HNL zaljubljenici s početka stoljeća dobro pamte Dragana Blatnjaka (40), napadača koji je stigao iz Bosne i Hercegovine pa preko Zadra postao dio posljednje šampionske generacije Hajduka. Najuspješniji period njegove karijere vezan je za splitski klub, a veliki trag ostavio je u Rusiji, gdje je nastupajući za Moskvu i Khimki proveo šest godina.
Blatnjak danas živi u Zadru, gdje obnaša dužnost pomoćnog trenera u stožeru još jedne HNL ikone Želimira Terkeša, a samostalno je vodio Zadar, Primorac Biograd i Zagoru Unešić. S njim smo razgovarali o njegovim profesionalnim ambicijama te životnom putu koji uključuje izbjeglištvo, proboj preko terena bosanske lige, dijeljenje reprezentativne svlačionice s nogometnim legendama i uspjehe u Splitu i Rusiji.
Kad ste se odlučili za trenerski poziv, što je utjecalo na tu odluku?
Tek kada sam završio igračku karijeru sam shvatio što su sve i zašto treneri tražili od igrača. Kada uđeš u tu ulogu sve postaje kompleksnije. Dok si igrač sve je podređeno tebi, dođeš na trening i ne trebaš voditi brigu o ničemu osim da ga kvalitetno odradiš i da se što prije nametneš.
Kad si trener imaš dvadesetak igrača, moraš zadovoljiti sve ukuse, izabrati 11, pripremiti ih, uvjeriti ih da mogu napraviti rezultat. U manjim klubovima imaš problema i s ljudima koji su direktori, predsjednici. To su često ljudi koji nemaju nikakav doticaj s nogometom i jako je teško raditi s njima.
Imate li neke dugoročne ambicije?
Samostalno sam radio više i tako se vidim ubuduće, ali Terkeša poznajem 30 godina i zato sam pristao da mu budem asistent, nekome drugom ne bih. Volim nogomet i volim biti na terenu, ali nisam optimističan oko trenerske budućnosti. Jako je teško doći do pozicije.
Posebno kod nas u Hrvatskoj. Moraš imati milijun veza. Ne pada mi na pamet da se negdje trpam i da molim. Tu sam gdje jesam pa ćemo vidjeti gdje ću završiti. Imam UEFA-inu A licencu, ali bez PRO licence ne možeš se ozbiljno baviti ovim poslom. Kada želiš upisati PRO licencu kažu ti da ne radiš u adekvatnom okruženju jer ne vodiš drugoligaša. Kada te zovu iz Druge lige, pitaju te imaš li PRO licencu.
Treneri rijetko ostaju na poslu dulje od godinu dana. Premalo je strpljenja. Imamo dosta kvalitetnih mladih trenera što mi je drago, bez podcjenjivanja starijih. Drago mi je kada neki klub stane iza mladog trenera, ali to je rijedak slučaj. Jako je teško napraviti iskorak u tom poslu.
Vratimo se na početak, rođeni ste i odrasli u Bosni. Kako vam je izgledalo djetinjstvo? Koliko rano se javila ljubav prema nogometu?
Rođen sam Studencima pored Teslića. Ljubav prema nogometu se javila otkad znam za sebe. '81. sam godište i u to doba djeca nisu mogla puno birati, mogao si se igrati kukala ili nogometa. Bio sam opsjednut s loptom, spavao sam s njom u krevetu. Današnja djeca imaju kompjutere i mobitele, više izbora, mi smo više bili u sportu.
To mi je bila sva zabava, a kasnije je postala posao. U mojoj familiji su se svi bavili nogometom, nitko profesionalno, ali su igrali. Bilo nas je šest muških u kući, a igralo je i cijelo mjesto pa nedjeljom nisi mogao dobiti termin na igralištu. Pokojni otac je radio u luci Ploče i tamo smo došli kao izbjeglice. Relativno kasno s 14 godina sam počeo trenirati veliki nogomet.
Snalazili smo se u izbjeglištvu, malo Gradac, malo Ploče, u Pločama sam počeo karijeru i krenuo graditi svoj put. U Studence se nisam puno vraćao, od 1991. samo koji put na feštu Velike Gospe. Volim taj svoj kraj i cijenim odakle sam, ali u Dalmaciji sam već 30 i to je moj dom, posebno u Zadru.
