igor Marenić postali prvaci u klasi 470.
Stipanović je srebro ponovio i u Tokiju, ali Fantela se nakon 16 godina razišao s Marenićem, koji mu je bio poput brata, s obzirom na to da su zajedno osvojili sve što se osvojiti moglo, te započeo novu priču s pravim bratom Mihovilom u klasi 49er. Iako su braća u Tokiju ostala bez medalje i završila "tek" osma, Šime nimalo ne žali za tom odlukom i sad u Parizu, odnosno u moru ispred Marseillea, ganja novu medalju.
Sad mu je 38 godina i moguće je da su mu ovo posljednje Igre. Ukupno pete, po čemu je rekorder među aktualnim hrvatskim olimpijcima, uz strijelca Petra Goršu te sugrađanina iz Zadra, stolnotenisača Andreja Gaćinu. "Znamo se još od osnovne škole, odrasli smo u istom kvartu Voštarnica", kaže Šime Fantela u razgovoru za Index prije puta u Marseille.
U Pekingu 2008. s Marenićem je bio deveti, a u Londonu 2012. šesti, ali do Rija 2016. tandem se već toliko uigrao da je višestrukim europskim i svjetskim zlatima konačno dodao i olimpijsko te "zatvorio krug".
Od tada jedri s mlađim bratom Mihovilom, s kojim je u novoj konkurenciji nakon samo godinu i pol dana postao svjetski prvak, što je rijedak i izuzetan pothvat. No, pripreme za Olimpijske igre ugrozila mu je mononukleoza koju je uhvatio u siječnju, zbog čega su braća propustila ovogodišnje Svjetsko prvenstvo.
Ipak, kaže da se radilo o blažem obliku bolesti i da je sad potpuno spreman s Mihovilom krenuti u boj na svoje drugo, a njegovo prvo olimpijsko odličje. Natjecanje u 49eru počinje u nedjelju, 28. srpnja, kroz četiri dana održat će se 12 kvalifikacijskih plovova, a najbolji će u finalni plov 1. kolovoza, u kojem se dobivaju dvostruki negativni bodovi.
Šime je u intervjuu objasnio zašto se odlučio na rastavljanje šampionskog tandema i suradnju s bratom te kakve su razlike između brodova, uloga i uigranosti s novim partnerom, ma koliko ga dobro poznavao. Govorio je i o neolimpijskim ambicijama, čuvenom natjecanju krstaša America's Cupu i snu da na njemu nastupi s hrvatskom posadom.
Godina vam je započela bolešću, kako ste sad i koliko je poremetila pripreme?
Sve je dobro prošlo. Izgubio sam dva mjeseca, što je dobro, s obzirom na to koliko inače traje, sportaši se po 5-6 mjeseci ne mogu vratiti u punu formu. Ali nisam dobio neku jaku verziju ili sam sve dobro ishendlao. Žao mi je što smo zbog toga propustili Svjetsko prvenstvo na Kanarima jer smo dosta dobro trenirali, ali što je, tu je.
Vratio sam se u brod krajem ožujka i od tada nismo stali. Odjedrili smo par regata, dva natjecanja Svjetskog kupa, i Europsko prvenstvo. U Francuskoj smo u Svjetskom kupu bili peti, EP nismo dobro odradili, bilo je tehničkih problema, ali ionako su Olimpijske igre primarni cilj sezone.
Cijeli šesti i sedmi mjesec proveli smo u Marseilleu, baza nam je bio otok Frioul, na kojem smo držali brod i živjeli tamo sa Španjolcima Botinom i Trittelom i sparirali s njima. Zajedno radimo već dvije godine i jako smo zadovoljni. Taj dio priprema prošao je dosta dobro, imali smo par trening-regata i odlučili se za opremu s kojom ćemo se natjecati.
To je dosta važno jer jedra i jarbol moraju biti savršeni, moramo se dobro upoznati s njima i odabrati one koji nam najbolje pašu. Oprema se promijenila nakon Tokija i puno je vremena trebalo za traženje idealnih postavki. Ostalo je prošlo u pokušavanju čitanja polja, zapisivanju kako se ponaša vjetar, kakve su struje, koje strane su bolje, svega što je bitno.
