ENGLESKA je u prvom kolu grupne faze pobijedila Srbiju teže od očekivanog. Jedini gol na utakmici zabio je Jude Bellingham, a Engleska, koja je po svim kladionicama jedan od tri najveća favorita turnira, do kraja nije odigrala baš ništa što bi sugeriralo da je u krugu najboljih.
Gareth Southgate često je bio prekomjerno i bespotrebno kritiziran, ali neke njegove kadrovske, a posebno taktičke odluke gotovo je nemoguće objasniti. Od reprezentacije koja je igrala najbolji nogomet na Mundijalu u Rusiji i koja ima ofenzivni potencijal kao rijetko koja reprezentacija na svijetu kreirao je impotentnu i dosadnu verziju Slovačke ili Walesa. Jedan od glavnih "krivaca" za to je Zlatko Dalić, odnosno Hrvatska.
Rapsodija do drugog poluvremena polufinala u Rusiji
Godinama su engleski mediji ostatak svijeta silovali najavama o tome kako se nogomet vraća kući i da imaju najbolju reprezentaciju na svijetu. I iz godine u godinu nacija je ostajala razočarana, do razine da su Englezi postali predmet sprdnje u svijetu nogometa.
Pritom najveći problem nisu bili rezultati, nego igra koja je počivala na arhaičnom i stereotipnom razmišljanju da je engleski stil nogometa jedini pravi. No godine masovnog ulaganja u struku u Premier ligi pokazale su da Englezi konačno u svoje klubove uvoze znanja iz nogometno kvalitetnijih nacija - i u pogledu taktičkih rješenja u seniorskom nogometu i u pogledu strategije razvoja mladih igrača i nogometnih škola.
Konačnu smrt nogometnom izolacionizmu proglasio je upravo Southgate, koji je poveo Englesku u Rusiju, gdje je igrala estetski najdojmljiviji i taktički najzanimljiviji nogomet. Nije bilo teško primijetiti, niti je Southgate u svojim istupima to skrivao, da je veliku inspiraciju nalazio u trenerima poput Pepa Guardiole, koji su proslavili pozicijski nogomet na najvišoj razini.
Bajka je trajala sve do kraja prvog poluvremena polufinala. Trippier je iz slobodnjaka šokirao Hrvatsku već na početku, Kane je uskoro promašio dva zicera i činilo se da Englezi suvereno jure prema prvom finalu nakon 1966. godine.
Kako su Dalić i Hrvatska promijenili povijest engleskog reprezentativnog nogometa
No u nastavku je na teren izašla neka sasvim nova Hrvatska, koja je tempom slomila suparnika, a Mandžukić i Perišić su golovima donijeli preokret i najveći uspjeh hrvatskog sporta. Bio je to veliki šok za Engleze i pokret "it's coming home", a Southgate je očito vrlo čvrsto odlučio da će poduzeti baš sve da mu se momčad više nikad tako ne raspadne. U toj svojoj potrazi za potpunom kontrolom otišao je predaleko.
Reći da je Engleska otad u manje-više silaznoj putanji možda jest hrabro, pa i naivno za reprezentaciju koja je na prošlom Europskom prvenstvu stigla do finala, ali bio je to kratkotrajni rezultatski uspon u puno povoljnijim uvjetima od svih suparnika.
Za razliku od ostalih reprezentacija koje su svaka tri dana putovale na drugi kraj Europe, Englezi su sve utakmice odigrali u svojem dvorištu, a i u tim uvjetima su se mučili. Nekoć poletna i uzbudljiva momčad postala je ekipa koja igra ziheraški nogomet, koji često graniči s negledljivim.
Taktika koja je postala svrha sama sebi uništava nevjerojatan ofenzivni potencijal
Ususret ovom Europskom prvenstvu Engleska je ispala iz skupine A Lige nacija nakon što u grupi s Njemačkom, Italijom i Mađarskom nije ostvarila nijednu pobjedu te je završila zadnja s tri boda.
Već se tada javio znatno veći broj kritičara aktualnog izbornika, a kritike su se pojačale nakon poraza od Islanda u zadnjoj pripremnoj utakmici prije turnira u Njemačkoj. Ako je utakmica protiv Srbije ikakav orijentir, Southgate neće odustati od svojih principa i to je u ovom trenutku najveći problem te reprezentacije.
Poanta pozicijskog nogometa je koristiti teren i po dužini i širini na optimalan način, imati barem po jednog igrača u ključnim zonama, raširivati suparnika i omogućiti igraču na lopti vrijeme, prostor i opcije. Southgateova zadnja verzija takvog nogometa je krajnost koja ubija svaku dozu inspiracije.
Engleska u ovom trenutku ima najmoćniju ofenzivnu liniju u Europi, koja zajedno vrijedi preko milijardu eura, a teško je sjetiti se kada je ijedna reprezentativna selekcija u jednoj generaciji imala toliko raznovrsnog talenta u napadu s ozbiljnim rolama u najvećim svjetskim klubovima.
Bilo je tužno i bolno gledati kako se Phila Fodena, najboljeg igrača Premier lige, koristi kao bypass u lijevom međuprostoru i čovjeka čija je jedina zadaća raširiti teren kada lopta dođe na tu stranu i smanjiti ga kada ode na suprotnu.
Iako Engleska gradi napad s tri igrača u zadnjoj liniji, u svakom trenutku ispred ili u ravnini lopte ostavlja još barem dva igrača - Ricea i Alexandre-Arnolda te beka sa suprotne strane. Rezultat je spora, predvidljiva igra, u kojoj jako nedostaje rješenja za probijanje suparničkih linija.
Protiv Srbije, momčadi koja je poznata po defenzivnoj nestabilnosti i tendenciji da se raspadne, jedino rješenje Engleza na postavljenu obranu bilo je izolacija na široko postavljenog Saku. Podatak da je Kane, najbolji razigravač među napadačima u generaciji, dvaput dotaknuo loptu nogometni je zločin i terorizam, za što bi trebalo odgovarati.
Keiran Trippier, već godinama najproduktivniji kreator s desnog boka, stavljen je na lijevu stranu. Iznenađujuća odluka mogla bi se objasniti da je ulazio u sredinu i jačom nogom tražio dijagonalu, ali prava istina je da ni on sam ne zna što je točno igrao.
Englezi nisu bez razloga i dalje favoriti, ali ovo što igraju je zločin protiv nogometa i talenta
Sve napisano ne znači da Englezi i dalje nisu visoko na listi favorita. Prvoj reprezentaciji u skupini ždrijeb u osmini finala i četvrtfinalu može se maksimalno otvoriti, a ovakva momčad i na svoj loš dan može pobijediti bilo koju reprezentaciju na svijetu.
No Englezi ni izbliza ne koriste svoje kapacitete na maksimumu. Southgateova Engleska trenutno djeluje kao blijeda kopija Pepovih ekipa, prije svega Manchester Cityja. Kao da je od katalonskog trenera ukrao playbook, ali u njemu nedostaju tri stranice koje objašnjavaju kako ekipa može stvarati višak i kontinuirano napadati.
Momčad koja ima prednju četvorku u kojoj je svaki igrač u top 20 najboljih na svijetu, momčad koja ima najbolje popunjene najdeficitarnije pozicije svjetskog nogometa (bekove) i momčad koja si može priuštiti da na turnir ode bez Grealisha, Maddisona ili Jamesa a da nije bitno slabija - mora puno bolje od ovog što smo vidjeli.