Kako ste stigli do NK Brotnja? Kako i u kojem rangu je došlo do vaših prvih seniorskih koraka?
U Pločama sam igrao u pionirima i kadetima. Zvao me Hajduk. Frfa Mužinić je par puta dolazio kod mene i oca u barake u kojima smo živjeli da me vodi u Split, ali bilo me strah Hajduka i Splita. Jednostavno nisam imao hrabrosti otići iz Ploča u Hajduk.
Nekoliko puta je Mužinić dolazio, ali svaki put sam odbio. Bilo me strah tako rano skočiti na višu razinu, govorio sam sebi 'Di ću ja u Hajduk', bilo me strah prići Poljudu, a kamoli doći igrati za kadete ili juniore Hajduka.
Otišao sam na probu u Zagreb i prošao. Bio sam tamo šest mjeseci, ali nisam odigrao ništa. Doživio sam poniženje od jednog trenera. U šest mjeseci nisam bio niti na klupi, bio sam bačen sa strane i vratio sam se u Ploče. Nakon tog iskustva u Zagrebu Hajduk mi je još manje dolazio u obzir, jer ako nisam uspio tamo, mislio sam da ne mogu ni u Splitu.
Mužinić je u meni nešto prepoznao i mislio da mogu biti dio Hajduka, ali odbijao sam ih straha i respekta. Dobio sam poziv iz Gruda da igram za seniore, a nakon šest mjeseci pozvao me Brotnjo iz Čitluka, tadašnjeg prvaka BiH, nakon godinu dana sam otišao u Zadar, nakon još godinu i po dana u Hajduk. Bio mi je suđen, samo sam stigao zaobilaznim putem. Mislim da sam postupio dobro što nisam dolazio ranije.
Foto: Krunoslav Petric/Pixsell
Kako su izgledali vaši prvi seniorski koraci u hercegovačkim klubovima?
To mi je puno pomoglo u karijeri. Tko je skrenuo pažnju na sebe u toj ligi mogao je igrati i u puno boljoj, što je pokazalo puno igrača, kao i Luka Modrić. Brotnjo je bio jedan od boljih klubova u BiH. Sjećam se gostovanja u Zenici, Sarajevu, derbija sa Sarajevom i Željom, protiv Slobode Tuzle.
Tereni su bili loši, suđenje još gore. Puštala se gruba igra, pogotovo u korist domaćina. Dobio sam puno batina, ali to me očvrsnulo i pomoglo mi u daljnjoj karijeri kad sam došao u HNL. U Hrvatskoj je bilo drugačije. Puno čišća igra. Bilo mi je lakše nego nekima koji nisu prošli terene u bosanskoj ligi.
U njoj je bilo jako teško, ali nisam se povlačio. Sjećam se da bi pet-šest starijih igrača odbilo ići igrati kad bi gostovali u Sarajevu. Zato što kad u Čitluku igramo protiv Sarajeva ti naši stariji ih tuku,onda ovi čekaju da dođu u Sarajevo, međutim, nekoliko igrača naglo dobije temperaturu i ne može ići. Dođemo mi mlađi pa tuku nas i tako se iskale. U svakom slučaju, drago mi je da sam igrao i u takvom okruženju.
Kako je BiH nogomet tih godina izgledao s navijačke strane, je li bilo puno ljudi na stadionima?
Bilo ih je dosta, posebno kad se igralo u Zenici, na Koševu ili Grbavici, na Tušnju. To su sve veliki klubovi koji imaju tradiciju iz bivše Jugoslavije, stadioni su bili puni. Po 15, 20 tisuća ljudi. Ne smijem zaboraviti Velež, jedno od težih gostovanja, u Vrapčićima se udaralo ko' na radnoj zajednici.
Puno se batina tu dobilo. Sjećam se jednog perioda u Brotnju. Prvo je meni slomljena noga kad smo igrali protiv Zrinjskog, pukla mi je fibula, a nakon sedam dana u Vrapčićima su slomili nogu i Josipu Grubišiću, mom cimeru i suigraču. Živjeli smo u jednoj kući, nas dvojica, dvije štake i samo dvije zdrave noge. Vratio sam se na teren nakon šest mjeseci, jedno vrijeme sam igrao s tri vijka u nozi.