Kakvo su mjerilo ti Španjolci?
Mjerilo su, među bržima su na svijetu, a mi se držimo s njima po većini uvjeta, dok su po nekima oni malo brži. Dosta smo tome posvećeni, imamo pravi sparing koji nas gura naprijed, a ako smo uz njih, onda znamo da smo u top 5.
Jedriličari su uglavnom izvan Olimpijskog sela, čak i kad je grad domaćin na moru kao Rio. Odgovara li vam to više ili biste željeli biti u središtu zbivanja?
Meni više paše da smo u svom điru. Lijepo je kad si u Selu, dobiješ feeling Igara, osjetiš moment, olimpijski duh, vidiš sve sportaše na jednome mjestu, ali tu je jako puno distrakcija. Naša regata traje 6-7 dana. Prvog dana svi u Selu su fokusirani, kasnije neki već budu pijani kad ispadnu, a kad je nama utrka za medalje, imaš ljudi koji plaču, viču, puno je emocija, ali i distrakcija. Treba sve to ishendlati, lakše je nositi se sa svime kad se smanji doživljaj.
Drago mi je da smo mi u Marseilleu, vidiš ista poznata lica, imamo osjećaj kao da smo na regati Svjetskoga kupa, a s tim se dobro znamo nositi.
Nakon što nam završi natjecanje, otići ćemo u Pariz u Selo, da se vidimo sa svima, odemo na rukomet... Uvijek nastojimo to učiniti, nismo samo u Riju i u Tokiju jer je bila pandemija. Ali na otvaranje nećemo, već dan poslije nam počinje natjecanje. Na otvaranju sam bio samo u Pekingu, bilo je lijepo.
Ovo su vam pete Igre, po čemu ste uz stolnotenisača Gaćinu rekorder među ovogodišnjim hrvatskim olimpijcima. Znači li vam to što?
Iskreno, ne patim od toga, ne ganjam broj Igara na kojima ću sudjelovati, više me zanima kvaliteta. Da osjećam da nisam u mogućnosti napada na medalju, ne bih ni išao, čak ni ako ih izborim. Motivira me borba za medalje, za pozicije, ne bih išao samo da idem. To me ne ispunjava, nego vrhunska izvedba i rezultat.
S Igorom Marenićem bili ste 16 godina i osvojili zlato u Riju u klasi 470, a zatim se prebacili na 49er s bratom Mihovilom. Jeste li ikad požalili?
Ni za čim ne žalim, a to su dvije potpuno drukčije priče. Osjećao sam da sam napravio puni krug od početka 2002. do osvajanja dva svjetska, tri europska i tog olimpijskog zlata, zaista sam sve osvojio u toj klasi.
Cijelo sam vrijeme bio na dijeti jer sam bio veći nego što bih trebao biti na svojoj poziciji, po tome smo bili u obrnutim ulogama, borili smo se protiv cijelog svijeta s krivim postavkama i to je ostala dobro dovršena priča. Punim srcem sam okrenuo novu stranu, 49er je veći brod, a na njemu mogu biti velik koliko jesam i jesti što hoću.
Kolike su razlike kako u brodu tako i u suradnji s novim partnerom, makar se radilo o bratu?
Promjena je velika, drukčiji je brod, sad sam na drugoj poziciji, na trapezu, puno je različitih stvari. Prihvatio sam to kao velik izazov jer volim učiti nove stvari, a dodatni motiv je to što krećemo, ne od nule, ali iz pozicije gdje trebaš hvatati ostale i želimo se dokazati.
Malo je ljudi prešlo u drugu klasu i imalo vrhunske rezultate, a kamoli nakon godinu i pol postalo svjetskim prvacima kao mi. Tu smo dobili dodatni kredibilitet koji nam nitko ne može oduzeti i privilegij je što smo u mogućnosti opet se boriti za odličja.
Naravno da je drukčija dinamika jer su Igor i Mihovil različite osobe, drukčiji karakteri, drukčiji jedriličari, s različitim osjećajem za brod, za vjetar, s drukčijim pristupom, drukčiji je rad i drukčija komunikacija. Ali to sam i očekivao, ne možeš voditi jednaku priču s dvije različite osobe.