Je li materijalni status vaše obitelji pridonio vašem motivu?
Naravno, znao sam da mi je to životna šansa, moja obitelj je jako skromno živjela. Bilo nas je puno, majka, otac, pet sinova i jedna sestra. Ja sam bio najmlađi sin i morao sam se izboriti da bih mogao voditi brigu o obitelji. Većina nije radila, nismo bili financijski stabilni. Kad sam u Brotnju dobio prvu plaću znao sam da je to to i da povratka nema. Povlačenje i odustajanje nije bila opcija.
Kako je došlo do prijelaza u Zadar?
Reno Sinovčić se tada počeo baviti menadžerskim poslom. Preko svojih kontakata je tražio mlađe igrače iz BiH lige. Slao je trenere iz Zadra da me gledaju i onda došao po mene. Platili su neku odštetu Brotnju i tako sam došao.
Osjećao sam se kao da sam u Real Madridu. Trener je bio Stanko Mršić i gledao sam u njega kao u Fergusona. Nisam mogao vjerovati da sam potpisao ugovor i da ću igrati HNL. Oduševljenje. Tad sam još više zapeo, trenirao sam kao pas i znao da ne smijem zabrljati.
Prema Mršiću sam imao respekt, a on je u meni brzo prepoznao talent i da sam igrač na kojeg se može ozbiljno računati. Dobro sam igrao tih godinu i po dana u Zadru, iako smo se borili za ostanak. U to vrijeme je puno ekipa ispadalo iz lige pa nam je svaka utakmica bila na nož i bitna.
Blatnjak i Mršić pred kraj karijere Foto: Davor Javorovic/Pixsell
Prije nego što ste prešli u Hajduk 2002. debitirali ste za reprezentaciju BiH pod Bakom Sliškovićem. Koliko vam je to značilo?
Zvao me čak dok sam bio u Brotnju. Igrao sam za mladu reprezentaciju, a Baka me po potrebi priključivao glavnoj. To mi je bila čast i privilegija. Sjećam se prvog poziva i okupljanja. Bila je prijateljska utakmica na Grbavici s Makedonijom. Došao sam u hotel s Draganom Stojkićem, golmanom koji je branio u Zagrebu, kasnije Hajduku i Šibeniku.
Rekao sam mu: 'Bit ćemo nas dva u sobi', međutim, recepcionerka mi je rekla da je Baka već napravio spisak i da sam ja u sobi s Elvirom Baljićem, koji je tada igrao u Real Madridu. Stojkiću sam rekao: 'Pobjeći ću, kako ću s njim ja iz Zadra, jedva sam skrpio za put.' To je kao da danas neki klinac dođe u sobu s Lukom Modrićem. Doslovno sam htio pobjeći. Ušao sam u sobu, vidio sam Louis Vuitton kufer i dva kreveta, a ne usudim se leći na nijedan.
Brzinski sam otišao oprati noge da ne bi nešto osjetio i pomislio da sam ovakav ili onakav. Nakon 15 minuta ušao je u sobu, a mene je oblio hladni znoj. Prišao mi je, pružio ruku i rekao da je on Elvir Baljić, ja kažem Dragan Blatnjak. Rekao mi je da zna za mene i da sam dobar igrač, da me prati u mladoj reprezentaciji.
Zaželio mi je sreću i rekao da neće ostajati jer je ozlijeđen i da će tek sutradan doći na utakmicu. Kad je rekao da ide, bio sam najsretniji na svijetu, imao sam preveliki respekt prema njemu. On je pristupom pokazao da je veliki sportaš i čovjek. Elvir Baljić iz Real Madrida je meni dao osjećaj važnosti i rekao da zna mene, nekog Dragana Blatnjaka.
Sjećate li se još velikih igrača iz reprezentacije?
Naravno, kapetan Hibić iz Atletico Madrida, Salihamidžić iz Bayerna, Barbarez kapetan HSV-a, golman Piplica, Konjić iz Evertona, Musić iz Coma, Bajramović iz Kolna, Papac iz Rangersa, Misimović iz Wolfsburga, Bolić iz Raya Vallecana, Akrapović i Hujdurović iz Cottbusa, sad se naježim kad se sjetim tih imena.
Kakva je bila atmosfera?
Vrhunska. Jedva smo čekali okupljanja. Stariji igrači su nas držali kao kap vode na dlanu. Uvijek spremni pomoći. Bio sam cimer s više njih. Oni koji igraju u velikim klubovima nisu se odvajali od nas, stalno smo bili skupa na piću. Predivan period.
Navijači reprezentacije su jako cijenili što ste se odazvali pozivu. Je li bilo pritisaka da ne igrate za BiH zato što ste Hrvat?
Na mene osobno nije. Mislim da sam drugi Hrvat koji se odazvao BiH reprezentaciji. Prije mene je mislim bio samo Miro Klaić iz Orašja. Rekao sam kakva je bila atmosfera, nacionalnost se u reprezentaciji nije gledala. Baka Slišković je odrađivao vrhunski posao, nije bilo ni najmanjeg ekscesa.
Kako je došlo do transfera u Hajduk?
Reno Sinovčić me nazvao i rekao 'Sutra idemo u Split i potpisat ćeš za Hajduk', rekao sam mu da me ne zeza, ali on mi je rekao da je u 10 ujutro zakazana press konferencija na Poljudu. Otišao sam kupiti košulju, da se barem pojavim pristojan. Nisam vjerovao dok me nije pokupio i dok autom nismo krenuli prema Splitu.
Kad sam potpisao nazvao sam oca koji je bio u smjeni u luci i rekao mu 'Ćaća potpisao sam za Hajduk', a on me opsovao i rekao da mu ne smetam dok radi. Uvjeravao sam ga, ali mi je poklopio slušalicu. Sutradan je izašlo u medijima pa me nazvao i u nevjerici pitao je li to stvarno.
Govorim 'Ćaća pa jučer sam ti rekao.' Sad da ne psujem, rekao je da će mi j.... majku ako ga osramotim, ne igrački jer mu to nije bilo bitno, ali nije htio čuti da nekoga nisam pozdravio ili nosio torbu starijima, da sam radio neke gluposti. Rekao je da će me za uši odvest doma ako se ne ponašam kulturno.
Kako je bilo živjeti u Splitu kao nogometaš Hajduka?
Prvi put sam se susreo s većim gradom. Stan sam našao u Kineskom zidu kod Poljuda jer mi je tako bilo najjednostavnije. U Splitu moraš zaslužiti respekt navijača. Ne ide to lako. Mislim da sam na kraju odigrao dosta korektno i imao sam dobar odnos s Torcidom, voljeli su me.
Sjećam se da sam u zabio gol u prvoj utakmici na Poljudu protiv Zagreba ili Osijeka, pobijedili smo, debi iz snova. Sutradan sam išao u pekaru po kruh, a gospođa je rekla 'U redu je' i nije mi htjela naplatiti, rekla je 'Samo tako nastavite.' Takve stvari ti puno znače kad ih doživiš., pa pića u kojem god kafiću da se pojaviš i slično, igrači Hajduka su uvijek imali poseban tretman.
Tko je imao privilegiju biti u Hajduku znao o čemu pričam, to je veće od svog novca na svijetu. Osjećao sam da bi ja trebao plaćati klubu da igram, a ne dobivati plaću. Hajduk je nešto se pamti, sve drugo u karijeri je bio posao i zarada. Hajduk je ogroman klub s kojim se ništa drugo ne može mjeriti.
Sjećate li se proslava svoje dvije titule u Hajduku 2004. i 2005. godine? Prvu vam je donio Mate Brajković, igrač vašeg Zadra?
Da. Igrali smo utakmicu na Poljudu i završili pet minuta prije nego Zadar i Dinamo na Stanovima. Prijenos je radio Edo Pezzi i svi smo ga slušali, a cijeli stadion je skandirao 'Igraj Zadre volim te'. Utakmica je završila 1:1 i na Poljudu je nastala euforija, pjevala se Kalelarga. Znali smo da ćemo osvojiti prvenstvo.
Nedugo nakon toga odjeknula je transfer-bomba kada je u Hajduk stigao Niko Kranjčar?
O njegovim igračkim kvalitetama ne treba pričati, on je bio klasa za sebe. Vrhunski dečko i profesionalac. Pokrenuo je veliku euforiju u Splitu. Hajduk i on su jako dobro došli jedno drugome, bilo je zadovoljstvo igrati s njim.