A ovo je kompleksan sport, moraš savladati puno grana da bi stekao umijeće kontroliranja broda po svim uvjetima. Taj rad posade nikad ne staje, glad za usavršavanjem nema kraja, puno je razgovora, analiza i videoanaliza, stalno dižemo kvalitetu nas kao posade i to nas vuče. Nije to kao kad u školi prođeš razred pa je to završeno, uvijek se možemo poboljšavati.
U klasi laser umjesto Tončija Stipanovića, srebrnog iz Rija i Tokija, sad nas predstavlja Filip Jurišić. Kako vidite njegove šanse i ostalih naših jedriličara?
Između Jurišića i Stipanovića je dobra, fer konkurencija i bolji je pobijedio prema utvrđenim kriterijima. Svi su mladi i imaju potencijala, daskaši Martin Dolenc i Palma Čargo imaju šansu da napadnu medalje, dobri su i brzo kapiraju sve stvari. Elena Vorobjeva je drugi put na Igrama i ima malo više iskustva, ali došla je smjena generacija i ja sam tu ostao najstariji. Imamo dobru ekipu.
Znali ste se okušati i na krstašima, je li to nešto u čemu se češće vidite u budućnosti?
Otvaram puno vrata, paralelno već duže vrijeme jedrim na krstašima i time ću se baviti kad završim s olimpijskim jedrenjem. Naravno, pazim na broj dana u olimpijskoj kampanji i u ovoj sam godini ugasio sve takve aktivnosti, ali nakon Igara će biti više vremena.
Pokušavam održavati kontakt s velikim brodovima, od toga ću kasnije živjeti. Ispunjava me balans olimpijskoj jedrenja, koje je vrsta sporta, s krstašima, koji su drukčija kategorija s puno više ljudi, većim posadama, drukčijim smjerovima, gdje možeš puno naučiti.
Postoji li šansa da se okušate na čuvenom America's Cupu?
Nažalost, pravila America's Cupa su se promijenila. Kad je sudjelovao Karlo Kuret, timovi su bili puno veći i bilo je dozvoljeno imati drugu nacionalnost, pa je on vozio za Talijane. Sad su ubacili pravilo da svi moraju biti iste nacionalnosti i smanjio se broj jedriličara.
Recimo, 2007. bilo je 12-13 timova, svi su imali glavni i sparing brod, a na svakom 12-15 jedriličara. Sad je samo pet timova, samo osam ljudi na brodu, a među njih pozovu četiri biciklista koji mogu vrtjeti 300 watta. Osim toga, morao bih dobiti i putovnicu, pa jedino da me netko pozove 4-5 godina unaprijed, a za to su jako male šanse.
Žao mi je zbog toga, volio bih se okušati, to je dobra usporedba s Olimpijskim igrama. Samo, ekskluzivno je, ne može ući tko hoće. Bio bi san imati hrvatski tim, to bi bio velik izazov koji bi zahtijevao puno rada. Male su šanse, ali nikad ne reci nikad. Možda jednom dođe vrijeme za sakupiti budžet i okupiti najbolje ljude.
Hoće li vam ovo biti posljednje Olimpijske igre ili gledate i prema Los Angelesu?
Nisam uopće razmišljao o tome, želim završiti ovo što je bolje moguće, odmoriti, sjesti s timom i obitelji, staviti sve na papir i hladne glave vidjeti koje su opcije. Imam dvoje djece koja već rastu, a kampanja stvarno uzima puno dana izvan kuće. Donijet ću najbolju odluku za sebe i obitelj.
O čemu će ovisiti uspjeh na polju u Marseilleu?
Ovisit će o tome tko je došao spremniji. Kad ćemo imati brzinu, kad ću moći dobro pročitati polje i izboriti se za mjesto gdje želim biti u floti, kad ćemo biti fokusirano svih 12 plovova, paziti na prerane startove i ne dovesti se u situaciju da nas diskvalificiraju, kad posložimo sve ono što možemo kontrolirati, znam da ćemo biti u poziciji za osvojiti medalju. Želim se osloniti na nas, voziti brzo i onda je sve otvoreno.