Blatnjak i Kranjčar Foto: Krunoslav Petric/Pixsell
Tko su vam bili najteži protivnici u HNL-u, naročito među braničima?
Bilo je dosta dobrih igrača, a sjećam da mi je uvijek bilo teško protiv Ive Smoje iz Osijeka. Dan danas smo prijatelji, strašan igrač, nije ti dao sekunde da ostaneš sam. Bio je prgav i grub, brz, agresivan i jak. Znao je udariti kad sudac ne vidi. Uvijek sam bježao od njega po terenu.
Nakon dvije titule uslijedile su dvije lošije sezone, najviše se pamti debakl protiv Debrecena. Kako ga objašnjavate?
Prije toga smo imali i Shelbourne koji smo na Poljudu dobili 3:2, pa u Irskoj odigrali jako loše i izgubili 2:0. Debrecen je isto ostao kao mrlja. Gore smo izgubili 3:0, pa je Ćiro napalio atmosferu i govorio da ćemo ih dobiti doma i 'Dajte mi Liverpool'.
Prvi gol smo primili za četrdesetak sekundi i izgubili 5:0. Jedino dobro čega se sjećam je da me Ćiro ostavio u svlačionici na poluvremenu, kad mi je to rekao mislio sam ga zagrliti i poljubiti. Ne volim se prisjećati te utakmice, boli i danas, ali tako je to u nogometu, ima i bolnih trenutaka.
Spominjali ste posao i zaradu, kakav je bio taj aspekt vaše karijere? Jesu li plaće u HNL-u često kasnile?
U Zadru je stalno bilo pitanje hoće li ili neće biti plaće. Kad bi došla bila bi fešta, a tamo su najveće plaće bile oko šest tisuća kuna. Kada sam potpisao za Hajduk prvu plaću sam dobio nakon tri mjeseca i tek onda sam doznao koliki mi je ugovor, nije me to zanimalo kada sam dolazio.
U četvrtoj sezoni u Hajduku napustili ste klub i otišli u Rusiju, kako je došlo do toga?
Hajduk je upao u rezultatsku krizu, bio sam malo nervozan i počeo sam gubiti status u ekipi, sve češće nisam igrao i bilo je vrijeme da odem. Dobio sam poziv Himkija i prihvatio ga. To je predgrađe Moskve, tu sam postao najbolji asistent lige.
Potpisao sam za FC Moskvu na dvije godine, ali njihov vlasnik je otišao u Ameriku i kupio NBA klub, pa je taj ugasio. Otišao sam u Rostov na jugu zemlje i ukupno proveo šest godina u Rusiji. Oba grada su predivna, Moskva je putovanje koje bi svakome preporučio.
Mnogi tu ligu poznaju po dugim putovanjima i oštroj zimi.
Najduže putovanje je bilo Moskva-Vladivostok, devet sati avionom, česti su letovi od tri, četiri, pet sati. Na svako gostovanje ide se avionom, ali čovjek se na to privikne. Imam jako lijepe uspomene iz Rusije i uživao sam tamo. Dobra liga i dobri igrači.
Koji su najekstremniji uvjeti u kojima ste ondje igrali? Kako se na to pripremiti?
Nema tu pripreme. Sjećam se jedne utakmice u Sibiru protiv Tomska, zadnje kolo koje ni nama ni njima ništa ne znači. Došli smo dan prije. Bilo je -20 i nismo uopće trenirali. Sutradan smo molili Boga da zatopli na -17 jer se na nižoj temperaturi utakmica otkazuje. Htjeli smo to odraditi.
Bilo je točno -17, pola terena led, a pola blato. Na sebe obučeš sve što možeš, duge gaće, rukavice, kapu. Noge smo mazali s deep heat kremom da barem malo osjetiš prste. Zagrijavanja nema. Sjećam se da sam u petoj minuti pao u lokvu i jedva čekao poluvrijeme, ali izdrži se to.
Što vam je najupečatljiviji trenutak karijere?
Utakmica s Romom na Poljudu, vodili smo 1:0 i držali ih u šaci pa primili nesretan gol u 90. minuti. Dva osvojena prvenstva, Superkup s Dinamom u kojem sam dao gol za 1:0, to su sve trenuci kojih se rado prisjećam, svi su vezani uz Hajduk.